Nekoć sam htio napisati esej o Tarantinovoj poetici baziran na tezi da on svojim protagonistima bira imena zbog mogućnosti za zgodnu rimovanu zajebanciju. Tri primjera odmah padaju na pamet. Jedan je već u naslovu: Kill Bill. Upravo u tom filmu, odvratni medicinski tehničar koji godinama siluje komiranu glavnu junakinju nosi ime Bak (Buck); Tarantino, naravno, neće odoljeti da mu u usta ne stavi rečenicu: I am Buck and I am here to fuck. Na sličan način, lik kojeg u Petparačkim pričama tumači Brus Vilis odgovara na pitanje o sudbini stanovitog Zeda: Zed is dead, baby, Zed is dead!

MENJANJE PROŠLOSTI: Mlada francuska Jevrejka, glavna junakinja Prokletnika, zove se Šošana Drajfus. U prvom poglavlju filma (da, film je tarantinovski i formalno podijeljen u poglavlja) nacisti ubijaju cijelu njenu porodicu, a ona ostaje živa pukim slučajem. U prvom poglavlju Šošana funkcionira gotovo isključivo kao ime i prezime, mnogo manje kao stvarni lik. A u kontekstu radnje povezane sa antisemitizmom, holokaustom, Jevrejima i Francuskom, jasno je da je njeno prezime Tarantino birao ne tek zbog mogućnosti za "zgodnu rimovanu zajebanciju" nego zbog ozbiljnijih historijskih implikacija. Tarantinov film je zapravo revizionistički, no ne u onom ključu u kojem se taj pridjev najčešće koristi u publicističko-žurnalističkom diskursu. Tarantino svojim filmom "mijenja prošlost". Neki autori su već primijetili da je ovo prvi njegov film koji referira na stvarne historijske događaje.

SKALPIRANJE NACISTA: Uz Šošanu, u prvom se poglavlju pojavljuje još jedan lik kojeg ćemo pratiti kroz cijeli film: glavni negativni junak – Hans Landa, nacistički oficir poznat i po nadimku "Lovac na Jevreje". U maestralnoj izvedbi Kristofa Valca (glumačka Zlatna palma na festivalu u Kanu), Landa je u isto vrijeme i strašan i skoro smiješan negativac. Lik Lande na neki način povezuje dvije paralelne radnje Prokletnika: priču o stradanju i osveti Šošane Drajfus te priču o jedinici jevrejskih komandosa (tj. Prokletnicima, po kojima je film i dobio ime) koja širi strah i trepet među nacistima. Jedinica i njezini pripadnici predstavljeni su u drugom poglavlju, formalno iznova jako tarantinovskom uz naraciju iz offa i flešbek digresije. Bred Pit igra Alda Rejna, komandanta jedinice, koji je indijanskog porijekla i valjda zbog toga od svakog svog vojnika traži stotinu nacističkih skalpova. Individualni i individualistički aspekt osvete iz Kill Billa ovdje se premješta na historijsku ravan. Najveći dio filma dešava se poslije famoznog Dana "D", no prije oslobođenja Pariza, ali vojni pothvati Prokletnika nemaju pretjerane veze sa ratnom strategijom i taktikom. Njihov cilj je jednostavan: ubiti što je moguće više nacista. Film se prema historijskom Drugom svjetskom ratu odnosi zapravo onako kako se prema američkoj povijesti u devetnaestom vijeku odnose špageti-vesterni; sve je podređeno filmskom spektaklu. U tom kontekstu je i logično da se u filmu pojavljuju Hitler, Gebels, Borman, pa i Čerčil.

U MRAKU BIOSKOPA: Kao pravi postmoderni filmofil, furiozni finale svog filma Tarantino smješta u mrak pariškog kina, čija je vlasnica Šošana Drajfus (sjajna izvedba mlade Melani Loren) koja u okupiranom Parizu živi pod lažnim imenom. Nakon što se glavni glumac odnosno nacistički heroj koji u najnovijem Gebelsovom filmu glumi samog sebe zaljubi u mladu vlasnicu kina, premijera se premješta upravo u njeno kino, uz najavljeno prisustvo Hitlera i sve ostale kompanije. Naravno da Šošana planira osvetu, no napad na kino, posve nezavisno od nje, planiraju i Prokletnici. U njihov plan umiješena je velika njemačka filmska zvijezda Bridžit von Hamersmark sa simpatijama za angloameričku antifašističku koaliciju koju Dajan Kruger (koja se zapravo i proslavila glumeći lijepu Jelenu u Pitersonovoj Troji, istoj onoj u kojoj je Bred Pit igrao Ahila) tumači kao da odaje omaž Marlen Ditrih (Tarantino je u ovoj ulozi navodno najprije želio Nastasju Kinski). Na tragu ove druge zavjere je niko drugi do "Lovac na Jevreje" – Hans Landa, a trijumf njegove dedukcije dešava se u odličnoj sceni, varijaciji na slavni motiv iz bajke o Pepeljugi.

Borhes negdje kaže da se klasici uvijek čitaju drugi put, navještavajući da je klasična ona knjiga o kojoj i prije čitanja nešto znamo. Pretenciozno bi bilo Prokletnike proglasiti instantnim klasikom, no makar će high concept rasplet mnogima biti poznat i prije gledanja filma, ovdje ga nećemo otkrivati. Osjećanje koje gledalac ima nakon što krene muzika odjavne špice i svjetla u kinu se upale ima nečeg od dječačkog oduševljenja nakon gledanja dobrog vesterna. To zapravo i jest Tarantinova tajna: doživljaj filma kao zabavne katarze. Džim Morison je zapisao da filmu ne treba gledalac, nego gledaocu treba film; da film zapravo osigurava egzistenciju onog ko ga gleda. To misli i Tarantino, ali s drukčijom intonacijom. Za razliku od Morisona, njega to – veseli.