Privatno obezbeđenje

Treća oružana sila

Na poslovima obezbeđenja u Srbiji trenutno radi približno 50.000 ljudi koji raspolažu sa oko 40.000 komada oružja

Udruženje preduzeća za privredno tehničko obezbeđenje Privredne komore Srbije uputio je Vladi Srbije predlog da im odredi mesto u Strategiji nacionalne bezbednosti zemlje. Ova vest privukla je pažnju jer se u Srbiji privatno obezbeđenje doživljava kao poslovanje u sivoj zoni, na ivici kriminala, pa se zato postavlja pitanje zašto oni koji se bave ovim poslom sada žele da se uključe u pravni sistem i šta sa sobom donosi ova "legalizacija".

"U javnosti postoji predrasuda da je privatno obezbeđenje poluilegalna delatnost i ono je rezultat rada ‘agencija’ koje su poslovale tokom devedesetih godina. Te agencije su uglavnom osnivali ljudi koji su se vratili sa ratišta i to im je bio pravni kišobran za bavljenje nezakonitim poslovima kao što je uterivanje dugova", kaže Dragiša Jovanović, predsednik Udruženja preduzeća za privredno tehničko obezbeđenje Privredne komore Srbije.

Prema njegovim rečima, privatno obezbeđenje postoji u svim zemljama i smatra se respektabilnim poslom koji se obavlja po striktnim pravilima.

"Nažalost, mi još nemamo poseban zakon kojim se reguliše rad preduzeća koja se bave obezbeđenjem i zato je naše udruženje sastavilo Nacrt zakona kojim se reguliše ova oblast i poslalo ga Skupštini Srbije, a učestvovali smo i u izradi Nacrta zakona koji su sastavile dve nevladine organizacije", kaže Dragiša Jovanović.

Na poslovima obezbeđenja u Srbiji trenutno radi približno 50.000 ljudi koji raspolažu sa oko 40.000 komada oružja što ih, posle vojske i policije, čini trećom oružanom silom u zemlji.

Iako se, za razliku od vojske i policije, ovim naoružanjem ne upravlja iz jednog centra, u uređenim društvima postoji svest o tome da ovaj sektor mora da bude uključen u sistem bezbednosti zemlje. Prema rečima Ivana Dimitrijevića, saradnika Fakulteta bezbednosti Univerziteta u Beogradu, Amerikanci su posle 11. septembra 2001. osnovali Ministarstvo za unutrašnju bezbednost u kome je privatnom obezbeđenju poklonjena posebna pažnja i njime se bave dva sektora u okviru tog ministarstva.

O tome šta je to Strategija nacionalne bezbednosti Srbije i zašto privatno obezbeđenje treba da se nađe u njoj dr Zoran Dragišić, profesor Fakulteta bezbednosti, kaže: "Strategija nacionalne bezbednosti je najopštiji dokument kojim jedna država definiše svoju bezbednost. To je procena rizika i pretnje i određivanje načina njenom suprotstavljanju. Neophodno je da se privatno obezbeđenje nađe u strategiji jer ono između ostalog čuva i važne infrastrukturne objekte kao što su vodovod ili elektrane koji mogu biti predmet terorističkih napada. Osim toga, prilikom obezbeđenja tržnih centara i sličnih javnih objekata pripadnici obezbeđenja mogu da uoče sumnjivo ponašanje i alarmiraju policiju. Privatno obezbeđenje se ne može baviti hvatanjem terorista, to je posao policije, ali pošto je sveprisutno, ono je odlično u prevenciji terorizma."

Srbija još nije donela strategiju nacionalne bezbednosti, a kao što je to u poslednje vreme postala praksa, postoje dva nacrta ovog dokumenta, jedan je izradila vlada a drugi kabinet predsednika Republike.

Da bi privatno obezbeđenje moglo da obavlja svoj posao na zadovoljavajući način, ono mora da za to ima uslove i društvo mu ih mora omogućiti.

"Nama je oružje sredstvo za rad baš kao i alarmni uređaji, protivpožarni sistemi, kamere za obezbeđenje i čitav niz druge opreme koju koristimo, ali kada je uvozimo mi moramo da platimo carinu i to nam onemogućuje da kupimo najsavremeniju opremu", objašnjava Ninoslav Janjić, zamenik predsednika odbora Udruženja preduzeća za fizičko-tehničko obezbeđenje Privredne komore Srbije.

Udruženje kao svoje najpreče ciljeve postavlja donošenje zakona o privatnom obezbeđenju i formiranje komisije koja će izdavati licence onima koji žele da se bave ovim poslom. "Nedostatak zakona za posledicu ima i to da ne postoje utvrđeni kanali i načini kojima možemo da komuniciramo sa policijom koja je naš partner u ovom poslu. Komisija za licenciranje mora da bude nezavisno telo i nacionalni standardi koje ona propiše moraju da budu jasni jer će samo tako biti obezbeđena javna kontrola ove delatnosti", objašnjava Dragiša Jovanović.

Iako niko od sagovornika nije to naveo kao problem, prema saznanjima "Vremena" postoji tiha opstrukcija regulisanju ove delatnosti, koju vrše oni koji ne mogu da ispune standarde za obavljanje ovog posla i koriste svoje veze sa političkim partijama da bi odložili uvođenje reda u ovu oblast.

Udruženje preduzeća za fizičko-tehničko obezbeđenje ima 525 članica koje su rešene da sa ovog zanimanja skinu ljagu koja je na njega bačena tokom devedesetih godina. Oni žele da ih društvo poštuje i stoga ukazuju na društveni značaj svog posla i spremni su da se podvrgnu javnoj kontroli. U njihovim naporima javnost ih dosad nije mnogo podržavala i bilo bi vreme da to učini.

Žene i invalidi

Svojevremeno su Gadafijeve telohraniteljke izazivale senzaciju. Prema rečima Dragiše Jovanovića, predsednika Udruženja preduzeća za fizičko-tehničko obezbeđenje, danas se i u Srbiji žene bave ovim poslom. "Žene su odlični telohranitelji. Za razliku od muškaraca, one su sposobnije da problem reše osmehom iako su savršeno sposobne da i fizički odbrane od napada osobu koju štite."

Prema njegovim rečima invalidi se takođe mogu baviti poslovima obezbeđenja. "Od onih koji se bave ovim poslom očekuje se fizička spremnost, ali postoje oblasti u kojima su invalidi i te kako poželjni. Naše iskustvo pokazuje da su oni koji moraju da se kreću uz pomoć kolica odlični u poslovima video-nadzora jer su mnogo koncentrisaniji na posao od zdravih i zbog toga mi nećemo imati nikakvih problema sa obavezom o zapošljavanju invalida."


Loše plaćen posao

Prosečan pripadnik obezbeđenja ima srednju stručnu spremu a, iako je ovo rizičan i stresan posao,nema beneficiran radni staž. U Udruženju preduzeća za fizičko-tehničko obezbeđenje smatraju da bi trebalo da imaju beneficiran radni staž, ali ga nisu tražili jer su se plašili negativne reakcije javnosti.

Udruženje je propisalo minimalnu cenu usluga po kojoj jedan sat fizičkog obezbeđenja košta 186,50 dinara, angažovanje telohranitelja košta 243,50 dinara na sat, a angažovanje tima koji obezbeđuje transport vrednosti košta 649,50 dinara po satu i 60,90 dinara po pređenom kilometru. Prema saznanjima Udruženja zbog loše ekonomske situacije preduzeća neretko pristaju da rade i ispod minimalnih cena. Prosečna plata pripadnika fizičkog obezbeđenja iznosi oko 11.000 dinara.


Kontrola oružja

Oko 40.000 komada oružja kojim raspolažu oni koji se u Srbiji bave privatnim obezbeđenjem koristi se i skladišti u skladu sa Zakonom o oružju i municiji i u Udruženju preduzeća za fizičko-tehničko obezbeđenje kažu da policija rigorozno kontroliše da li se zakon poštuje.

Iz istog broja

Slučaj Jelene Karleuše

Kome smetaju halteri

Jovana Gligorijević

Piraterija

Kompjuteri na pregled

Marija Vidić

Saobraćajni udes Dragana Jočića

Pas u mraku, nasred autoputa

Miloš Vasić

Intervju – Jano Kurai, generalni direktor HIP Petrohemije

Interesi i istorijska inercija

Slobodan Bubnjević

Rusko-srpski sporazum o gasu i nafti

Svečana energetska aneksija

Dimitrije Boarov

Marija Šerifović, ambasadorka

Ekselencije u službi dijaloga

Jasmina Lazić

Srpska evropska posla

Čekanje potpisa koji prethodi potpisu

Milan Milošević

Vreme uspeha

Biznis

Iz ličnog ugla – politika pretnje

Čija je batina duža

Dr Dušan Pavlović, docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu

Izbori, kampanja i žene

Znam kako je teško biti majka

T. Skrozza

Finale predsedničkih izbora

Gasovito stanje

Vera Didanović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu