Zahvaljujući g. Ratku Kneževiću, poznatom evropskom i američkom plejboju i izvoru svake mudrosti za američki Stejt department, saznajem da sam "ništa drugo nego plaćeni, dobro plaćeni megafon Stanka Subotića". G. Subotić, međutim, ne deli to mišljenje i od njega u životu ni dinara, centa, santima itd. nisam primio. Niti bih.

G. Knežević obratio se na pogrešnu adresu. Sve što o njemu znam potiče iz Pukanićevog "Nacionala" i Pukanićevih priča, iz OKI-ja (operativnih kriminalističkih indeksa) raznih regionalnih policijskih agencija, iz mojih crnogorskih izvora (poštenih i nezavisnih) i iz sudskih spisa.

Ovde je reč o nečemu drugom: o Kneževićevim poslovima sa kojekakvim likovima sa kojima se sastajao, pa rastajao po crti njihovih poslova, a za tim poslima ostajao je trag u arhivima i evidencijama. Prema g. Kneževiću lično sam savršeno ravnodušan od trenutka kada sam ga lično upoznao, sredinom osamdesetih; znam tu vrstu ljudi i od ranije i od kasnije. Nisam impresioniran, kao ni moji izvori koji o njemu imaju "skromno mišljenje", što mu očito teško pada. Žao mi je zbog toga, ali tome je tako.