Kolumna

Nuspojave

Neumrli duh gudačkih kvarteta

Zašto su, i s kojim pokrićem, operateri doneli meru preventivne odmazde prema sopstvenim klijentima? I gde piše da ne sme da se gleda MTV, a sme CNN? I šta to uopšte znači

Četvrtog maja godine hiljadu devetsto osamdesete sve je bilo mnogo jednostavnije, valjda zato što tada nije bilo kablovske TV mreže. Imao si, brate mili, Prvi i Drugi program, eventualno i malko osneženi program susedne bratske republike ili nebratske države, ako si za to bio povoljno lociran – i to je to. Isto je bilo i s radio programima, osim što su tu bile i lokalne stanice iz živopisnih gradića u okolini, uglavnom specijalizovane za festivalsku sluz ili folk-drndiguz uz prigodne želje, čestitke & pozdrave. A onda je, protivno čak i sopstvenim očekivanjima, Drug Tito ipak umro, i svi su programi postali Jedan, a taj je emitovao samo tužne govorancije i patetične proklamakcije, praćene beskrajnim, danonoćnim koncertom klasične muzike, koja je u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu bila i ostala sinonim za žalost. Pa ko bi to, kumašine, slušao u normalnom stanju?! Iz ugla našeg prosečnog medijskog konzumenta, posetioci koncerata ozbiljne muzike zasigurno su ljudi kojima je neko sasvim nedavno umro, pa dolaze da ga ožale.

Gojko Stojčević, javno poznatiji kao Patrijarh Pavle, nadživeo je Josipa Broza, javno poznatijeg kao Maršal Tito, za celih sedam godina, mada je i sam Tito bio mašala dugovečan. Tito je, doduše, bio jači u danima žalosti: dobio ih je čak sedam, dok su Pavlu pripala "samo" tri. Ali, kad pogledaš da je Tito bio tvorac i takoreći "vlasnik" države koja ga je ožalila, dočim je Pavle bio samo skromni monah na zvučnom položaju, onda taj (ne)srazmer izgleda sasvim drugačije…

U vreme Titovog života, a bogme i Titove smrti, nismo se ni folirali da imamo demokratiju, marljivi partijski mislioci iz raznih Marksističkih centara, Ideoloških komisija ili Omladinskih ideoloških inkubatora (mahom budući mega i giga Srbi, Hrvati, pravoslavci, katolici, Antonići, Tomci…) objašnjavali su nam da je građanska demokratija sa slobodom govora, tržišta i političkog organizovanja samo jeftina buržoaska kerefeka, i da smo mi tu glupost dijalektički prevazišli. A kako to izgleda kad nema demokratije? Pa, recimo, ovako: umro je Drug Tito, dakle, bando reakcionarna, ima da tuguješ, kušuješ i slušaš gudačke kvartete! I nemo’ da čujemo da je neko pušćao Tozovca ili Ramonese!

Imao sam tada nepunih petnaest godina. Mi klinci izdržali smo stoički u tuzi ceo jedan dan, možda i deo drugog, ali onda nam je, jebi ga, dojadilo. Pouključivali smo gramofone i slušali ploče, ali utišano, jer i zidovi imaju uši; kako sam živeo u Zagrebu, dakle, dosta blizu trulog Zapada, mogao se, uz malo krčanja, slušati i poneki nazadni imperijalistički radio FM program, a najbolje se čuo bečki Osterreich 3, sa danonoćnom pop muzikom prekidanom samo kratkim vestima. Joj, miline… Sutradan smo se u školi poveravali jedni drugima: jesi li se prešaltao na Austriju? Ih, još juče! Mislim, nije da smo mi djeca s kolodvora SFRJ tog trenutka imali bog zna šta protiv Maršala kao takvog, ali, brate mili, ono sa obaveznim i sveprisutnim gudačkim kvartetima se više nije dalo izdržati… Lepo si mogao da osetiš kako se oko tebe obavija neka samrtna memla, i kako će te načisto progutati ako se ne izmigoljiš.

Tako je to, velim, bilo nekada, u ona tehnološki primitivna i politički neslobodna vremena. Danas smo em digitalizovani em globalizovani em živimo u slobodi i demokratiji, koju naš narod lepo definiše ovako: neko voli popa, neko popadiju… Doduše, i sada postoje dani žalosti, ali su se nekako skratili i razlabavili, gudači su malo smanjili doživljaj, bude na radiju i smooth džeza, pa i neke diskretnije pop muzike, čak i poneko pozorište ili bioskop radi, mada više sotto voce. Ispada nekako da se klinačkim dogodovštinama iz tih pradavnih majskih dana 1980. možemo mirno smejuckati kao groteskno anahronim budalaštinama jedne daleke epohe; ali, ne lezi vraže…

Vest da su svi glavni srpski kablovski RTV operateri rešili da tokom tri (sa Đilasovim i četiri; uvek se nađe neki veći katolik od pape!) dana žalosti iz svoje ponude izbace sve inostrane – podvlačim: inostrane! – programe koji im deluju nekako previše zabavni i veseli, vraća me na dane direktivnog žalovanja za Titom. Dobro, reći će neko: nije ovo po direktivi, jako mnogo ljudi najiskrenije tuguje za Pavlom. To je tačno, ali uopšte nije tema priče: mnogo je ljudi ništa manje iskreno tugovalo za Titom, pa šta? To naprosto ni na koji način ne opravdava represiju.

Zašto su, i s kojim pokrićem, operateri doneli ovu meru preventivne odmazde nad sopstvenim klijentima? Gde piše da neko ne sme da gleda MTV, a sme, recimo, CNN? I šta to uopšte znači? I kakve to veze ima s Danima žalosti? Pravo je i obaveza države i vlasti da čine i da nalažu stvari iz svojeg domena, na primer, da se zastave na zgradama javnih ustanova spuštaju na pola koplja. Ali, bilo kakvo bahato zadiranje u privatnost građana apsolutno je neprihvatljivo; razume se da slobodan izbor pošteno plaćenih radio ili TV programa takođe spada u privatnost. Po istoj logici, neko je mogao zabraniti građanima i da imaju seks tokom dana žalosti, ili barem da u njemu uživaju (dakle: može, ali strogo u reproduktivne svrhe!); ili da jedu ukusnu hranu (jer se u njoj uživa, a užitak je neka vrsta radosti, neprimerene trenutku), ili da pričaju viceve. Zapravo, možda bi bilo najbolje skratiti ovaj isuviše dug i komplikovan put u Ludilo i naprosto odmah narediti svim punoletnim građanima & građankama da izađu na ulice i trgove i krenu da se ritualno bičuju do iznemoglosti? Jer, samo će tako pouzdano iz njih izvetreti i poslednja kap životne radosti…

Nema ova priča, jasno vam je, mnogo veze, ili nema uopšte veze, sa ličnostima ni Broza zvanog Tito ni Stojčevića zvanog Pavle, ali ima svaku moguću vezu sa nama. I sa neizvetrelim totalitarnim duhom, koji je svoje novo, bezbedno utočište pronašao pod mantijama. Tjah, mi smo barem imali Austriju 3!

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu