Kolumna

Nuspojave

Radikalno ljubavna priča

Čitaoče i čitateljko, možda niste znali, ali svih ovih godina vi uredno i izdašno sponzorišete jednu ljubavnu vezu

Za radikale srpske važi, ko zna zašto, da su kadrovski tanušni, da izvan trijumvirata Šešelj-Nikolić-Vučić nemaju ništa doli nepregledne sivonjave mase "tranzicionih gubitnika" (i tužnih hajdegerovskih tubitnika…), predvođenih čvrstim jezgrom onih koji bi, khm, bili gubitnici i izvan tranzicije, to jest u bilo kojem zamislivom političkom/ekonomskom sistemu, jer su naprosto tako sazdani… Držim da ovakvu predrasudu o radikalima šire Zli Jezici plaćeni od Novog svetskog poretka, jer je neozbiljno i zlobno tako tretirati stranku koja je srpstvu i slobodnom čovečanstvu dala jednu Natašu Jovanović, otkrila jednu Gordanu Pop-Lazić, podarila neuporedivog Petra Kurva del Ponte Jojića… da nabrajam dalje? ili, daleko bilo, bliže?

A stvar je sasvim blizu, nije da nije, evo je pred kapijama grada, koji će osvojiti možda 14. jula, a možda i ranije, kao da je važno. Velim, mnogi drže da radikali nemaju "kadrove", pa se već zdvojno pitaju kakvim li će ljudskim materijalom popuniti tolike potrebe gazdovanja glavnim gradom – o državi da i ne govorimo; ali to je već lakše, za vladanje državom ne moraš ništa da znaš i umeš, dovoljno je da bidneš patriota – i neće li im možda zafaliti štofa za toliko pokrivanje? Ovakvo je gledište krajnje naivno: ima u radikala čega god ti srce ište, raskošan je to fundus! Uključujući i vrhunsku ekipu za specijalne operacije, do sada čuvanu kao jednu od najdražesnijih tajni Srbije. Evo, recimo, gradski menadžer: dužnost odgovorna i složena, zahteva renesansnu i omnipotentnu ličnost; jedva da bi se i sam prof. dr Šešelj usudio da pomisli da je dorastao tome. Ali, ne lezi vraže, novine (kad kažem novine…) pišu da je taj problem elegantno rešen: Vučiću i vaskolikom Beogradu menadžerisaće – to jest, ako bude kako biti mora – Šarović Nemanja, jedan uistinu "mlad, perspektivan kadar" (Pankrti), koji je već i kroz opoziciono političko delovanje učinio za Otadžbinu više nego što su joj mnogi učinili sa mnogo zahvalnije pozicije vlasti… Doduše, videćete, nije ni Otadžbina prema njemu bila zla i škrta maćeha!

Dobro ali, sto mu gromova, ko je uopšte taj Nemanja Š., pitate se vi, neprijatno zabrinuti zbog sopstvenog neznanja? Da li je u pitanju još jedan karakteristično radikalski Niko i Ništa, pa je normalno da ga ne znam, ili sam, avaj, tragično neobavešteni mediokritet koji zarad sopstvene neprosvećenosti ignoriše vrhunske ličnosti iz takoreći komšiluka, one kojima je čast već i savremenikom biti, a kamoli sugrađaninom? Tjah, ne bih da razrešavam vašu dilemu kroz "vrednovanje" jednog još nedovoljno poznatog lika i dela; hajde bolje da vidimo po čemu se to do sada Nemanja Šarović najviše približio izlasku iz anonimnosti?

Kad se onomad nadiglo nešto dževe po medijima glede impresivno naduvanih – a načelno sasvim nepotkrepljenih i nepotkrepljivih – dnevnica i putnih troškova milih nam Narodnih Poslanika, ispostavilo se da je šampion u toj disciplini jedan diskretni i samozatajni mladić iz Srpske radikalne stranke… Dobro ste naslutili: dječarac se zvao – i još se zove – Nemanja Šarović. Spomenuto lice naplatilo je u kešu od jedine i najvoljenije Otadžbine – to jest, od tebe i mene, čitaoče i čitateljko – za svega jedanaest meseci sumu od 19.000 evra (slovima: devetnaest hiljada), ali, što jes’ jes’, u dinarima, patriotski (sitna poslanička platica i kompletan ručak za 16 dinara i 28 para na stranu)! Pa dobro, je l’ se vozio specijalno izrađenim ličnim cepelinom, ili šta?! Nemojte tako, treba uzeti u obzir da se radi o putnim troškovima na relaciji Vranje–Beograd, a znate li vi gde je čak to Vranje, tako mu Mitketa & Koštane?! Dođete do Vladičinog Hana, pa još malo dalje, ej!

Dobro, onda je stvar rešena? Hm, izgleda da baš i nije: šta će, naime, Nemanja u Vranju at the first place, ako mu već verujemo na reč da se na razne misteriozne, a glamurozne načine stalno vozikao donde i nazad za naše pare? Čovek, naime, živi u Beogradu, to ni ne pokušava da porekne. Čak je bio i odbornik u opštini Stari grad. Uostalom, bilo bi čudno da za gradskog menadžera Beograda konkuriše neko ko u Beogradu bez višečasovnog lutanja ume da dođe samo od Železničke stanice do Terazija i od Slavije do… pa, do Terazija, gde bi? Ups, imamo situaciju, dakle… Ma jok, vickasto odvraća očinski i zaštitnički raspoloženi čika Nikolić Tomislav, "nema ničeg čudnog u tome što se Šarović zaljubio, našao stan i što se zbog toga seli u Vranje". Drugim rečima, Nemanja se zaljubio na individualnoj bazi – valjda se čak i radikali tako zaljubljuju – a svi mi đuture smo sponzori i donatori te veze… Golupčići, neka vam je sa srećom, đe čuli i đe ne čuli, odavde do Virovitice! Sasvim ozbiljno, sve mi nešto dođe da se rasplačem, samo što nisam siguran da je to od ganutosti.

Tako to ti radikalski momčići – kolekcionari poklonjenih stanova stadionskih dimenzija, i sličnih suvenira – rade onda kada ne drže ključ od kase, nego samo kreativno koriste mogućnosti koje im je ostavio velikodušni zakonodavac, u svojoj epohalnoj naivnosti. Kuku, šta li će tek biti onda kada ključ od kase – i to još beogradske, debele čak i u mršavim godinama – dobiju u ruke, na slobodno raspolaganje? Ni to nije neka misterija, pitajte Novosađane šta im je ostalo posle najezde radikalnih skakavaca.

Okej, nije to ništa ekskluzivno radikalski, oni su samo najbezobrazniji: ovde raste jedna samonikla kultura državno sponzorisanog parazitizma, i naši su životi sve puniji tih brojlera nove političke klase, tih naprednih križanaca novih japija i starih komesara, koje povezuje samo jedno, ali vredno: da imaju sve, mada ne vrede i ne koriste ništa. I da je to "sve" što imaju tvoje, moje i svačije, ali da oni misle da im to pripada valjda po nekom bizarnom kvaziplemićkom pravu.

Sva sreća, božemeprosti, da je umro veliki Staniša Stošić: umeo je da opeva staromodne tragične ljubavi staroga Vranja, ali ove nove ljubavi, radikalno postmoderne, ove sa javno sponzorisanim hepiendom, to bi već bilo preko njegovih snaga.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu