Intervju – Slobodan Milosavljević, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva

U malinjaku bez telefona

Bez dramatičnog rasta izvoza srpska poljoprivreda nema šanse da održi ni prostu reprodukciju, a kamoli da se nosi sa konkurencijom. To je, praktično, nastavak priče koja je u prethodnom periodu pristojno vođena, čak rekao bih i više od toga

Pored četvoromesečnog natezanja, dramatičnih obrta i neizvesnosti do poslednjeg momenta, kao i obilja ružnih reči koje su postizborni koalicioni partneri upućivali jedni drugima, ova vlada će ostati zapamćena po još jednom: mimo običaja, sve stranke koje u ovoj vladi participiraju bile su zainteresovane za resor poljoprivrede, resor u kome ima mnogo posla, a malo "časti" i "masti". Po kuloarima Ministarstva poljoprivrede sve vreme mogle su se čuti razne varijante – te biće ovaj, te biće onaj… i sve do proglašenja vlade nije se zasigurno znalo ko će stati na čelo ovog ministarsrva.

"Ne samo da je svaka stranka imala svog kandidata već ih je bilo nekoliko i iz moje, Demokratske stranke. Mislim da je dobro da za sve, ne samo za izbor ministra, ima više opcija", rekao je za "Vreme" Slobodan Milosavljević, aktuelni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.

VREME: Šta je prevagnulo da resor poljoprivrede vodite vi, a ne neko drugi?

S. MILOSAVLJEVIĆ: Onima koji su o tome odlučivali u Demokratskoj stranci ponudio sam nešto drugo u odnosu na tradicionalno poimanje poljoprivrede. Naime, nisam stručnjak agroprofila, ne znam sve o stočarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu ili ratarstvu, ali imam neku svoju viziju rada ovog ministarstva, a to je promena fokusa sa primarne proizvodnje na preradu, sa sirovinske proizvodnje na brendove i robne marke, sa državno-administrativne poljoprivrede na tržišno orijentisanu poljoprivredu. To je, pretpostavljam, prelomilo da ja sednem u ovu stolicu, vruću i vrlo izazovnu, u kojoj može jako mnogo da se uradi, ali može mnogo i da se pogreši. Ja neću grešiti, ali imam veliku dilemu kako ću biti shvaćen. Zaista imam časne, iskrene i poštene namere da uradim nešto što će udariti temelje srpskoj poljoprivredi XXI veka. Zbog toga su mi potrebni saradnja, razumevanje i podrška, kako medija tako raznih poljoprivrednih udruženja, ali i poljoprivrednih proizvođača iz svih oblasti.

Šta je ugaoni kamen tog temelja?

Pre svega promena strukture poljoprivredne proizvodnje: od primarnih proizvoda ka finalnim, od žitarica ka industrijskom bilju, od sorti voća i povrća koje nemaju prođu ka onima koji su traženi na svetskim pijacama. Suština je da se dobiju što je moguće veće kvote i što veći prostor za plasman naših poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. A bez dramatičnog rasta izvoza srpska poljoprivreda nema šanse da održi ni prostu reprodukciju, a kamoli da se nosi sa konkurencijom. To je, praktično, nastavak priče koja je u prethodnom periodu pristojno vođena, čak rekao bih i više od toga.

Strateški je cilj da u sledeće dve ili tri godine, naravno, ako ova vlada toliko potraje, napravimo brend "Kvalitet iz Srbije", koji bi bio generički brend i koji bi imao podbrendove: "Kvalitet iz Banata", "Kvalitet iz Šumadije"… Tek smo na tome počeli da radimo, stručnjaci za marketing će možda naći bolji naziv. Prioritet su, bez ikakve dileme, proizvodni standardi Evropske unije, koji treba da se ispune i time otvore granice za izvoz.

Migracija iz sela u grad je priča s bradom: selo napuštaju mladi, a broj staračkih domaćinstava se uvećava. Kako da napreduje poljoprivreda kad je sve manje poljoprivrednika?

Osim grinfild investicija, kojih ima koliko ima i biće ih koliko će ih biti, jedini rezervoar za novo zapošljavanje u Srbiji jeste poljoprivreda. Zato se posebna pažnja mora obratiti na ruralni razvoj, zato moramo da stvorimo kvalitet života na selu, zato se mora ulagati u infrastrukturu. Ali, nije infrastruktura samo ulica ili seoski put, što ovih dana slušamo: infrastruktura su i jaslice, vrtići, obdaništa, jer ako se neko ozbiljno bavi poljoprivredom, mora da ima gde da ostavi decu dok je na njivi. Infrastuktura su i škole. Objektivno u selima mnogo je niži kvalitet nastave nego u gradovima, samim tim i kvalitet i kvantitet usvojenog znanja. Kad deca u Barandi ili Čenti budu imala kvalitetnije obrazovanje, više roditelja će ostajati na selu. I bazne stanice mobilne telefonije su infrastrukura. Pre nekoliko dana bio sam u poseti kod Milomira Stojića iz okoline Ivanjice, apsolutnog svetskog rekordera u uzgoju malina. I šta sam tamo video? Na njivi svetskog rekordera mobilni telefon nema dometa. Da bi srpska sela oživela, sve to mora dramatično da se popravi. U suprotnom, priča o ostajanju na selu je demagogija i politikanstvo: zalagaću se za kombinovanje poljoprivrede sa turizmom, sa malim, maltene pokretnim biznisima. U Srbiji nisu prioritet plivališta, skijališta, igrališta, koja mogu da se prave i za pet godina, jer nam to niko neće braniti, već je prioritet poljoprivreda: jedino gde će nas ograničavati biće proizvodnja u poljoprivredi, naravno u odgovarajućem kvalitetu.

Po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu individualni proizvođači izjednačeni su sa kombinatima pri zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta, čak imaju i malu prednost. Ipak, događa(lo) se da poljoprivrednici ne mogu da uđu u posed zemljišta koje su izlicitirali. Šta će sa tim biti?

U tome se neće ništa bitno promeniti osim što će biti uspostavljen dvokružni sistem licitacije i što ćemo insistirati na dostavljanju bankarskih garancija da će izlicitirana cena biti i isplaćena. Dešavalo se, naime, da neko na licitaciji digne cenu u nebesa, na hiljadu evra po hektaru, a onda se ispostavi da nema novca da zakup plati. Takođe, ko god zakupi državno zemljište imaće obavezu da radi u skladu sa interesima države.

U predizbornoj kampanji Demokratske stranke najavljivano je da će svi poljoprivrednici dobiti državnu subvenciju od 100 evra po zasejanom/zasađenom hektaru. Da li će tako i biti?

Nema nijedne države u Evropi koja ne pomaže svoju poljoprivredu u nekom modalitetu. Svako ko misli da poljoprivreda može bez pomoći države ozbiljno greši. U Hrvatskoj, na primer, poljoprivrednici dobijaju 200 evra po hektaru, u evropskim zemljama 300 evra. Kako će naši poljoprivrednici da budu konkurentni kad ne dobijaju ništa: i ovi ovde moraju da plate đubrivo kao oni tamo, mora isti traktor da kupe koji troši isto gorivo… Bez ikakve dileme sam da davanja poloprivrednicima iz budžeta moraju da postoje i da moraju da rastu. Ove godine će registrovana poljoprivredna gazdinstva biti subvencionisana sa 100 evra po hektaru. Neće, međutim, svi dobiti isto: reč je o proseku.

Kupus i meso u proseku daju sarmu. Kome će u ovom slučaju dopasti kupus, a kome meso?

Ne bih pravio analogiju sa kupusom i mesom, nego bih obratio pažnju na to kome zaista treba pomoći i kako ukazati poljoprivrednicima koje kulture da uzgajaju. Tako, najviše će dobiti oni proizvođači za čijim proizvodima postoji nesporna tražnja. Dobar primer je duvan: tri svetska lidera u proizvodnji cigareta su u Srbiji i svako od njih ima obavezu da polovinu duvana koji preradi kupi u Srbiji. Oni, međutim, ne mogu da ispune taj zahtev jer, prosto, nema dovoljno duvana u ponudi. Isto je sa hmeljom: kod nas su došli veliki svetski proizvođači piva, a mi nemamo dovoljno hmelja, već se uvozi. Zbog toga, proizvođači recimo duvana, dobiće direktne subvencije iz budžeta od blizu 1000 evra po zasađenom hektaru. S druge strane, proizvođači pšenice mogu računati na znatno manju subvenciju, između četiri i pet hiljada dinara. Takođe, Evropi godišnje manjka 300.000 tona junetine, mi imamo izvoznu kvotu od 10.000 tona, a uspevamo da realizujemo svega 1500 tona. Izazov je za Ministarstvo da merama agrarne politike pomogne da ove godine izvoz poraste za 50 odsto, sledeće da bude dvostruko veći i da dođemo do te kvote koja, uzgred rečeno, nije toliko velika. Zbog toga moramo da damo jaku budžetsku subvenciju.

U Srbiji ima oko tri miliona hektara obradivog zemljišta u privatnoj svojini. Pomnoženo sa 100 evra prosečne subvencije dobije se 300 miliona, odnosno 24 milijarde dinara. Kad se to još sabere sa brojem junadi u tovu…

Na našu veliku žalost, ne obrađuje se sve što se može obraditi. Ja bih bio jako srećan kad bi sve bilo obrađeno i zasejano. Naravno, u sve ovo neće biti uključeni oni koji imaju deset ili više hiljada hektara, jer njima pomoć države i nije potrebna. Njima treba pomoć kroz izvozne subvencije.

Pitanje je otkud toliko para?

Prvo – to nije toliko para, drugo – nećemo davati keš, već ćemo da regresiramo nabavku đubriva, goriva, semenski materijal. Drugo, za ovogodišnji agrarni budžet predviđeno je znatno više sredstava nego za prošlogodišnji.

Prošle godine na raspolaganju Ministarstva poljoprivrede bilo je 24 milijarde dinara, a po upravo usvojenom budžetu agraru je namenjeno 26 milijardi. Dve milijarde nije znatno više, nego samo malo više.

Prošlogodišnji budžet nije izvršen u potpunosti i kad se sabere razlika između namenjenog i realizovanog prošle godine sa ovim povećanjem, dobija se značajan rezultat. U svakom slučaju, obezbedili smo pristojan iznos: sve što smo zacrtali, možemo i da ostvarimo.

Svinje, savest i moral

Već šest meseci cena utovljenih svinja je bezobrazno niska. Interventno je otkupljeno 15.000 tovljenika da bi se tržište stabilizovalo, ali bezuspešno: cena je još niža nego na početku godine. Šta ćete tim povodom preduzeti?

Svake godine u januaru i februaru pred zgradu Vlade dođu mačvanski uzgajivači svinja sa uvek istim problemom: niskom otkupnom cenom. Problem je što je produkcija svinja veća nego što domaće tržište, klanice i prerađivačka industrija mogu da apsorbuju. S druge strane, višak ne može da se izveze, jer se kod nas i dalje tovljenici vakcinišu protiv svinjske kuge, što je za evropsko tržište neprihvatljivo. Međutim, sa vakcinacinacijom protiv svinjske kuge ne može da se prekine preko noći, ne može ni za godinu dana: to je proces koji traje, na kome se mora ozbiljno raditi i biće rešen tek za dve, možda tri godine. Kada se to dogodi, naša svinjetina će moći da se izvozi na tržište Evropske unije, gde je kvalitet, kao i odnos ponude i potražnje glavni regulator cene. Svinjari tada neće moći da se ljute na Robne rezerve, na Ministarstvo poljoprivrede, na Vladu, da blokiraju puteve, nego će videti da jesu, ili da možda i nisu konkurentni u odnosu na proizvođače iz drugih zemalja.


Direktor, profesor, ministar

Slobodan Milosavljević (42) je na Ekonomskom fakultetu diplomirao 1990, magisterij odbranio 1996, a doktorirao 2001. Radnu karijeru je započeo 1991. godine u Institutu za tržišna istraživanja u Beogradu, a od 1996. je bio direktor Centra za konjukturna istraživanja i makroekonomske analize. U vladi Zorana Đinđića bio je ministar za trgovinu, turizam i usluge, a nakon toga direktor pa predsednik Privredne komore Srbije. Inače, predsednik je nacionalnog odbora Međunarodne trgovinske komore, potpredsednik evromediteranske asocijacije Euro-Med TDS, član je izvršnog borda direktora ASCAME, član je upravnog odbora Komore italijansko-srpsko-crnogorskih privrednika i angažovan je kao profesor na Beogradskoj poslovnoj školi na predmetu Trgovinska politika. Od decembra 2004. predsednik je Resornog odbora za trgovinu, turizam i usluge. Objavio je preko 50 stručnih i naučnih radova u časopisima, edicijama, publikacijama i monografijama od nacionalnog i međunarodnog značaja. Govori engleski jezik.

Izvor: www.srbija.sr.gov.yu/vlada

Iz istog broja

Američki ambasadori u Beogradu

„Hail Columbia“

Zorica Janković, istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije

Vreme uspeha

Biznis

Zdravstvo

Beli mantili u tamnom vilajetu

Branka Kaljević

Mobilni operateri

Tržište na delu

Marija Vidić

Portret savremenika – Goran Ješić

Mladi menadžer i čudo od opštine

Tamara Skrozza

Istraživanje – Trgovina Srbija–Kosovo

Po šumama i gorama

Prvoslav Karanović

Kosovo

Vidovdan 2007.

Milan Milošević

Odjeci i reagovanja

Sukob zbog pomirenja

Vera Didanović

Afere

Mašina za dim i maglu

Dejan Anastasijević

Alternativni uvodnik

Dani jedinstva koji slede

Miloš Vasić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu