Vreme uživanja

Učiteljke

Juni je. Sremski Karlovci mirišu na lipu i taj miris budi uspomene. Evo nas na okupu ponovo.

Delile smo snove i dnevnu zbilju pet godina. Čisto žensko odeljenje Učiteljske škole. Većina smeštena u internat, pa se naše druženje zapravo odvijalo svih 24 sata. Ni leta nismo provodile same, cirkulisale smo od jedne do druge, a neretko i na more zajedno odlazile. Znale smo se "skrozirano". Delile smo sve, borile se jedna za drugu, uticale pozitivno na one iz Banata i proterivale pogrešne padežne oblike, one iz Bačke neosetno su napuštale svoj mazni razvučeni govor, Bosanke su polako uvlačene u vojvođanski milje, Slovakinje sve slobodnije plovile kroz leksiku srpskog jezika, a Sremice su se osećale kao kod kuće i najviše volje pokazale i doprinele tome da se ubrzo sve u školi i internatu osećamo kao da smo tu baš zato što nam je tu najlepše i da nam ni na jednom mestu ne bi bilo tako uzbudljivo i tako jedinstveno. Bile smo učiteljke, "one što Karlovcima daju šmek", govorili su mnogi.

U našoj smo učionici, onoj što gleda na Trg, na crkve, na česmu sa četiri lava. Sa nama je naša razredna, prof. Anđelija Konstantinović, matematičarka. Bile smo joj prva generacija. Volela nas je na način kako se vole svoja deca, pričala sa nama kao sa vršnjakinjama, a savetovala nas kao što su to činile bake, mudro, starinski, usporeno, s razlogom. Stalno smo joj visile za vratom, verovatno zato što su naše mame bile daleko od nas. Izdržavala je to, verovala nam, a mi uzvraćale poverenjem tako što smo bile najbolje učenice u školi. Malo svojeglave, znao bi reći naš profesor logike i filozofije Zvonko Đureković. "Znate, koleginice Konstatinović, one vaše su i danas mudrovale, svojeglave su, ali, kao što vam je poznato, bar nisu sive. Ja, takođe vam je poznato, ne cenim te sive, a ni plašljive naročito ne volim. Plašljive, tako oni pričaju, kinjim, a sive ne primećujem."

"U čemu se ogledala ta naša svojeglavost?", pitamo razrednu. Ona prelazi pogledom po učionici pa sa smeškom počinje da nas podseća. Nižu se sličice jedna za drugom, počinje upadanje i dopunjavanje i mi slažemo mozaik o tome kako smo isterale na čistac situaciju u vezi sa profesorkom pedagogije i nismo dozvolile da u našem odeljenju bude slabih ocena jer, znale smo šta znamo, i pozvale se na zakonska akta po kojima "učenik ima pravo da mu se ocena obrazloži", pa kako smo tim demokratskim činom postigle i to da na našem maturskom tablou, jedino na našem, nema fotografije direktora škole. Zaključismo da naša specifičnost jeste bila i ostala sloga te da bi nam i u zemlji bilo bolje kad bi nešto na tu temu postalo vjeruju onih koji nam zemlju vode.

Prilazi mi Vjeročka, podstaknuta rečenicama kojima smo se dotakle neizbežne politike, i pita: "Šta je bilo sa tvojima u Bosni za vreme onog zla?" Dok se drugarice dogovaraju hoćemo li prvo do Dunava ili do Dvorske bašte, šapatom joj saopštavam da su svi završili u izbeglištvu, vojska ih jedne noći podigla iz kuća, uz obećanje da će brzo moći da se vrate, ali… Nemam više nikog tamo. Stariji poumirali, mlađi u belom svetu. Vjeročka me podseća na kasabu u kojoj sam kod tetke provodila raspuste i o kojoj sam pričala u internatu, i naglašava kako je u to vreme silno želela da ode sa mnom tamo jednog leta. Onda mi stavlja u ruke jednu svesku. Na koricama piše "Moj dnevnik, 1965/66". Pokazuje mi odakle da počnem da čitam. Činim to.

"Danas je počela nova školska godina. Celu noć smo pričale u internatu, od jutros vrištimo na svako pojavljivanje onih koje stižu. Botošanke došle fijakerom iz Novog Sada tačno pred školu. Od cike i vriske našeg razreda svi su nagrnuli na prozore i zaglavili na vrata. Prvi čas imamo kod srpkinje, prof. Jovanke Mihajlović. Ceni nas, mi nju obožavamo. Danas je počela čas na neobičan način. Čitala nam je pismo. U pismu, ono što smo sinoć slušale. Kasaba. U nju se stiže vozom sa raznih strana, iz Vojvodine, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja… Prvo što padne u oči jeste kula, zapravo zidine kule iznad gradića. U kasabu se ulazi preko drvenog mostića na jednom rukavcu brze, zelene i penušave Une. Šarenilo lica i govora, odeće i manira, mešavina starog i novog, urbanog i ruralnog. Glavna ulica se protegla od pruge pa sve do Une gde je, posle skrivanja po baštama i avlijama, reka stigla do ravnog pa se nesmetano raširila, izvalila svoje moćne bokove i pritisla obale. Velikim drvenim mostom, ćuprijom povezana je leva i desna strana kasabe."

Čitam sve brže. Ne mogu da verujem da je baš sve zabeležila iz tog mog pisma koje sam pisala profesorki iz mesta gde sam provodila raspust. Slike oživljuju. Titra mi neka vlaga u očima. Potpuno sam zaboravila onu priču o devojčici koju sam pratila sa jednog kraja kasabe na drugi ne bi li saznala šta to ona traži idući iz radnje u radnju i uvek isto pitanje čujem: "Imate li germe?" Kako sam bila razočarana kad sam otkrila da je germa kvasac. Vjeročka uzima svesku iz mojih ruku. Pružamo korak i žurimo za drugaricama i razrednom. Iz Dvorske bašte već se čuje pevušenje. Pridružujemo se "Sećaš li se one Dvorske bašte gde si nekad ljubio me ti", i kao uvek kad zapevamo, setimo se da nam nedostaje harmonika naše Šprengerice. Gde li je ona sada? Ručamo u Klubu penzionera, u dvorištu crkve, u hladu stoletnog stabla. Sećamo se i ružnih dana hiperinflacije i embarga. Ono što je bilo teško u našim uspomenama izazvalo je najvedrije trenutke. Konstatujemo da mnoge od onda ne jedu neka jela, kao npr. mekike, pancerote (živeli smo na testu, a priča o dragoj baki, komšinici koju su unuci ubedili da su pancerotle picine, da prostite, sestre od tetke i da će ona lako naučiti da ih spravlja) izazivaju takav smeh uz ručak da atmosfera podseća na daleke neke dane kad smo znale i umele svemu da se smejemo i radujemo.

Dogovor je pao da se viđamo svake pete godine u Karlovcima, a svake godine kod neke od nas. Dogovor se poštuje. Na redu je odlazak kod Zorice i njenog Hećima u Bosnu. Dok ona uleće u autobus, stiže pitanje: "Treba li nam pasoš?" Ona rukom pokazuje da ne treba i dovikuje: "Samo dođite." Jedan stariji gospodin nam dovikuje: "Dođite nam opet, učiteljke. Karlovci vam se raduju." Tiho je dodao, sebi u bradu: "I ja." Biće da je to neki gimnazijalac iz našeg vremena.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu