Kolumna

Nuspojave

Ima jedan kućerak u Sremu

Vojvoda Šešelj "trune" u zatvoru i čeka suđenje, ali njegovo delo i dalje živi punim plućima, čak se i razmnožava i podmlađuje

Sećate li se, ne beše tome davno, kad ono Šešelj Vojislav, uhićenik sa Severnog mora, mlidijaše umreti? Danima je držao naciju u bolnoj neizvesnosti – vozeći jedan melodramatski paralel-slalom s kolegom mu po gladovanju (a i ‘nako, inače…) Glavaš Branimirom – da bi na kraju ipak isterao svoje (što jes jes), podsetivši me svojom isplativom bandoglavošću na onu staru beogradsku mangupsku zen-mudrost o tome šta inače čednim gospođicama radi lep (ništa), a šta pak uporan (svašta). Kako god, dok se još bavio aranžiranjem sopstvenog sprovoda, Šešelj je Vojislav bio amanetnuo da mu u prisustvu Tužnog Zbora odgude Ima jedan kućerak u Sremu. Pa dobro, why not, čovek valjda ima pravo da bude muzički urednik ceremonije sopstvenog životnog kraja. A opet, zanimljiv je to izbor: pomislio bi neko neupućen da je Šešelj kao klinac drao kolena po Irigu, Beški, Obrežu ili Sotu, pa se evo sada oprašta od vinsko-svinjskog zavičaja svog, ali jok, daleko od toga: jedina je Šešeljeva veza sa Sremom je ta što je sagradio (ili kupio, šta već) kuću u Batajnici. Hm, rekoh li jedina?

Ovih je dana – tačnije: prošlog utornika – bilo kanda dosta živahno u skromnim prostorijama Hrvatskog kulturno-prosvetnog društva "Stjepan Radić" u Novom Slankamenu (širok Dunav, ravan Srem, opština Inđija). Štaviše, malko previše živahno za ukus okupljenih: tek što su bili završili Redovne Aktivnosti i prešli na uvek najinteresantniju tačku "razno" (što u Sremu obično ne ide bez piva, kobasica i freestyle divana na filozofsko-metafizičke teme), okupljeni su Sremci hrvatske sorte dobili nezvane goste: stanoviti građanin prezimena Šekuljica, star ciglih 28 godina, po novinskim izveštajima (v. "Dnevnik", 24. 3. 2007) "pristalica Srpske radikalne stranke", ušao je u prostorije i počeo da vređa prisutne, usput nazivajući sve Hrvate ustašama, te zaključujući da bi ih "sve trebalo poklati i iseliti iz Slankamena". Hm, mala digresija: da li ih je naš seoski Mislilac naumio prvo poklati, pa onda iseliti, ili mu je pak logičnije obrnuto? Kako je to lucidni građanin Šekuljica tačno zamislio? Mislim, ako ih već pokolje – čemu uopšte iseljenje, a i ko bi ih takve nikakve primio? Ako ih pak prvo iseli, teško da će mu biti dostupni za pokoljenje?! Duma li on uopšte o tome ili je možda naklonjeniji improvizaciji i trenutnoj inspiraciji? Nemojte mi reći da je ovo moje potpitkivanje nekakva sitničava vežba iz neukusa: ja samo pokušavam da pažljivo (is)pratim konsekvence jedne osebujne Patriotske Misli, po sistemu "kud ona, tud i ja". E sad, ako na kraju zabasamo u apsurd, u užas, ili u oboje – ne krivite mene!

Hauevr, divljao je tako Šekuljica po "Stjepanu Radiću" kao da je Puniša Račić lično, obećavao im da "2008. neće biti nijednog ustaše u Slankamenu", "da će im zapaliti crkvu i prostorije društva", a okupljeni su – njih bar sedam-osam odraslih muškaraca – umesto da uhvate mamlaza za uši i izbace ga uz nožni vritnjak i par pedagoških ćuški, sve to trpeli i trpeli, pa onda zvali policiju, pa se ovaj privremeno bio izgubio, ter se docnije vratio u društvu još jednog, sebi sličnog Kapaciteta, nastavivši mahnitanje udarničkim ritmom. Kada se policija smilovala da dođe, sve što je uradila bilo je da je "ispraznila prostorije i naredila domaru da ih zaključa". Kakvi dragi ljudi, stubovi društva! Verovatno su posle savetovali građaninu Šekuljici da bude drugar i oprosti "ustašama" što ih je vređao i pretio im.

Pančiću, Pančiću, kakve to opasne veze pokušavaš ovde da uspostaviš? Ta, zar stvarno misliš da je je onaj haški uznik naložio nekakvom Šekuljici – ili kako se to već zove – da divlja po Slankamenu? Ili da su to možda uradili Šešeljevi zemaljski namesnici što stoluju u Zemunu, najvećem sremskom gradu? Ma jok, naravno da ne tvrdim nešto takvo; naprotiv, oni verovatno nemaju nikakve neposredne veze s tim. Samo, ima tu jedan mali problem: sve su te šekuljice, okreni-obrni, njihov proizvod. Oni su, još odavno, u Hrtkovcima i drugde, dobrim delom organizovali i u potpunosti politički pokrivali i "legitimizovali" njihove terenske aktivnosti. Rezultat: prisilno i "dobrovoljno" iseljavanje znatne većine hrvatskog stanovništva iz Srema. I sve to bez "ratnih dejstava" kao dežurnog izgovora svakog savremenog balkanskog fašizma. Uostalom, Slankamen je dovoljno "znakovit" primer: od nekadašnje znatne većine, Hrvati su u tom mestu samo za par godina spali na ostatke ostataka, svakako manje od deset odsto stanovništva. I onda još i ti ostaci i okrajci jedne stare sremske zajednice treba da strahuju od svakovrsnog nesoja? A strah je, bogme, veliki, i dubok, do kostiju: da ga nije, ne bi ti ljudi tako krotko trpeli iživljavanje jednog ili dvojice Poznatih Počinilaca.

Pre ili kasnije, počeće i to famozno suđenje Vojvodi od Hrtkovaca, optuženom (i) za etnički inženjering više desetina sremskih "slankamena". Pitam se, šta bi taj nesrećni Šekuljica ("kao metafora") mogao biti u tom procesu? Svedok odbrane ili optužbe? On bi bezbeli hteo jedno, ali sav bi njegov život govorio ono drugo. Tako je to sa demijurzima Zla Među Ljudima: protiv njih ne govore samo njihove žrtve, nego i njihova sopstvena oruđa, ona od krvi i mesa. Bez svojih šešelja, šekuljice ovoga sveta su niko i ništa; sa njima i uz njih, oni su darivani smislom, oni postaju uzvišeni borci za Nacionalnu Stvar. Važi, doduše, i obrnuto: bez svojih šekuljica, šešelji ostaju samo naporne, ali bezopasne kafanske galamdžije ili "mesijanski" subintelektualni dramoseri. A kada se udruže – spasavaj se ko može: tada nema i ne može biti mira po "kućercima u Sremu"; a i kad ratovi utihnu, Otrov ostaje i zrači godinama, a oni koji su se na njemu uzdigli cinično nam se cere u lice, deleći nam bahato lekcije iz patriotizma, ili bilo čega drugog. Tako to uvek biva kad na vreme ne podvikneš: marš, bre!

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu