Igmanska inicijativa

U senci sukoba

Ako su sastanci Igmanske inicijative poslednjih godina otkrivali prirodu odnosa između balkanskih zemalja, sada međudržavne veze mogu ponešto reći o budućim sesijama ovog pokreta: kako stvari stoje, na njima se neće ponovo lako okupiti predsednici zemalja dejtonskog trougla

Kada se u aprilu 1995. grupa antiratnih aktivista iz Srbije probijala preko Igmana prema Sarajevu, nije izgledalo da će njihovo dvodnevno potucanje i ulazak u opkoljeni grad pod snajperskom vatrom postati nešto više od gesta podrške Sarajlijama. No vremenom je iz te grupe, koju je predvodio beogradski profesor Miladin Životić, izrasla Igmanska inicijativa, pokret koji je okupio više od stotinu nevladinih organizacija iz regiona, tako da su se predsednici država koje su nekoć bile u ratu prvi put sastali upravo na inicijativu ovog udruženja. Na njegovim skupovima ovdašnji državnici su tragali za putevima koji vode normalizaciji odnosa, razgovarali o jačanju međusobnog poverenja i potpisivali zajedničke deklaracije, da bi poslednja konferencija Igmanske inicijative koja je održana proteklog vikenda u Beogradu pokazala kako čelnici zemalja dejtonskog trougla ponovo ne mogu da pogledaju jedni drugima u oči, a da ne osete neku vrstu nelagode.

CIGANI I SLUGE: Nakon što je predsedavajući Predsedništva BiH Željko Komšić najavio organizatorima da neće doći u Beograd, predsednik Srbije Boris Tadić odbio je da bude domaćin ovog skupa, tako da čelnicima Hrvatske i Crne Gore, Stjepanu Mesiću i Filipu Vujanoviću, nije preostalo ništa drugo nego da se okanu puta i posvete drugim poslovima. Učesnici 17. sesije, koja je, pomalo paradoksalno, sazvana pod optimističnim naslovom "Zemlje Dejtonskog sporazuma na putu pune normalizacije odnosa", mogli su jedino da se slože kako u regionu ne postoji neophodna stabilnost, i da balkanski susedi najviše pomažu jedni drugima ako gledaju svoja posla. "Najmudrije i najkorektnije je ne davati nikome podršku", posavetovao je nadležne član Saveta Igmanske inicijative Živorad Kovačević. Bosni i Hercegovini ne treba pomagati "u rešavanju tekuće političke krize, Crnoj Gori u donošenju ustava, a Beogradu i Prištini u rešavanju statusa Kosova". Time je spor između Srbije i BiH oko mera međunarodnog predstavnika Miroslava Lajčaka odneo prve kolateralne žrtve, jer su sastanci Igmanske inicijative bili jedno od retkih mesta gde su predsednici balkanskih zemalja mogli zajedno da razgovaraju. Dešavalo se, dakako, da u Hrvatskoj isprate svog predsednika napisima, "ode Ciganin Mesić sa Srbima na Igman", ili da u Srbiji u vreme zajedničke države sa Crnom Gorom dočekaju Marovića opaskama na račun njegovih "podaničkih izvinjenja", ali nikome od onih koje je gazila kvazipatriotska štampa to nije poljuljalo rejting.

Privilegija Igmanske inicijative da okuplja predsednike balkanskih država ipak nije bila dar s neba, jer je ovaj pokret tokom prvih sastanaka uspevao da dozove jedino čelnike opština, savetnike iz kabineta, zamenike predsednika parlamenata i predstavnike pojedinih regija, da bi tek devetu sesiju koja je upriličena u Zagrebu 2004. otvorili hrvatski predsednik Stjepan Mesić i predsedavajući Predsedništva BiH Sulejman Tihić. Predsednik Srbije i Crne Gore otkazao je dolazak u poslednjem trenutku, ali je već tada postalo jasno da je pitanje dana kada će se svi državni čelnici okupiti pod okriljem pokreta čije je ime, barem kada je reč o vremešnijim stanovnicima Balkana, više budilo asocijacije na marš Prve proleterske prema Foči nego na proboj prema Sarajevu tokom koga je jedan vrstan znalac francuskog egzistencijalizma poput Miladina Životića, pomagao svom kolegi Obradu Saviću da se iskobelja iz igmanskog blata.

DEJTONSKI SPOR: U junu 2005. u Beogradu su se konačno sreli čelnici Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine – Svetozar Marović, Stjepan Mesić i Borislav Paravac. Malo pre toga je četnička svetkovina na Ravnoj gori odložila Mesićevu posetu Srbiji, ali su predsednici SCG i RH i Predsedništva BiH obećali da će nastaviti praksu periodičnog prisustvovanja sastancima Igmanske inicijative, pozivajući ovu asocijaciju da nastavi sa aktivnostima usmerenim na stvaranje prilika u kojima će se ova "regija definitivno otrgnuti od prošlosti i rešiti istorijskih hipoteka". Rečeno – učinjeno, tako da su se u novembru iste godine u Sarajevu ponovo sreli Mesić i Marović sa članom Predsedništva BiH Sulejmanom Tihićem kako bi, povodom desetogodišnjice Dejtonskog sporazuma, potvrdili da je taj dogovor "značajan politički dokument". Mada su se predsednici balkanskih država, u okrnjenom sastavu, već naredne godine ponovo sreli u Miločeru, različiti pogledi na reforme BiH ubrzo su postale kamen spoticanja, što je postalo očigledno kada je Lajčak posegao za svojim pogolemim ovlašćenjima.

Budući da je zbog toga predsednik Vlade Vojislav Koštunica ustvrdio da je cilj Lajčakovih mera i Ahtisarijevog plana ukidanje Republike Srpske i proglašavanje jednostrane nezavisnosti Kosova ističući, neočekivano tvrdo, kako su očuvanje Kosova i Republike Srpske "najpreči ciljevi državne i nacionalne politike", srpskom premijeru je stiglo upozorenje od predsedavajućeg Predsedništva BiH Željka Komšića da "drži prste dalje od BiH jer bi mogao dobiti i po prstima i po nosu". Na nesreću, upravo je Komšić trebalo da bude jedan od učesnika na narednoj sesiji Igmanske inicijative.

MIR U KUĆI: Svestan da nakon svojih reči ne može doći u Beograd, Komšić je obavestio čelnike Igmanske inicijative da ima neke neodložne obaveze, mada to nije sprečilo predsednika Srbije da demonstrira svoju odlučnost. Organizatorima je jasno rečeno da Tadić ne može biti domaćin sesije Igmanske inicijative zbog toga što je Komšić svojom izjavom uvredio premijera Srbije i tako učinio ozbiljan incident. Stoga su Tadićevi saradnici sugerisali da se sesija Igmanske inicijative odloži i zakaže za neki drugi termin, uz napomenu da Srbija očekuje javno izvinjenje od Komšića. Umesto izvinjenja, Komšić je poručio da čvrsto stoji iza svojih reči o Koštunici; umesto odlaganja sastanka, Igmanska inicijativa je odgovorila da sesiju može da pomeri samo onaj koji je saziva.

Skupovi ovog pokreta održavaće se i dalje sa predsednicima balkanskih zemalja ili bez njih, ali je jedna činjenica sasvim slučajno isplivala na površinu: birajući između sukoba sa koalicionim partnerima u slučaju da bude domaćin Komšiću, i daljeg zahlađenja odnosa sa susednom državom, predsednik Srbije se opredelio za mir u kući, što govori mnogo toga o budućim odnosima Srbije prema Bosni. Ako su sastanci Igmanske inicijative poslednjih godina otkrivali prirodu odnosa između balkanskih zemalja, sada međudržavne veze mogu ponešto reći o budućim sesijama ovog pokreta: kako stvari stoje, na njima se neće ponovo lako okupiti predsednici zemalja dejtonskog trougla.

Aleksandar Popov, kopredsednik Igmanske inicijative: Period duboke krize

"Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas odnosi između zemalja potpisnica kretali su se po sistemu vruće-hladno", kaže za "Vreme" kopredsednik Igmanske inicijative Aleksandar Popov. "Tako su periode dobrih odnosa i uspešnih koraka na putu pune normalizacije odnosa, koji su u dužem vremenskom toku vladali početkom ove decenije, pratili periodi zahlađenja koji na svu sreću nisu dugo trajali i ostavljali trajnije posledice. Ova zahlađenja su najčešće bila u funkciji ubiranja poena na unutrašnje političkom planu, obično u vreme izbora. Međutim, na 17. sesiji Igmanske inicijative, koja je 11. novembra održana u Beogradu, učesnici su se jednoglasno složili da je sadašnja kriza najozbiljnija i najdublja od prestanka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Ovde nije samo reč o unutrašnjoj krizi u Bosni i Hercegovini, kako se to uglavnom predstavlja u medijima, nego o nizu pratećih kriza koje kumulativno dodaju dramatičnost celoj situciji. Kao prvo, kako je konstatovano na sesiji Igmanske inicijative, sama Srbija je u krizi ne samo zbog rešavanja statusa Kosova, koje je samo po sebi faktor nestabilnosti u regionu, nego i zbog odnosa unutar vladajuće koalicije koji su stalno na ivici pucanja. Imamo nestabilnost i u Makedoniji na čijem se severu sve češće dešavaju incidenti koje izazivaju oružane grupe makedonskih Albanaca, kao i već prilično zaoštrene odnose na relaciji Hrvatska – Bosna i Hercegovina oko izgradnje mosta na Pelješcu. Izostanak predsednika na 17. sesiji Igmanske inicijative potvrđuje težinu i dramatičnost ove situacije, ali i odsustvo svesti da se ovaj alternativni kanal diplomatije mogao iskoristiti za relaksiranje međusobnih odnosa i početak prevazilaženja sadašnje krize.

Kako se sukob TadićKomšić odrazio na rad Igmanske inicijative?

Nama u Igmanskoj inicijativi je žao što je došlo do povišenje temperature u međusobnim odnosima koja je na kraju dovela do toga da predsednik Tadić nije bio spreman da bude domaćin ostaloj trojici predsednika. Međutim, treba imati u vidu širi kontekst celog spora koji je doveo do prejakih i nediplomtskih reči predsedavajućeg Predsedništva BiH Željka Komšića. Naime, tome su prethodile veoma oštre izjave premijera Koštunice i nekih drugih zvaničnika iz Srbije koje su mnogo doprinele dramatizaciji bosanske krize. Tim pre što svojatanje Republike Srpske od strane nekih naših zvaničnika nije novijeg datuma, i što takve pretenzije i teze o zameni Kosova za Republiku Srpsku nisu uverljivo demantovane.

Ko je najodgovorniji za novu nestabilnost u regionu?

U ovoj tragičnoj balkanskoj priči, kao i početkom devedesetih, skoro da nema nevinih. Gledajući stvar iz bosanskog ugla, jedan od velikih krivaca je sama međunarodna zajednica koja za dvanaest godina protektorata nije uspela da od Bosne i Hercegovine napravi funkcionalnu državu, mada je imala instrumente da to uradi, da bi stvar pogoršao poslednji visoki predstavnik međunardone zajednice koji je svoju dužnost obavljao pre Lajčaka, jer je on prespavao svoj mandat i doprineo da stvari odu toliko daleko da ih je teško vratiti u normalu. Da je u vreme kada se kriza pojavila u blažim naznakama, poput učestalih zahteva za ukidanjem Republike Srpske i, kao odgovor, najavama mogućeg referenduma o njenom izdvajanju iz BiH, preduzeo energičnije mere prema političarima koji su otvarali prostor za krizu, niko se ni u BiH, a ni van te zemlje ne bi posebno uzrujao, tako da bi kriza bila sasečena u korenu. Naravno, to bi morale da prate i druge mere koje bi otklanjale uzroke budućih kriza, kao što bi bio nastavak rada na dogradnji dejtonskog Ustava BiH. Ogromna odgovornost leži i na BiH političarima iz oba entiteta koji su, koristeći recept sa početka devedesetih koji je vodio u rat – da jačanjem unutrašnjih antagonizama učvršćuju pozicije u sopstvenoj naciji – dovedu situaciju u BiH do usijanja.

S. K.

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Lekovi

Kriminal u ime zdravlja

Branka Kaljević

Makedonija

Planinska bura

Siniša Stanković, autor je novinar skopskog nedeljnika Globus

Regionalna nestabilnost

Puške na Šari

Milan Milošević

Slučaj tuzlanske kolone

Tragedija na Brčanskoj Malti

Miloš Vasić

Suđenje i posledice

Mali Rusi bez Velike Srbije

Vera Didanović

Ustavni sud

Čiji je moj sudija

Tatjana Tagirov

Privatizacija javnih preduzeća i javne polemike

Jednostavna hrvatska lekcija

Dimitrije Boarov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu