Ne želim da raspravljam o našoj "nasušnoj potrebi" da sve, pa i najbeznačajnije događaje, tumačimo često izvan svih razumnih proporcija; uvijek strastveno, još češće sa željom da protivnika radije ponizimo, nego li viteški nadigramo.

Elem, SANU pogrešila očito (diplomatska brljotina, omaška, svejedno), Enver odmah skače na bedem, inicira "odbranu Bosne", piše "otvoreno pismo" pa nek se čuje. Slučaj "dohvatili mediji". I eto belaja… U nedostatku boljih tema, Teofil hitro ulazi "u klinč" i još brže poentira kako je Srbija "nepopravljivo u konfrontaciji sa svima". Temperatura se diže dalje, od muhe nastaje slon, još samo nečije ritualno ubistvo (ne daj bože, svatovi) i eto nama novog rata. Aman.

Ovu prežvakanu i barabrsko-osvetoljubivu matricu, taj odurni površni pamfletizam, koji naši novinari nikako da zamjene sa ozbiljnim istraživačkim novinarstvom (ovdje valja znoj liti), rak je rana našeg novinarstva. Što bi, na primjer, falilo g. Kazazu da je došao gdje je pozvan te smireno, uljudno, gospodski, ispred svih drugih gostiju, jednostavno "spustio" organizatoru na arogantnoj nesmotrenosti. Efekt bi vjerojatno bio daleko bolji, a praksa instantne nacionalne konfrontacije bi se efektno zamijenila tolerantnim dijalogom i međusobnim uvažavanjem.

Ovako, do slijedećeg "otvorenog pisma"…