Ub, rodno mesto Cana Subotića

I drugi kradu, ali ne dadu

Čovek je odavde, i nema šta da se kaže, veli jedan koji gledajući u crkvu ponavlja, Ovo se ne viđa za života. Vaistinu, pred ikonama koje je oslikao Rus Muhin može samo da se ćuti

Ub je pristojna, što će reći sasvim na mestu, varošica u Tamnavi, oko 5000 stanovnika, šezdesetak km od Beograda, ali preko Obrenovca. Šta reći, živi se, radi se, žitelji su poznati kao snabdevači beogradskih pijaca ranim povrćem. Ima Ub i Imena kojima se pred svakim može podičiti, filozof Brana Petronijević, dramaturg Aca Popović, za one kojima je to pri srcu, odavde su i Džaja, Dule Savić… I odavde je, vele nisu birali, Cane Subotić, na Ubu poznatiji kao Žabac, što je porodični nadimak.

KAO DETE PEV’O: O Canu se, takoreći, bar medijski, sve zna, još samo da se to ekranizuje, rođen u siromašnoj i mnogočlanoj porodici, rano odlazi sa Uba, dolazi do Pariza gde su mu roditelji druga iz rodnog mesta imali konfekcijsku firmu. Rekla-kazala biografi, jašta nego pouzdani, vele da je Cane u toj firmi samo jedan dan menjao odsutnu radnicu na peglanju, i da je sve shvatio. Osniva sopstvenu firmu, vraća se u Srbiju… Dalje poznato, pa i to da je sredinom devedesetih Ub, tačnije Murgaš nadomak varošice gde su bili magacini, bio distributivni centar za naftu i benzin, cigarete, novopazarsku konfekciju na koju su prišivane etikete prestižnih firmi. U to vreme je u te magacine, ima i slika koja objavljena u lokalnim novinama, slet’o Milo Đukanović, iz ti’ magacina džipove, kao direktor televizije, opet vele, odvozio lično Vučela…

Na Ubu se Cane, što se kaže, nije istic’o, viđ’o ga samo ko treba, porodična kuća na Vučjaku, brdu ponad Uba, renovirana, skromno, za sebe izgradio kuću na kraju glavne ulice, Braće Nenadović, vele kupio ceo kraj te ulice, tu bazen, senzori, kerovi i drugo obezbeđenje. Jedino što pazario u rodnom mestu je ugostiteljsko preduzeće "Šumadija", hotel i nekoliko kafana, i to ga, sam rek’o, samo košta. Ono po čemu je Cane poznat na Ubu, a i šire, što se vidi iz aviona, jeste crkva u centru mesta, koja samo što nije završena i koju je Cane finansir’o, vele da to košta i preko nekih nekoliko miliona evra. Crkva je urađena od sige, projektov’o Peđa Ristić, oslik’o, ost’o samo ikonostas, za puno ti’ evra, ruski akademik, savetnik Putina za kulturu Nikolaj Aleksandrovič Muhin. Sam Cane već, kome treba, oprič’o otkud da on bude zadužbinar, kuća mu bila blizu crkve, kao dete pev’o u crkvenom horu, crkva bila stara i trošna, sveštenik ga mnogo zavoleo, i on mnogo zavoleo sveštenika, sveštenik ostari i razboli se, poseti ga, stari sveštenik mu ostavi u amanet da izgradi crkvu… I starešina crkve Mitar Milovanović, na temu, se već izjavljiv’o, lično ovom reporteru, o gospodinu Canu nijednu ružnu reč nema, sam bog ga posl’o, kad su počeli da obnavljaju crkvu samo rek’o da će platiti sve što je najteže i najskuplje… i dod’o pop Mitar da ubska crkva nije među najlepšim, nego najlepša u srpskom rodu… I vladika Lavrentije, koji Cana vodio kod patrijarha Pavla, znao kaže da crkva najlepša, i da je Cane na njega ostavio utisak dobrog čoveka.

NIŠTA NISAM REK’O: Ode reporter još jedared na Ub, crkva ne može da se omaši, zidana ograda, dve velike metalne kapije, na jednoj tabla na kojoj piše, crkva Vaznesenja Gospodnjeg na Ubu. Zidana ograda, crkva ko na slici, velika porta, krstionica, parohijski dom, još zgrada u najbolji materijal i arhitekturu. Vrata crkve otvorena, pod od najboljeg italijanskog mermera, odmah na ulazu zapažamo oslikanog sveca koji drži svitak Pokajte se jer se približi carstvo nebesko, cela crkva, i svodovi, oslikana, tako da o tome može samo da se ćuti. Sve završeno, ostalo samo da se uradi ikonostas.

Izađemo napolje, čovek, o svom trošku, sedi na klupi u porti. Nazovemo boga, sednemo, ovaj ponavlja, lepota, takvu nije video za života. Iz obližnjeg sela Sovljaka dođe svakog praznika, sedi, samo sedi i gleda, izuzetna lepota. Slažemo se, pitamo o Canu, po njemu sve su to političke igre, ko da su drugi bolji, čovek je odavde i nema šta da se kaže, danas si najbolji, sutra najgori, takav je ovaj svet, ne treba mu fakultet da kaže da je pravda relativna, ali ovo je takva lepota, da ga neko spusti, i da ne zna gde je, rek’o bi da je ovo Stefan Dečanski pravio…

Odmaknemo, krenemo dalje po porti, do crkve brvnare, tu se upitamo sa Jednim čo’ekom, koji sve prati, koji tu svaki dan, i koji mnogo i sve zna. Veli, dolazi narod, kako ne dolazi, naročito praznikom, i priča se svašta, jedni ‘vako, drugo ‘nako, može da priča ko šta hoće, da Cane nije dao pare ovoga ne bi bilo. Nešto se, veli, stalo, i taj italijanski mermer staj’o preko godinu dana dok nije ugrađen, nešto Cane nije zadovoljan sa popovi. Pokazuje na ugao porte, oveću građevinu, tu popovi umesto pređašnje šupe uradili zgradu za tri garaže, od taj najbolji materijal, mogli su od toga parohijski dom napraviti. Napravljena i zgrada do ulice, rekli tu će bude besplatna ambulanta, narodna kuhinja, ništa od toga, eno, pokazuje, na spratu, uselio se neki pop. A to, odakle Canu pare, pa i drugi kradu, a ništa ne dadu, Cane je bar napravio crkvu. Upitamo za protojereja stavrofora Mitra, otiš’o Mitar da sveti vodicu, odgovara, hvata reportera za ruku, dovodi do ograde, pokazuje na kuću oca Mitra u neposrednoj blizini crkve. To, kaže, kuća oca Mitra, tu bila mala kuća sa drvenom garažom, sad na celom placu velika i nova kuća. A kuća oca Mitra baš velika i nova, ko i crkva, od sav taj najbolji materijal, kupole, sečeni krovovi, velika drvena vrata, dvoja. Na rastanku Onaj čo’ek ima kaže, Sve što sam rek’o, ništa nisam rek’o, znaš.

Primamo k znanju, odlazimo dalje, gde nego u obližnju kafanu. U kafani konobarica, jedan gost na rakiji, novinar, po potrebi posla, uzme kafu, bez šećera, sam sladi. Odma’ pređe na temu, šta ima, šta veli i kaže narod o Cane, crkvu, ostali bakrači, jedini gost spreman za tu diskusiju, Šta ima narod da veli, kako zaradi ‘nolike milijarde, ne viđa on Cana, ne može njega svako da vidi, zna da je kupio ugostiteljstvo na Ubu, i da se to sad prodaje, zna i da je, tamo 90-ih, video svojim očima, im’o te magacine u Murgašu, bili knap puni cigareta, i da je tamo, u taj Murgaš, pa svojim očima, video bar 200 micubišija… a video, pa kako nego svojim očima, i tone pazarske robe, i kako se na to prišivaju oni krokodilčići i druge male životinje…

Iz istog broja

Kultura sećanja – Bombardovanje Srbije

Trinaest ratnih brojeva

Intervju: Nataša Pantović Mihailović, izvršna direktorka Century 21 Serbia

Sigurnost pre svega

Ana Radić

Povodom jednog predloga

Dijaspora, peti stub

Miodrag Kreculj, Minhen

Smrt Ksenije Pajčin i Filipa Kapisode

O tragediji, medijima i čitaocima

Jovana Gligorijević

Kratko i ne baš jasno

Udar na narkošmrkaonice

Tamara Skrozza

Dosije "Vremena" – Stanko Subotić Cane

Švajcarski krojač

Tamara Skrozza, Dragoljub Žarković, Filip Švarm i Dokumentacioni centar "Vreme"

Slučaj u nastajanju

Sindrom para cipela

D. Ž

Srbija u regionu

Na Brdo, s Brda i iza brda

Aleksandar Ćirić

lik i delo

Radovan Jelašić

Dragoslav Grujić

Politika i ekonomija

Zašto je guverner podneo ostavku

Dimitrije Boarov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu