Podsjetimo: 27. aprila ove godine na adrese Dragane Boljević, predsjednice Društva sudija Srbije, i Gorana Ilića, predsjednika Udruženja tužilaca Srbije, stiglo je pismo predsjednika Evropske komisije Hozea Manuela Baroza. Odmah pošto je pismo objavljeno – prošloga četvrtka u "Vremenu" i na konferenciji za novinare sudijskog i tužilačkog udruženja – Boško Ristić, vlasnik mnogih funkcija (advokat, narodni poslanik, šef Odbora za pravosuđe Skupštine Srbije i član Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca, po funkciji), gostovao je u večernjem dnevniku jedne televizije s nacionalnom frekvencijom. Pismo ne postoji, jasno i glasno je konstatirao, nazivajući predsjednicu Društva sudija Draganu Boljević "bivšom" predsjednicom. Do ujutro su se stvari malo promijenile, pa pismo više nije bilo nepostojeće, već je Ristić izjavio da je riječ o "privatnoj prepisci" Dragane Boljević (opet bivše!) i predsjednika Evropske komisije.

"Pismo koje je predstavila bivša predsednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević predstavlja ličnu prepisku između nje, kao bivše predsednice Društva sudija Srbije, i gospodina Baroza i to je odgovor na njen upit Evropskoj komisiji o rezultatima posete iz februara meseca", kaže Ristić.

"Evropska komisija nije donela bilo kakve nove stavove u vezi s procesom reforme pravosuđa u Srbiji", tvrdi Ristić, izjavivši prošloga petka da EK smatra da je izbor sudija obavljen u skladu s evropskim standardima, a da se jedina primedba odnosi na to da se neizabranim sudijama (i tužiocima) moraju dostaviti konkretni podaci zašto nisu izabrani. "Očekujemo punu podršku za reformski proces. Ukoliko je bilo nedostataka, o tome će se izjasniti nadležne institucije Srbije, pre svega Ustavni sud Srbije, koji je takođe kredibilna institucija. Očekujemo da će sud bez pritisaka ovakve vrste uraditi svoj posao do kraja", kaže Ristić.

Istoga dana, iz sjedišta EK u Briselu stigla je potvrda da je Barozovo pismo zvanično, te da ono sadrži konkretne primjedbe na izbor sudija i tužilaca.

"Mogu da potvrdim da je predsednik Barozo 27. aprila napisao pismo Društvu sudija Srbije o imenovanju sudija i tužilaca u Srbiji i da on piše u ime Komisije, a ne u svoje lično ime", izjavio je portparol EK-a Mark Grej.

Pisma iz EK-a stigla su, inače, prije ovoga namijenjenog strukovnim udruženjima sudija i tužilaca, na tri adrese: predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, premijeru Mirku Cvetkoviću i ministarki pravde Snežani Malović, ali njihov sadržaj ne znamo; do danas nismo od "naših" dobili niti jednu izjavu o sadržini tih pisama.

Umjesto da javnost čuje što se iz Evrope konkretno zamjera provedenoj reformi (u njenom "personalnom" dijelu), umjesto da netko kaže što se planira kao "nužni izlaz" iz petljancije u koju je reizbor sudija i tužilaca upao, javnosti se servira ili zeusovska šutnja, ili pak laži: nema pisma, ima pisma, pa kad ga ima, onda je ono privatno… Jedino bi Dragana Boljević mogla dići nos u nebo: iako neizabrana, ima privilegiju da se lično i privatno dopisuje sa šefom Evropske komisije, što bi nadležne moralo zabrinuti barem zbog toga što je ona među najeksponiranijima u traženju obrazloženja za neizabrane i kritikama netransparentnosti i tajnosti cijelog postupka u tijelima nadležnima za reizbor.

KRITERIJ ZA VLADU I NEVLADINE: Ne samo što nas je advokat Ristić u funkciji vrhovnog arbitra za tužioce i sudije zasuo neistinitim i kontradiktornim tvrdnjama, već nastavlja s ponižavanjem predsjednice Društva sudija Dragane Boljević. Naziva ju "bivšom predsjednicom", iako je Društvo donijelo odluku da će ne samo ona ostati predsjednicom već da će i ostali neizabrani sudije biti smatrani članovima sve dok se ne riješi njihov status očekivanom sudskom odlukom. Dosad njeno predsjednikovanje nije osporio nitko od 1649 članova Društva sudija, osim u jednom javnom istupu predsjednica Visokog savjeta sudstva Nata Mesarović (inače i sama članica Društva), i Boško Ristić, koji je nedavno ("Utisak nedelje", TV B92) sa ekrana mahao nekim papirima koji dokazuju da ona nije u "državne knjige" upisana kao predsjednica Društva, već je i dalje jedini ovlašteni za zastupanje sudija Omer Hadžiomerović, danas sudija Apelacionog suda u Beogradu, a svojevremeno predsjednik Upravnog odbora Društva sudija (nakon njega, tu je funkciju obavljalo još troje sudija-članova).

U čemu je grijeh Dragane Boljević? U najkraćem: godine 2003. odlučeno je da se izmijeni Statut Društva sudija, da se umjesto predsjednika Upravnog odbora Društva sudija izabere predsjednik ove organizacije, te da se izmijeni radni kvorum, jer je – kao što sve velike nevladine organizacije znaju – vrlo teško osigurati polovinu članstva svaki puta kad se o nečemu valja dogovoriti. Društvo je, u nedostatku novca, odlučilo da se članovi pismeno izjasne o predloženim promjenama Statuta (naveli smo samo najvažnije): od 1649 članova 926 je glasalo (dakle, više od 50 odsto), od čega 773 za izmjene Statuta, 16 je bilo protiv, a 137 je bilo uzdržano. E sad, MUP je odbio upisati izmjene Statuta i izmjenu osobe ovlaštene za zastupanje, Društvo se na to žalilo, a cijela je priča u decembru 2008. godine završila na Vrhovnom sudu Srbije, koji je bio istog stava kao i MUP: da Društvo nije sazvalo svoju Skupštinu – u fizičkom smislu – te da činjenica da se natpolovični broj sudija-članova pismeno izjasnio o izmjeni Statuta nije od značaja.

Sve to u vrijeme kad imamo i Zakon o elektronskom potpisu i kad i Vlada Srbije održava telefonske sjednice na kojima donosi punovažne odluke…

Dok se baca kamenje na predsjednicu Društva sudija Srbije – bivšu, nepostojeću, nezakonitu… – valja navesti i neke fakte iz njene biografije, bar iz onog dijela u kojem je predsjednica Društva. Izabrana je 11. marta 2006. godine: otad je bila član Građanske sekcije Pravosudnog centra (od juna 2006. godine), iz čega je proizašao program obuke "Etika sudije". Od decembra 2006. do jula 2007. godine bila je predsjednik Radne grupe Komisije za reformu pravosuđa (Ministarstva pravde) za izradu Osnovnih načela za zakone o pravosuđu, od juna do decembra 2007. godine bila je članica, pa predsjednica Radne grupe Komisije za reformu pravosuđa za izradu Zakona o sudstvu, od marta 2008. godine je članica Radne grupe Ministarstva pravde za izradu Zakona o nacionalnom institutu za obuku o pravosuđu, te je od 2005. do 2007. godine bila rukovodilac projekta i koautorica knjige Vrednovanje rada sudija, objavljene u novembru 2007. godine. Ostalo nećemo nabrajati (biografija Dragane Boljević objavljena je na sajtu "Vremena"), tek ćemo ovome dodati i priznanje OEBS-a, za ličnost godine 2007. u oblasti vladavine prava.

Nakon podataka neizbježno je pitanje, i mimo toga što ona (kao jedna od mnogih) nije izabrana zahvaljujući krivotvorenim podacima njenih rezultata kao drugostepene sudije bivšeg Okružnog suda, građanskog odjeljenja: kako je ona, kao lažna i neovlaštena predsjednica Društva sudija Srbije, sjedila – bolje, radila – u radnim grupama Ministarstva koje su pripremale zakone za ovu reformu? Kako to da ju već tada nadležni – a Boško Ristić i još mnogi bili su nadležni i tih godina, od 2006. do danas – nisu proglasili, kao nedavno, nedostojnom za sudijski posao i kako to da su ju sve do jučer prihvaćali kao predsjednicu Društva sudija, da bi ju u ovo najnovije vrijeme osporavali?

PROTOČNI BOJLER: Teško je oteti se utisku da su i onda kad je režim Slobodana Miloševića osporavao Društvo sudija, pa je dvadesetak njih u drugoj polovini devedesetih godina otjerano (među kojima su i neki koji su se kasnije vratili i koji su nesporni i koji oduvijek čine čast toj profesiji) iz redova sudija, i danas posrijedi ista vremena: opet se želi politička kontrola sudstva, opet nam političari – Boško Ristić, o kome je riječ – pričaju bajke o svojim dobrim namjerama. Uostalom, Visoki savjet sudstva sastavljen je od sudija i političara: osim predsjednice Nate Mesarović dosad nismo čuli nikoga tko javno brani reizbor sudija (a njih je šestoro), čuli smo političke ličnosti, Ristića i ministarku pravde, a predstavnik advokature i danas nosi teret činjenice da ga nije izabrala Skupština, već Upravni odbor Advokatske komore Srbije. Svaka sličnost sa Društvom sudija Srbije je slučajna iako Društvo sudija na svojoj strani ima pismena izjašnjenja o promjenama Statuta, a Advokatska komora je u toj stvari bila u milosti države.

Sve je sad, kako advokat i funkcionar Ristić reče, na Ustavnom sudu Srbije. Tamo od 15 sudija fale dvoje, koje će nam zajedno izabrati Visoki savjet sudstva i predsjednik države. Sve to nakon što su izabrana četvorica novih sudija, na prijedlog Vrhovnog kasacionog suda i po odluci Visokog savjeta sudstva (jedan je "propao"). To se, bar u jednom slučaju, radilo na principu "protočnog bojlera". Evo zašto: za novoustanovljeni Upravni sud izabrano je 24 kandidata iz redova dotadašnjih sudija, a 12 iz redova novopredloženih kandidata na koje se odnosi probni period od tri godine (birala ih je Skupština Srbije, a ne Visoki savjet sudstva). E sad, iz redova tih novih kandidata u Upravni sud je izabran krajem decembra pomoćnik ministra Ministarstva za upravu i lokalnu samoupravu, imenom Đokić Bratislav. Čovjek nije dotad bio sudija i za njega su dostupni podaci da je na rang-listi od ukupno 120 kandidata bio 73, da je studirao sedam godina i studij prava završio s prosječnom ocjenom 7,12.

Nije čovjek niti uspio useliti se baš sasvim u svoj novosudački kabinet u Upravnom sudu Srbije – jest da su im ladice i ormari uspostavljeni i da je sudska administracija (koja, inače, ima bezbrojne probleme u reformiranom pravosuđu) prednjačila u efikasnosti, ali još uvijek u zgradi u Nemanjinoj ulici u Beogradu nemaju upotrebnu dozvolu, čak ni za liftove (pa toliko o pravnoj državi!) – a već je avanzirao u Ustavni sud. To je, inače, onaj sud u kojega svi ulažemo nade u pravdu; ako neće neki niži, onda će Ustavni, pa tek potom dolazi Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu da nas udostoji sa malo pravde.

Uzalud nam trud, birači!

DA SE RAZVODIMO: Oko Ustavnog suda se još dogovaraju (fale im dva kandidata, jedan po prijedlogu predsjednika, drugi po prijedlogu Vrhovnog kasacionog suda; kad će, ne zna se). Oko ostalih sudija još se ne razumijevaju: briga ih za Evropsku uniju i njene organe, dok god njima javno nitko ne piše, a privatno piše neizabranoj sudiji Dragani Boljević i izabranom tužiocu Goranu Iliću. Uostalom, ako hoćemo evropskim putem, morat ćemo nešto od evropskih standarda i primijeniti; ako nećemo, daleko nam ne-evropska kuća, nju već imamo.

U toj kući nema jasnih kriterija i nema javnih biografija; na primjer, biografije novog ustavnog sudije Đokića (a, nažalost, nije jedini). Mi ne znamo razliku u biografijama neizabranih i izabranih, niti mi – javnost, naime – na osnovu onoga što nam serviraju možemo dobiti ma kakvu ideju kako cijelo zamešateljstvo misle riješiti.

Znamo da ako oni ostanu ovako bezobrazno i zeusovski čvrsti u opravdanjima svoje nepogrešivosti, ništa od evropskog puta Srbije nema: tvrdit će nam Boško Ristić, Nata Mesarović i većini nepoznate i šutljive sudije da je sve sjajno. Evropa nas neće razumijevati, osim što će se Dragana Boljević i dalje privatno dopisivati sa šefom Evropske komisije; možda joj se muž advokat naljuti na tu intimnost, pa padne razvod, pa se kvalificira da prevaziđe tu smetnju u svojoj biografiji i bude reizabrana – ne bi bila jedina, onoliki su se formalno razveli, da bi ih Visoki savjet sudstva propustio kroz svoje nedosljedne kriterije.