Kad je prije dvije godine lokalni funkcionar iz Zrenjanina Dušan Juvanin htio bar spomen-pločom podsjetiti na sramne logore za Hrvate u Stajićevu i Begejcima, ustanovljenima krajem 1991. godine (pa do avgusta naredne), ispostavilo se da je bivše poljoprivredno dobro u Stajićevu, vlasništvo zrenjaninskog Dijamanta, kupio Agrokor Ivice Todorića. Ta njegova ideja nije bila baš "zgodna", kako za hrvatsko tako i srpsko javno mnijenje u tom trenutku; ali ni prije niti poslije toga.

Prošloga tjedna nevladina organizacija Vukovar 1991, uz podršku Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, podnijela je Tužilaštvu za ratne zločine Srbije krivičnu prijavu protiv nepoznatih osoba zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u logorima: Sremska Mitrovica, Stajićevo, Begejci, KPD Niš i Vojno-istražni zatvor na Banjici u Beogradu, sve sa nepreglednim spiskom žrtava i njihovim dželatima, NN-ovima koji su i danas u toj prijavi skriveni iza nadimaka i nepotpunih imena.

Kroz te su logore, nakon pada Vukovara u novembru 1991. godine, ali i pada okolnih mjesta prije toga, prošle stotine ljudi. Nezvanični podaci srpskog Tužilaštva govore o oko 2300 ljudi, a to je Tužilaštvo svoju istragu pokrenulo još 2006. godine i u njoj surađuje s Državnim odvjetništvom Hrvatske.

CITAT: Usprkos tome što Vukovarci Srbima "načelno" nisu vjerovali, – Aca, "Srbin i civil" – "pomogao je stotinama da lakše prežive tu noć". Riječ je o danu kad su, u novembru 1991. godine, nakon pada Vukovara, stotine ratnih zarobljenika dovedeni u Stajićevo kod Zrenjanina. Aca – također zarobljenik – prepoznao je, naime, nekog oficira JNA iz vremena kad je i sam služio vojni rok. "Zahvaljujući njemu, vojni zapovjednici logora saznali su da nisu baš svi zarobljenici bili pripadnici Zbora narodne garde, te da u ovoj štali ima puno i običnih civila, čistih Srba, ali i pripadnika ostalih nacionalnosti. To je bio povod za novu, drukčiju zapovijed", piše u svojoj knjizi Ništa lažno Predrag Matić Fred, koji svjedoči da je Aca u bolje uvjete – u gornji dio štale u kojem su bili "koliko-toliko bolji uvjeti za preživljavanje" – uspio odvesti veliki broj zatočenika, ne mareći za njihovu nacionalnost i riskirajući vlastitu kožu. "Hvala ti, Aco – ponavljao sam u sebi, slušajući neprekidno zapomaganje i krikove jadnika, iskreno se u mislima ispričavajući što sam i sam i na tren posumnjao u njega", piše Matić u svojoj knjizi, otvoreno govoreći da je u njega sumnjao.

ČOVEK S VELIKIM Č: Aleksandar Jeftić, taj Čovjek o kojem je riječ, vratio se u Vukovar i od 2005. godine u uredu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, zaboravljena u nečijoj ladici, stoji prijedlog Udruge Vukovar 1991. da mu se, zbog nepobitne činjenice da je spasio ljudske živote, dodijeli odlikovanje. "Ne trebaju meni nikakva odlikovanja", kaže Aleksandar Jeftić za "Vreme".

Želim biti samo anonimni Vukovarac, kaže, dodajući da ga zanima jedino njegov sin (inače, viceprvak Hrvatske u tenisu) i to da mu roditelji nakon svega mirno prožive ostatak života mirno. Da spasi ljude, kad je ugledao poznatog oficira, nije imao dilema: bilo je to "normalno, bili su to moji komšije i prijatelji", kaže, prisjećajući se u telefonskom razgovoru da je i sam tada, kao zarobljenik u Stajićevu, sebe vidio kao "mrtvog čovjeka".

"Mislio sam tada: baš te briga, ovo je kraj", kaže Aca i pokušava opisati Vukovar krajem te 1991. godine. Hrvati i Srbi u Vukovaru su u svojim podrumima, kaže on, u tim danima sanjali o oslobađanju iz pakla, a on je na svom četvrtom katu sanjao o podrumu, gdje je svakodnevna smrt ipak bila manje izvjesna. Onda su došli "oslobodioci", koji su i njega – kao i spomenutog Freda i još desetke njegovih komšija, prijatelja, školskih drugova – prebijali kao posljednju stoku, vrijeđali kao "ustaše" i najgore zločince.

"Lijepo je biti Srbin, ali teško", sažima danas Aca naš razgovor o tom ranijem i današnjem vremenu i ponavlja da ga nikakva priznanja i odlikovanja ne zanimaju; ima sina, to mu je dovoljno. Oni koje je te hladne novembarske noći 1991. spasio misle drugačije i za njega traže odlikovanje, njemu ono ne treba, a Mesićev ured i dalje šuti.

U filmu Danice Vučenić Glave dole, ruke na leđa (B92), čiji naslov personificira bar dio patnji tih ljudi u vremenu onom, jedan zarobljenik kaže na njeno pitanje koje su mu tad, 1991. godine u logoru u Begejcima, bile tri želje kaže: "Da se vratim kući, da mi je kuća u redu i da su mi svi živi." Drugi svjedok govori: "Lako je mom predsjedniku reći: suživot; on nije osjetio ništa!"

On i oni koji su osjetili nečovječno u tim logorskim danima, kao i svi ostali kojima je nečovještvo obilježilo život, danas traže pravdu: kažnjavanje svojih mučitelja, usprkos vremenu koje je otad proteklo.

Činjenica da se u svjedočenjima pojavljuje i priznaje ime ovog ili nekog drugog Ace, časnog i konkretno imenovanog Čovjeka, govori da je vrijeme odgovornosti i pomirenja ipak pred nama, a činjenica je da se pojavljuju i ona druga imena, onih koji su u ta vremena, početkom 90-ih, bili odgovorni za zločine koji ne zastarijevaju.

Na redu su državna tužilaštva. Ovo za ratne zločine u Srbiji, koje na tome već radi, i ono u Hrvatskoj, u kojem je nekadašnji zatočenik srbijanskih logora Zoran Šangut, danas predsjednik Udruge Vukovar 1991, prije 15 dana (a prošlo je 16 punih godina!), kako sam reče prije nekoliko dana, dao svoj prvi službeni iskaz.