Suđenje Zemunskom klanu

Tipovanje i svedočenje

Kao što je bilo rečeno, svedok saradnik Dejan Milenković Bagzi počeo je da pokazuje svoju stvarnu vrednost tek u procesu Zemunskom klanu. Dok je u procesu za atentat na Zorana Đinđića on uveliko potvrdio navode optužnice i dodao još nekoliko pikanterija, u ovoj stvari izneo je nekoliko nepoznatih i skandaloznih detalja koji još više potvrđuju sliku o saradnji Zemunaca, Jedinice za specijalne operacije i vrhova Državne bezbednosti

LEDENI JE SVE ZNAO: Jovica Stanišić u visokom društvu

Prva dva dana svedočenja svedoka saradnika Dejana Milenkovića Bagzija u suđenju pripadnicima Zemunskog klana bila su nadasve zanimljiva. Pre svega, Bagzi je potvrdio sve navode optužnice, dodajući neke detalje i razjašnjavajući neke okolnosti; ali Bagzi je dodao još neke stvari koje ranije nisu bile poznate i koje bacaju još oštrije svetlo na okolnosti koje smo do sada slutili, potvrđujući najcrnje pretpostavke.

Ali, idemo od najskandaloznijih Bagzijevih tvrdnji: kao prvo, da su Legija i Zemunci hteli da ubiju Jovicu Stanišića i Danu Drašković. Za Danu je sasvim jasno zašto: gđa Drašković i tim SPO u to vreme, 2002, već su izbliza dahtali za vrat Miloradu Ulemeku Legiji i njegovim plaćenim ubicama iz nevladine organizacije JSO; Ulemek se, zahvaljujući oružanoj pobuni Crvenih beretki u novembru 2001, već bio jedva provukao kroz beogradski Okružni sud po krivičnom postupku za zločin na Ibarskoj magistrali; samo zahvaljujući zastrašivanju svedoka (policajaca sa magistrale) i javnosti (ali i Vlade Srbije) oružanom pobunom, on i njegove ubice i pomagači iz MUP-a i Državne bezbednosti ostali su na slobodi. Danica Drašković i advokat Dragoljub Todorović, međutim, nastavili su svoja istraživanja i na kraju su njihovi rezultati postali deo dve značajne optužnice od nesagledivog političkog značaja: one za Ibarsku magistralu i one za hapšenje i ubistvo Ivana Stambolića i za pokušaj atentata na Vuka Draškovića u Budvi.

Danica Drašković, dakle, javlja se kao prirodna meta Legije i njegove zločinačke organizacije, pogotovo u trenutku koji Bagzi Milenković navodi kao kraj 2002. godine: u to vreme Legiji je jasno da je akcija "Svedok" u punom zamahu i da se obruč oko njega i njegovih ukoljica steže. Zanimljivo je da je u ovom slučaju – za razliku od svog uobičajenog ponašanja – pokojni Dušan Duća Spasojević pokazao izvesnu racionalnost u taktici: kaže Bagzi da je Duća Legiju upozorio da bi ubistvo Dane Drašković izazvalo "preveliku frku" i da je bolje to izvesti na drugi način. E, tu Duća opet pada u svoje tipično ponašanje: ajde da mi Danu ubodemo otrovnim šrafcigerom; kao, neće se ništa pokazati u obdukciji… Na svu sreću, od svih tih briljantnih ideja nije ispalo ništa.

Ništa nije ispalo ni iz ideje da se ubije Jovica Stanišić, načelnik Državne bezbednosti MUP-a Srbije od 1991. do 1998. Ta je ideja taktički još sumanutija od ideje da se ubije gđa Drašković, jer je sasvim izvesno da je Jovica Stanišić za nju doznao odmah pošto je prvi put izrečena. Nemojmo se zavaravati: Jovica Stanišić gradio je marljivo, kao pauk, svoju mrežu saradničkih veza i izvora informacija jako dugo; nemojmo ni pomisliti da je nad tom mrežom izgubio kontrolu 1998. To je moglo – i moralo! – biti jasno i Miloradu Ulemeku, kao što mu je moralo biti jasno da iznad Jedinice za specijalne operacije postoje samo Jovica kao Gospod Bog i Frenki Simatović kao njegov Namesnik i Poslanik.

KO ĆE KOGA: D. Drašković i R. Bulatović, svedok R. Danilović (između)

Ideja se, dakle, javlja kao sumanuta i samoubilačka. Ali – odakle ta ideja? Iz panike, kao i neke druge ideje ekipe Legija-Duća. Naime, kaže Bagzi, Legija i Zemunci prepali su se u jednom trenutku da će ih Željko Maksimović Maka sve pobiti; to im je neko šapnuo. Taj strah bio je zasnovan na realnim pretpostavkama: Maka je bio dugogodišnji egzekutor Jovičine Službe, ličnost zaštićena i imuna na sve; onda se prebacio kod braće Crnogoraca, pod istu takvu – ako ne i jaču – zaštitu. Dakle, ako se jedno takvo poverljivo lice Jovice Stanišića pojavljuje u igri sa navodnim ciljem da tu srbijansku kriminalnu scenu donekle počisti i sredi – onda je to razlog za veliku zabrinutost. Kaže Bagzi da su oni Jovicu čak i pokušali da prate, ali nije ulazio u razloge odustanka; ti se razlozi mogu zamisliti veoma lako.

Bilo je tu još ideja: na primer da se ubije i Andrija Drašković, sve onako usput, u operaciji "osvete za Arkana" u kojoj su Zemunci pobili gomilu ljudi pod tim izgovorom, umešanih ili ne. Zanimljivo je da je tadašnji načelnik Državne bezbednosti Radomir Marković zabranio da se ubije Andrija Drašković, mada je Milorad Bracanović (i dalje na slobodi!) uputio Zemunce na stan u kome se Drašković skrivao posle ubistva Zvonka Plećića u bašti restorana Vuk. Bracanović se u Bagzijevom iskazu javlja više puta i redom u krajnje kompromitantnim ulogama: Bracan javlja koje telefone Zemunaca Služba sluša, a koje ne; Bracan upozorava, savetuje i dostavlja podatke "sa mera", tj. prisluškivanja; Bracan pilotira, kao kontrola leta, Zemunce i Legiju; Bracan i dalje nije u pritvoru.

Ispričao je Bagzi i za neostvarene planove otmica bogatih ljudi; deo toga je poznat iz ranijeg toka postupka; deo je nov. Da su hteli da otmu Miodraga Kostića Koleta, znamo od ranije, kao što znamo i da nisu ni probali jer Kole em jako brzo vozi BMW X-5, em je nezgodan karakter i sjajan strelac. Bilo je ideja da se otmu Filip Cepter, Bogoljub Karić i Dragan Džajić; ispalo je da se dotični dobro čuvaju ili su većim delom u inostranstvu; sa Džajićem su čak i probali, ali njegova žena nije nasela na incident sa autom. Hteli su da otmu i Predraga Rankovića Peconija, ali su se zadovoljili onim što je Bagzi ranije, svedočeći u procesu za atentat na premijera Đinđića, nazvao "kulturnim reketom": osim što je morao da plaća za reklame svoje firme u zemunskom i Legijinom listu "Identitet" (kod Gradiše Katića), počeo je da plaća i "zaštitini reket", kaže Bagzi.

CENTARŠUT: Neko je tipovao Dragana Džajića

Poseban slučaj bio je Željko Mitrović iz Pinka: kaže Bagzi da im je Duća ispričao kako mu je Ceca, udovica Ražnatović, rekla da je Mitrović "pun ko brod", da ne zna šta će od para i da ne može sve da opere, pa se, dakle, javlja kao logičan kandidat za otmicu. Pratili su oni i Željka Mitrovića, ali se on avizao i unajmio obezbeđenje, pa su odustali. Ispada tako iz Milenkovićeve priče da su najbolje prošli oni koji su imali najjače privatno obezbeđenje, bezbednosnu kulturu i dobre obaveštajne veze.

Najzanimljiviji deo Bagzijeve priče, međutim, nije nimalo tabloidan, seksi i skandalozan. Reč je o delu iskaza u kome on kaže da je postojao plan da se ubiju dva ključna lika iz priče o ubistvu Slavka Ćuruvije – Ratko Romić i Miroslav Kurak. Na njih dvojicu ukazuje se već godinama kao na ljude nesporno umešane u događaje koji su prethodili atentatu u Lole Ribara 35. Pitanje je – zašto njih dvojicu ubiti 2002? S obzirom na pretnju da će se ubistvo Slavka Ćuruvije rasvetliti pre ili kasnije, ovakva ideja – da se ubiju Romić i Kurak – javlja se kao taktički razumljiva, jer potvrđuje teoriju po kojoj njih dvojica znaju više nego što su do sada u istrazi ispričali i da bi njihovo uklanjanje prekinulo lanac dokaza od izvršilaca ka nalogodavcima. Zašto je za to bio zainteresovan Radomir Marković – manje-više je jasno; zašto su to hteli da urade Zemunci i Legija – zaključujte sami.

Iz istog broja

Vreme uspeha

Biznis

Vodič kroz mala i srednja preduzeća (17) – SD Perfekt, Beograd

Zadovoljan klijent – ključ uspeha

S. Ristić, V. Milošević

Lik i delo

Branko Kovačević

Dragoslav Grujić

Intervju – Dragiša Okolišanov, direktor Agencije za privredne registre Republike Srbije

Kosovska baza poslovnih podataka

Biljana Vasić

Portret savremenika - Borislav Stanković

Bora protiv nečiste krvi

Slobodan Georgijev

Suđenje stečajnoj mafiji

Odbrana braće Kljajević

Tatjana Tagirov

Politički život

Mandat i kosovski paket

Milan Milošević

Šta čeka premijera

Mudar, brz i – oprezan

Jovo Bakić, docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu

Revolucija za štrebere

Kako srušiti vladu

Dejan Anastasijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu