Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića vjerovatno je najbolji domaći poslijeratni kratki roman. Priča o beogradskom (dušanovačkom) boksaču Ljubi Sretenoviću (zvanom i ‘Šampion’ i ‘Ljuba Vrapče’), a kojoj je ovih dana ravno četrdeset godina, pokrila je više teritorija nego što je to slučaj i kod mnogo otvoreno ambicioznijih i razvikanijih knjiga: u isto vrijeme roman o emigraciji, o nostalgiji, politički roman, triler s ubojstvom, knjiga o odrastanju i urbanosti, o boksu…

Na svega stotinjak stranica Mihailović je, kroz usta svog junaka, neumivenim i direktnim govornim jezikom, kakav teško da ima paralele u našoj književnosti, ispričao tragediju glavnog lika i čitavog jednog vremena, a svojim preštedljivim, ‘nevidljivim’ stilom, dijelom inovirao čitav domaći roman te u konzekvenci i našu poslijeratnu literaturu.

Iako je veliki dio njegova trenutnog uspjeha stajao u direktnom odnosu spram historijskih stvari i tadašnje realnosti – Goli otok kao tema nad temama socijalističke Jugoslavije, i reputacija pisca, samog bivšeg političkog sužnja – za trajnost romana to nije bilo dovoljno. Ono čime se više generacija čitalaca oduševljavalo, (tada još) savršeno ravnodušnih spram historijske problematike, svakako je prije svega jezik i stil knjige.

Mihailovićevi likovi, počevši od Ljubine ‘arhaične’, godinama u inostranstvu prezervirane varijante beogradskog uličnog slenga, govorili su prirodno, jasno i neizvještačeno. I humorno – nižući rečenice iz registra koje mnogi u nekadašnjoj ‘velikoj’ državi nisu dotad ni čuli: ‘Majke vam ga lopovske’ ili ‘Slovenci sasvim dobro žvalave (kurziv moj, op.a.) po naški’, a da to nikad samo sebi nije bilo svrha, nikad nije padalo na nivo vica ili parodije. U tom smislu jezik Tikava bio je svakako prethodnik i to, danas se vidi, superioran, čitave škole pisanja, ne toliko romansijerske koliko scenske i filmske, od Kovačevićevih komada sve do filmova Srđana Dragojevića.

Mihailovićeva umjetnost i rijedak talent bili su u tome da tim redukcioniranim leksikom i govorom uspijeva ne samo ispričati vrlo precizno razvijenu priču, nego i sakriti vlastite rafinirane stilističke postupke, učiniti da se ne primijeti kako neke rečenice takav lik nikad ne bi izgovorio, a sve kako bi se ocrtali najfiniji detalji i duševna stanja likova, kao i naročita atmosfera – kako u monološkim dijelovima u kojima se narator obraća nevidljivom sugovorniku (pitanje je – namjerno ostavljeno otvorenim – kome govori Ljuba?) tako i u dijalozima, tom paradnom konju novije srpske književnosti.

Ono možda najimpresivnije – a kako je tek teško bilo napisati – što samo jedan, ograničen narativni glas vodi čitavu stvar, kontrolirano, ne gubeći se iz zacrtane linije fabule, ne odvajajući se ni milimetar od psihologije, karaktera lika, klase ili, još teže, jezičkog kruga – podvig koji će Mihailović ponoviti u mnogo dužem romanu Petrijin venac.

LAIČKI SVETAC BEZDOMNIH: Drugi Mihailovićev forte bile su naročite ‘rupe’ u tekstu – cezure, naglašene pauze, izostavljanja, tišine između likova, namjerna pravljenja značenjskih pauza koje bi onda čitalačka senzibiliziranost punila. Takva Mihailovićeva pripovjedačka strategija, bježanje od eksplicitnosti bilo je varljivo: pri svakom ponovnom čitanju po pravilu su izlazile nove potvrde piščeve stilske ekonomije, kao i novi nivoi značenja, sakrivene poruke, neprimijećeni psihološki kut, neki detalj koji se ne bi spazio odmah, uglavljen negdje u tekstu.

Nakon što je došao ovaj naš udes, otvorio se, jasno, jedan nov ugao kod čitanja domaće literature i umjetnosti uopće, kao i kulturno logična potreba za prevrednovanjem stvari. Ako se proteklih godina i ovoj knjizi pristupilo sa zadrškom, strahujući da je njen nekadašnji sjaj kao i kod mnogih drugih stvari moguće izblijedio, čekalo je iznenađenje: knjiga ne samo da nije izgubila od svoje poetske jačine – njena melankolija, delikatnost odnosa među inače surovim slavenskim psihologijama, problemi koje je zagrebala, samo čudo njenog stila, sve to netaknuto i u brutalnim vremenima kao da je više briljiralo – nego je, što je preslabo rečeno, dobila novo značenje i nepredviđen kontekst.

Kao prvo, nova, golema emigrantska masa naime stvorila je važno drugačije čitaoce. Za mnoge koji su je iz te pozicije bilo ponovno uhvatili, bilo za novajlije, čitajući je nakon svega, u egzilu i u drugačijem vremenu, apsolutno sve – od prvog poglavlja, već od prve rečenice (‘Ne, neću se vratiti.’) – imalo je drugu težinu i jedan izuzetan a potreban nivo identifikacije, kao rijetko s čime u literaturi – fikcionalni lik Ljuba Sretenović za tu masu koja nije imala skoro ništa svoje, mogao je biti neka vrsta ‘laičkog patrona’, njen ‘svjetovni svetac-zaštitnik’.

Ali pravi test svoje izdržljivosti pak, materijalni dokaz kako se formalna inventivnost poklopila s emocionalnim i egzistencijalno bitnim – budući se oko te dvije strane čitavo vrijeme prelama razgovor o važnosti knjige – Tikve su položile na zapanjujući način.

Ako za devedesetih pa, sve manje, do danas naime, čitanje jugoslavenske književnosti nije bilo ‘samo’ estetska stvar, nego gotovo uvijek dijelom i, svjesno ili nesvjesno, traženje znakova i indicija budućnosti, i pokušaj dubljeg razumijevanja katastrofe koja će uslijediti, onda među svim knjigama i svim unazad prekasno uhvaćenim značenjima – nema sličnih završnom paragrafu romana i užasnoj zadnjoj rečenici što je potpuno neprimijećena, sklupčana u tami, zlo čekala na vlastito razumijevanje.

U namjernoj kontradikciji s početkom knjige, potpuno joj na samom kraju mijenjajući smisao i, s literarno-estetičke strane, maestralno zatvarajući pripovjedni krug – to je profetski strašan caveat čijoj ćemo se neshvatljivoj lakoći kojom je izgovoren vraćati godinama čudeći se ili se sažaljevati nad vlastitim sljepilom, nad samima sobom.