Pismo iz mahale
Nova sredstva komunikacije slabo mi se primaju. Jedva sam sa obične pošte prešao na elektronsku, Skajp sam uveo ali ga nikad nisam koristio, na Fejsbuk sam se prijavio, bez slike i profila, ali od puste lenjosti pristupio sam mu tek posle nekoliko meseci. I tamo među porukama jedna – "Jesi se dobro kamuflir’o… Znam da je fb globalna mahala, ali kontakt je kontakt… hajd’ učestvuj" – da me podseti na pismo na koje nisam odgovorio.
"Vrijeme odmiče u Sarajevu. Odmiče svugdje. Vidim i kod vas da se štošta dešava. Kod mene onako istočnjački – po istilahu. Još uvijek radim na starom mjestu u galeriji, na ćošku dviju ulica, blizu policijske stanice i kafane metuzalemskog fudbalskog kluba iz koje svakodnevno naručimo desetinu kafa. Donosi nam ih vlasnikova žena, četrdesetih godina, našminkana tako da uplaši i najhladnokrvnije, gunđa u svakom momentu svoga budnog stanja, a kad ne gunđa, onda psuje, viče, praska, prijeti. Nemoguće je naći sekundu tišine da nešto naručiš. Pričaš uglas sa njom. Sve dobro čuje, unatoč silnoj galami koju sama pravi, bez greške isporuči i zavrne za ćošak gunđajući. Ne znam kako, ali nešto dobrodušno ide iz nje i uvijek nas oraspoloži.
Ima više od deset dana kako sam se preselila u stari dio grada, skoro na obronke Trebevića, u dio koji se zove Megara. Naglasak je dugosilazni na prvom slovu a. Megara znači pećina, valjda na turskom ili možda na grčkom, a pećina stvarno ima nekoliko u neposrednoj blizini. Uz rat su se ljudi tu krili od bombardovanja i ostalih nevolja. Ulica u kojoj sam zvala se ranije Čolin potok. Potok su sveli u ogromne cijevi i zasuli asfaltom, ali je ime ostalo iako su ga poslije poslijednjeg rata promijenili. Znamo da toponimi najviše odolijevaju promjenama. Kada s proljeća i s jeseni vode s planine nabujaju, taj potok predstavlja glavni faktor divljanjima Miljacke, koja se većim dijelom godine pravi lijena i beznačajna gradska rijeka.
Sada živim u mahali, a mahala je fenomen za sebe, država u državi, organizam koji živi po sebi svojstvenim zakonitostima, španska serija uživo, miris vlage i roštilja. Mahala je puna djece. Na malom i strmom trgu neometano igraju fudbala, uzbrdo, nizbrdo. Pozavidim im kako su puni života, koliko energije imaju i kako bez kompleksa na sve strane rasipaju pamet i iskustvo svojih pet, osam ili deset godina. Kažu da je psihološki zdravije stanovati tamo gdje ima puno djece. Tu je život. Tamo gdje su samo starci miriše zemlja i obloge od rakije. Istina, ako čovjek želi nešto da pročita, napiše ili da domisli jednu misao, mora se savršeno isključiti iz neprestane graje. Djeca nemaju razumijevanja za ono u čemu ne učestvuju.
U našoj mahali stanuje Husko, umobolna dobričina pedesetih godina, pocupkuje kad hoda i ne skida fes sa glave. Kako vidi mlađe žensko, tako se krevelji – Maaalaaa! Prošle subote bila je svadba u mahali. Sretnem ga u uskom sokaku, a on će – Kad ćemo tebi zapjevat’? Po količini smijeha koji se tada zaorio shvatila sam da mahala ima sto vječno budnih očiju.
Stanujem sa dvije sestre, studentkinje. Kuća je njihova, žive od rente gornjeg sprata i ove sobe koju izdaju meni. Poneku sitnicu zaradi i mama koja sa mlađom sestrom živi u drugom gradu. Oca su im zvali Jablan. Bio je visok preko dva metra, nekrunisani kralj evropskih šibicara, neustrašiv pred lokalnim moćnicima malo širih razmjera, čovjek koji je ovjerio nekoliko evropskih zatvora, od šibice podigao ovu kuću i tri kćerke. Kad je Jablan umro prije tri i po godine, bila je to sahrana za pamćenje po broju ljudi koji su došli, po broju političara koji su s njim bili bliski i tu se pojavili. Znamo da su danas politika, kriminal, šibicarenje, zatvori, kocka, pa skoro sinonimi. U mladosti je drugovao sa zagrebačkom boemijom, sa Štulićem, i kažu da je njemu posvećena pjesma Drugom stranom Jablane kreni, popularna valjda osamdesetih godina. Djeca su začudo fina, vrijedna i sa izuzetno zrelim osjećajem odgovornosti da moraju završiti fakultete na vrijeme jer njihove depresije i histerije očigledno nema ko da finansira.
Do posla pješačim jedva petnaestak minuta, prođem Baš-čaršiju s vrha do dna. Ulica ispred galerije je trenutno u fazi renoviranja i borimo se s prašinom i bukom. Prekopavanje ulica je redovna ljetna turistička ponuda grada Sarajeva, pa znamo da će i to proći. U gradu su horde turista, zbunjenih i obično neadekvatno obučenih. Galerija se nalazi na putu u jednu kuću sačuvanu u izvornom izdanju, interesantnu svima, pa taman kad se debeli radoznalci spuste s brda, nalete na nas i tu se nakrcaju u mali prostor. Kinezi iz Hongkonga su najčešći i od svega najviše vole da vrše revizije među galerijskim otpadom. Sve im je interesantno, kao Amerikancima branje pamuka u Turskoj.
Poslom sam zadovoljna, platom manje, ali što kažu ovdje – ne valja slutiti fukaraštini. Posao nekako podmiruje moje potrebe za statikom i dinamikom. Često mi na um padne hamvaševski stav da čovjek treba da pravi raj oko sebe gdje god da se makne i šta god da radi, pa mi je s tim viđenjem i najlakše. Što je najvažnije, niko me u tome ne ometa. Praveći raj, ponekad napravim i neku štetu, nešto ne ispadne dobro, mora se rastavljati, bacati, prepravljati, ali se gazda do sad još nije bunio.
U slobodno vrijeme, koga ima hvala bogu, čitam jednu još neobjavljenu, ali divnu knjigu o razvoju kalendara kod slovenskih naroda. Pisca sam upoznala u ratu, u onim zlim vremenima. Dolazio je sa suprugom i četvorogodišnjom kćerkicom svaki dan kod mene na par sati da se grije. Nisam ih poslije toga vidjela godinama i sad ih pronađem u kafani, i malo-pomalo dođemo na temu knjige i kalendara i tako se dočepam zanimljivog štiva. Knjiga je obimna, pisao ju je dvadesetak godina.
Nedostaje mi pokoja beogradska knjižara i nešto svijeta sposobnog da u rakiji ne razmišlja, no da postoji…
Puno vas pozdravljam i nadam se viđenju krajem ljeta… pa da ispijemo ono vino… a ja odoh sad na pivo. Inače živim blizu sarajevske pivare i prosto je šteta ne uvesti gradski pivovod. Ja bih bila siguran potrošač."