Zabrana neonacističkih i fašističkih organizacija

Ustavna kozmetika

Zahtev Ustavnom sudu da zabrani neonacističke i fašističke organizacije još jedna odgoda rešavanja problema i tako će ostati sve dok država jasno ne kaže da nasilje ne može proći i dok nasilnike i propagatore mržnje i zločina ne počne kažnjavati

U zemlji Srbiji kao da nitko ne čita vlastite zakone. Sredinom ove godine u Skupštini Srbije je usvojen zakon ovoga naziva: Zakon o zabrani manifestacija neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obeležja. Njime su zabranjene manifestacije, obilježja i djelovanje organizacija – neonacističkih i fašističkih – kojima se na bilo koji način povređuju ustavna prava ili slobode građana i propisuju sankcije za povredu tog zakona.

U članu 2. se kaže: "Zabranjuju se manifestacije, isticanje simbola ili obeležja ili bilo kakvo drugo delovanje pripadnika i pristalica neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja kojima se propagiraju ideje i delatnosti takvih organizacija i udruženja. Ukoliko nadležni organ utvrdi da registrovana organizacija ili udruženje postupaju suprotno odredbi stava 1. ovog člana, pokrenuće postupak za brisanje iz registra, u skladu sa zakonom."

U članu 5. tog Zakona, pak, stoji: "Manifestacijom, isticanjem simbola ili obeležja ili bilo kakvim drugim delovanjem pripadnika ili pristalica neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja smatra se svaki organizovani ili spontani javni nastup na kojem se izaziva, podstiče ili širi mržnja ili netrpeljivost prema pripadnicima bilo kojeg naroda, nacionalne manjine, crkve ili verske zajednice."

U tom nevelikom Zakonu (devet članova) propisane su i novčane kazne za prekršioce, za pravna i za fizička lica.

DA LI ZABRANE NEŠTO MENJAJU: "Obraz"

NEKAŽNJENO NASILJE: Ima od propisa ponešto i u Ustavu Srbije i Krivičnom zakonu (krivično djelo širenja rasne, vjerske i nacionalne mržnje), pa se pokazuje kao potpuno nejasno zašto nadležni problem organizacija poput Nacionalnog stroja, Obraza, Pokreta 1389 i sličnih misle riješiti obraćanjem Ustavnom sudu Srbije sa zahtjevom da se – bar one koje službeno postoje – zabrani. Nacionalni stroj, recimo, kako se čulo ovih dana, nije službeno zaveden niti u jedan postojeći registar stranaka ili organizacija, pa je sasvim nejasno o čemu će Ustavni sud i raspravljati; bit će da je i to jedan od razloga što taj zahtjev stoji neriješen još od prošle godine. Tu valja podsjetiti da je Liga socijaldemokrata Vojvodine tražila još 2005. godine zabranu pojedinih neonacističkih i fašističkih organizacija, ali se sve do najnovijih dana time nitko nije pozabavio.

Republički tužilac Slobodan Radovanović i sam je u svojim izjavama proteklih dana prilično "lutao": najprije je provala mržnje u vrijeme kad se još najavljivala Parada ponosa dobila kvalifikacije slobodnog iznošenja mišljenja i javne debate, da bi tek nakon što je u Beogradu brutalno premlaćen Francuz Bris Taton i nakon što je umro stvar dobila drugu dimenziju, priznanje da problem postoji i da ga valja nekako riješiti. A treba se sjetiti bar nekih ranijih događanja, onoga kad su pripadnici 1389 u Bulevaru Zorana Đinđića lijepili natpise "Bulevar Ratka Mladića" – bilo je to još u maju 2007. – ili kad su koju godinu ranije na Žene u crnom bacili dimnu bombu, uz uzvike "Nož, žica, Srebrenica", ili kad su zajedno s pripadnicima Obraza i navijačima koji se odazivaju na ime "Firma" u Novom Sadu bacali eksplozivne naprave ispred Gradske kuće i sjedišta LDP-a. Da se ne govori o lanjskim divljanjima i paljenju američke ambasade i zgrade za koju su mislili da je ambasada Hrvatske, ili još ranijem paljenju džamije…

Sve dosad, gotovo da nitko za sve to nije odgovarao. Za paljenje američke ambasade, pri čemu je jedan mladić poginuo, imamo tek jednog optuženog, kojem suđenje počinje tek u novembru ove godine. Nije valjda on sam samcat zapalio dvije zgrade u centru Beograda? Za ubojstvo jednog romskog dječaka i jednog glumca tamnije puti no što se to naci-divljacima sviđa, nije osuđen nitko. Uglavljeni nacista iz Nacionalnog stroja – sad se predstavlja pripadnikom Novog srpskog programa – Goran Davidović bio je osuđen zbog svojih nasilničkih ispada, ali je onda, taman dok je bio u bijegu u katoličkoj Italiji, stigla drugostepena presuda po kojoj mu se mora suditi iznova, jer mu nisu svi dokumenti bili dostavljani na ćirilici, usprkos tome što su dva pisma, ćirilično i latinično, u ravnopravnoj upotrebi u Srbiji. I dok u Italiji čeka na izručenje Otadžbini, po forumima (Stormfront) se predstavlja kao "politički emigrant" i prijeti da će "sve doći na svoje jednog dana i svi oni koji su ugrožavali naša ljudska prava odgovaraće".

BEZ POSLEDICA: Ako Ustavni sud zabrani one organizacije koje jesu upisane u registar organizacija, kao što su Otačastveni pokret Obraz i Srpski narodni pokret 1389, što će se promijeniti? Baš ništa! Takve se organizacije uvijek mogu preregistrirati, promijeniti ime i predati svoje statute i ostale osnivačke papire koji će biti posve u skladu s Ustavom, ali će i dalje djelovati nasilnički i rušiti ustavni poredak, širiti mržnju i netrpeljivost.

To se sve dosad nije prepoznavalo kao nespojivo s demokratskom državom; naprotiv: takvima se davalo prostora u javnom životu, na fakultetima, nije se reagiralo na nasilje na izložbama i promocijama, zamjenjivale su se uloge nasilnika i žrtve, kao u primjeru Biljane Srbljanović koja je završila kod suca za prekršaje zato što se verbalno suprotstavila nasilnicima na tribini u Pančevu.

Država je dosad blagonaklono gledala na sve to, iako je u njenim rukama i zakon i sud i obaveza da zaštiti sve građane i da im jamči jednakost. Prebacivanje te najvažnije funkcije države na Ustavni sud Srbije samo je kozmetika i još jedna odgoda rješavanja problema i tako će ostati sve dok država jasno ne kaže da nasilje ne može proći i dok nasilnike i propagatore mržnje i zločina ne počne kažnjavati.

Iz istog broja

Eksproprijacija na jugu Srbije

Drum na kredit, zemlja za pare

Zoran Radulović

Devet godina od 5. oktobra 2000...

…a dvadeset od 1989.

Milan Milošević

20 godina tržišne ekonomije u Istočnom bloku

Na koga je pao Berlinski zid

Jovana Gligorijević

Bosna i Hercegovina

Sećanje na 1992.

Slobodanka Dekić

Činovništvo Srbije

Reforma državnog plemstva

Dimitrije Boarov

Privatni univerziteti

Od Surčina do »Singidunuma«

Jovana Gligorijević, Jelena Jorgačević

Portret savremenika

Tolbuhin i drugi maršali

Miloš Vasić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu