Riječi mrkenta, mrkinta, mrkjenta, mrkijenta, mrkljenta, markenta su inačice pojma definiranog najčešće kao "stjenovit, hridinast pojas između mora i prve zelene vegetacije" ili jednostavnije kao "gola kamena obala neposredno uz more".

Kao svaki jezgrovit opis i ove definicije su neprecizne. Samo na prvi pogled to je pojas bez zelene vegetacije i gola kamena obala. Suprotno tome mrkenta je živo i komplicirano područje. Nepristupačnost mrkente s mora i s kopna također je razlog malog broja upućenih.

Kada je more jako, prilaz nije moguć, a svatko imalo iskusan zna da na Jadranu tada treba brodom otići što dalje od obale, na valove, odmaknuti se od mrkente. S gornje strane, prilaz mrkenti ovisi o konfiguraciji griža i spretnosti prilaznika. Zbog nedostupnosti i opasnosti mrkentu prate stihovi i izreke negativne konotacije: "I po ovom smrtnom moru, punom sika i mrkenta"; Bartul Kašić spominje "Poginu meju mrkintami… Drijevo nasuka se posred oceana na mrkinte ili grebene"; u Orebiću ima kletva "Mrkenta ti postelja bila!", a u susjednom Kućištu "Mrkente te izile!" A "izile" su mnoge. Na njima se nalazi raznih doplova, ostataka drvenih brodova (jarbol moje barke, na primjer, donijelo je more na mrkentu otočića Sestrice; ustupio mi ga je Đuro svjetioničar); dijelova tereta koje su valovi odnjeli s paluba teretnjaka; boksovi cigareta što su ih krijumčari pred policijom bacali u more u noćnim trkama glisera; utopljenika koje su struje nanijele na mrkentu južnih strana otoka (kada su Nijemci u Drugom svjetskom ratu između Lastova i Mljeta bombardirali talijansku flotu koja je nakon kapitulacije bježala u Italiju, još danima poslije na mrkente južnih vala Korčule Zavalatice, Prižbe i drugih, more je izbacivalo mrtva tijela talijanskih vojnika).

Križevi na mrkenti označavaju mjesto smrti domaćih ljudi, ribara što ih je skupa s barkama more bacilo na mrkentu, nesretnika čija su tijela nađena na grižama. I tako oduvijek. Na južnoj strani Korčule na jednoj griži dan-danas se jasno vidi ogromna okamina nekog pradavnog bića tisućama godina zakovanog za mrkentu. Po mrkentama se skupljalo i drvo za ogrijev u kominima. U današnje doba nađe se tu mazuta, stakla, plastike, mrtvi dupin s ranom od metka, potrošene konzerve. Danas po otocima ima djelova mrkente zalivenih betonom ispod vikendica i hotela za udobnije sunčanje, ali beton na mrkenti privremena je izraslina za koju će se more vremenom pobrinuti. Osim okamine davne nemani sve ostalo, posebno kratkotrajne ljudske tragove ispratiće more, a mrkenta ostati čvrsta, čista i puna života.

Svijetla strana mrkente počinje lijepotom. Mrkenta uvijek je različito lijepa: od šiljatih griža do ravnih ploča velikih na Glavatu kao igrališta, od kamenitih mostova i bezbroj špilja ispod površine do onih iznad razine mora. Na tisućama kilometara mrkente Jadrana nema dva ista prizora. Čvrstina mrkente je impresivna. Jurica Andrijić u drugom razredu napisao je u pjesmi More: Valovi su bili/ Kako vojnici bez milosti/ A mrkenta kako tvrđava. I u pjesmi Olivera Dragojevića kaže se: Cure luške s kojima san fraja/još su lipe da bi misto cvalo/ka mrkinta tvog se držim kraja/lipa moja velaluška valo.

Poslije je zvuk. Mrkenta nije nijema. More u njoj stalno govori. Buče udarci valova, a provlačenje mora po grotama u mrkenti glazba je neponovljiva. Čak i kad je utiha nije sve bezvučno, i po bonaci more u mrkenti mrmori.

Na mrkenti buja život i to je najvažnije. Tu su "halofitske zajednice grebenjača razvijene u pukotinama priobalnih grebena u zoni zračne posolice i prskanja morskih valova" ili na slovenskom "to so slanoljubne rastline, ki potrebujejo velike koncentracije soli". Prva je mrižnica, biljka koja raste iz kamena, mala, vrlo čvrsta, potpuno u obliku mreže; moguće da je bila model (template) za prvu mrežu, ionako je tu gdje se kreću ribari. Nađe se i zeljasta caklenjača, kapara, trputac, lučika i mitska biljka motar koja zaslužuje posebnu storiju. Naravno, mrkenta je i stanište životinja prije svih lumpara, grca, rakova i račića, po njoj jure gušterice. Pri dnu su nastanjene cijanobakterije što se za oseke može lijepo vidjeti kao tamni, gotovo crni pojas u donjem dijelu mrkente.

Do prije pola stoljeća većina otočana preživljavala je vještinom korišćenja prirodnih darova. Gotovo sve što raste na škoju se jede (danas su to vrhunski specijaliteti prirodne ishrane), a životinje na kopnu i iz mora nisu bolje prolazile. Mrkenta je bila važan izvor života samo u najgorim vremenima kada bi se potrošilo sve ostalo (mrazom ili sušom uništene ljetine, a najviše u doba rata). Tada se hrana nalazila na posljednjem izvorištu, na teško dostupnoj mrkenti.

Na sjevernom Jadranu ritual obilaženja mrkente i plićaka ispod mrkente zove se banjošugo. Banjošugo potjeće od iskrivljenog talijanskog izraza mokro-suho. U Korčuli banjošugo je izraz koji označava razdvojnicu dijela barke uronjenog u more i dijela iznad površine. Područje plime ili oseke uza sam rub mora, područje je banjošuga. B. Žižović lijepo ga je opisao: "U pet ujutro je ura otići na banjošugo. Kad je najveća šekada. Uvijek s dozom ljubomore gledam one koji bazaju po tamnim prevlakama otkud se more privremeno povuklo. Potpuno izdvojeni iz cijeloga svijeta, nosa zabijenog u obraslo kamenje, pijesak ili blato, svako malo se sagnu, pa nešto prćkaju, pa to nešto nađeno ubace u sić ili kanticu. Zavidim im na potrazi, ali i na marendi ili objedu koji će iz toga nastati."

U zoni banjošuga kriju se potencijalne delicije od malih zalogaja. Prvi je alga bračić koja se u malo brašna zarumeni na vrelom ulju, ukusna je i vlasulja na isti način, od lumpara i grca može se spremiti jedinstveni rižot, a najvažniji je motar, izvrstan kuhan lešo ili ostavljen u kvasini kao salata. Sjetim se moje babe koje je još dugo poslije rata govorila: "Da mi se je opet naist motara lešo."

U ranim ljetnim jutrima kada je oseka najjača može se doći i do jako zelene alge koju je Igor brao i stavljao u vrše. Više o tome ne smijem napisati, nosi oznaku ribarske tajne. U svakom slučaju vrlo često bi zelena alga dozvala u vršu i po cijelo jato (također zelenih) salapa. Iako i dalje lovi, Igor više ne bere alge. Otkako je mrkenta ispod njegove kuće zalivena betonskim gatovima Korčulanske marine, nestalo je i alge i ranojutarnjeg gušta.

Mrkenta je izazov svakoj ambicioznijoj osobi još od djetinjstva. I danas mala djeca grade usađene instinkte skačući po mrkenti i istražujući njene tajne. Nekada, počeci su bili manje romantični. Upoznavalo se s mrkentom tako što su ih roditelji vodili skupljati sol zaostalu po bezbrojnim nepravilnim bazenčićima griža. Valovi donose more u udubine, a sunce ga poslije isuši. Ostaje čista sol. Nerafinirana. Skupljajući je, djeca su se zbližavala s mrkentom, otkrivali joj život neposrednim dodirom. S tim u vezi svidio mi se prijedlog da se brzo hodanje po mrkenti uvede kao jedan od novih ekstremnih sportova. Bio bi to dobar trening za budućnost. Ako zatreba.