Svet

Italijansko-američki spor

Američka kost u italijanskom grlu

Pentagon je odlučio da zatvori nemačku bazu i skoncentriše muškarce i žene 173. brigade u Vićenci

Specijalno za "Vreme" iz Rima

Odluka je očekivana u petak 19. januara, ali je italijanski premijer Romano Prodi nadigrao vladine saveznike i javno mnjenje i u utorak najavio izgradnju nove američke vojne baze u Vićenci. Prodi je za najavu iskoristio prednost vizure s međunarodne scene, najavljujući ovo tokom zvanične državne posete Rumuniji. Bilo je kasno popodne, oko 19 časova. Za nepun sat na stotine ljutitih građana okružilo je platforme i pruge železničke stanice u Vićenci, protestujući protiv "zloupotrebe" vlasti u Rimu. U poslednjoj nedelji 2006, pitanje nove američke vojne baze u okolini napuštenog aerodroma "Dal Molin" na periferiji Vićence naraslo je od lokalnog problema do nacionalnog, pa čak i međunarodnog.

Projekat nove vojne infrastrukture povezan je sa reorganizacijom američkih oružanih snaga u Evropi i ostatku sveta. U bazi će, kada bude završena, biti smeštena kompletna 173. vazdušnodesantna brigada, koja je trenetno locirana na dva mesta: u već postojećoj bazi u Vićenci (Ederle kamp) i u bazi u Nemačkoj.

BEZ PITANJA: Pentagon, u želji da sačuva novac i prilagodi razvoj američkih snaga novoj strateškoj realnosti "južnjačke opasnosti", umesto stare "istočnjačke", odlučio je da zatvori nemačku bazu i skoncentriše muškarce i žene 173. brigade u Vićenci. Odluka je doneta još u vreme prvog predsedničkog mandata Džordža Buša, kada je Donald Ramsfeld bio na čelu Pentagona, bez konsultacija sa savezničkim državama. Od Nemačke nije traženo mišljenje o zatvaranju baze, a Italija nije pitana o njenom otvaranju. Tadašnjoj italijanskoj vladi Silvija Berluskonija i njegovoj desničarskoj koaliciji koja je podržavala američki rat u Iraku, predstavljen je već potpuno "skuvan" projekat: nove zgrade za trupe, vile za zvaničnike, supermarket sa američkom robom za vojsku i njihove porodice, teren za američki fudbal, naravno, i sve ostalo potrebno za funkcionisanje vojne baze u punoj meri. Za bazu sa ukupno 4500 vojnika predviđeni su troškovi od oko 500 miliona evra. Ova vazdušnodesantna 173. brigada je, prema Ramsfeldovoj "modularnoj vojsci", samodovoljna borbena jedinica, jednostavno se razvija i brzo izmešta bilo gde u Mediteranu i na Bliskom istoku. Nova baza, čak, biće povezana sa nekim drugim strateškim ustanovama koje su nekoliko stotina kilometara daleko: istočno od Vićence smeštena je Vazduhoplovna baza Avijano, glavna početna tačka NATO letova nad Bosnom 1993, i Srbijom 1999; jugozapadno, blizu Pize u Toskani je Darbi kamp, glavni američki logistički "ulog" u zapadnoj Evropi, sa municijom i rezervnim delovima dovoljnim za opremanje cele borbene divizije.

Zbog ovog strateškog značaja nove baze, 9. januara, američki ambasador u Italiji Ričard Spogli otputovao je u Vićencu, jedan od najbogatijih gradova u Italiji sa strogom desničarskom tradicijom.

Nešto neobično desilo se tamo u jesen 2006. Polako ali sigurno, bilo je sve više protivljenja izgradnji nove baze. Od malih levičarskih i katoličkih grupa, koje su bile na začelju mirnog protesta protiv učešća Italije u iračkom ratu, protivnljenje bazi dobijalo je podršku srednje klase i bogatih građana koji su veoma podržavali Berluskonijevu politiku za vreme njegovog mandata i među kojima je jak uticaj imala Partija severnjačke lige. Istraživanje sprovedeno među građanima Vićence početkom 2007. godine pokazalo je da je 70 odsto javnog mnjenja protiv nove vojne baze. Spogli je iz svoje rimske rezidencije otputovao na sever kako bi ubedio lokalne zvaničnike i biznismene da je baza dobra i za njih i za grad.

PRODIJEV ZAOKRET: Spogli je uspeo. Sledećih dana, "Korijere dela sera", najznačajniji italijanski list konzervativne orijentacije, rešio je da "pritisne" Prodijevu vladu i dâ podršku "brigama" biznismena iz Vićence i Berluskoniju: "Prodijeva koalicija je talac levih snaga", kazao je bivši premijer, i "vlada ima jaku antiameričku politiku." "Zemlja mora da održi reč", rekao je Đanfranko Fini, bivši zamenik premijera i vođa postfašističke partije Nacionalna alijansa. Ove reči pokidale su veze u levoj koaliciji koja je podržavala Prodija. Takozvane umerene snage u njoj, ugledni ministar odbrane Arturo Prazi iz Partije Margerita, počeo je sporu, ali upornu kampanju za podršku izgradnji baze. Na drugom kraju koalicije, Komunistička partija obnove, Partija zelenih i Partija italijanskih komunista (takozvani radikali), prilično su glasno kritikovali projekat. Čak je i Masimo Dalema, ministar spoljnih poslova i premijer tokom 1999, kada je Italija podržala NATO rat sa Srbijom oko Kosova, ostao prilično hladan prema ideji o američkom projektu. Za vreme njegove zvanične posete Kataru, Dalema je rekao "da je baza, izgleda, veoma nepopularna u Vićenci, te da je možda bolje ne graditi je".

Pažljivo biranje reči za jasno razmišljanje. Iz razloga koji tek treba da budu potpuno razjašnjeni, Prodi je izabrao da se suprotstavi stavovima lokalnog stanovništva, pojedinim snagama u sopstvenoj koaliciji, pa čak i novim trendovima u spoljnoj politici Italije koji su bili postavljeni na samom početku njegove vlade, odmah nakon izbora održanih u aprilu 2006. Kada je dobio fotelju, Prodi je napravio zaokret u odnosu na Bušov plan za "rat protiv terorizma": povlačenje trupa iz Iraka, vodeća uloga u međunarodnoj misiji u Libanu, rastuća kritika američke politike u Iraku i Avganistanu i potpuno nova politika "odnosa s javnošću" prema muslimanskom svetu, uključujući i "mekani" pristup navodnom iranskom nuklearnom programu. Takva politika imala je punu podršku levičarskih glasača koji su izričito protiv rata u Iraku i italijanske podrške učešću u okupaciji zemlje.

"Prodijeva vlada – ratna vlada", piše na velikim panelima u rukama stotina razočaranih građana koji su okružili železničku stanicu u Vićenci u utorak, 16. januara, tokom noći. Policija ih je odlučno, ali mirno rasterala. Ali, to spontano okupljanje bilo je kulminacija celonedeljnih protesta koje je simbolizovao "mirovni šator" u centru Vićence, a koji je podiglo Udruženje protiv baze.

U ovom Udruženje protiv baze kažu da nova baza znači da ova vlada nema volje da se odupre američkim pritiscima i nema političku snagu da promeni prethodne italijanske međunarodne pozicije. Čak, oni kažu da ova vlada gazi volju lokalne zajednice i građana stavovima koji su označeni kao "nedemokratski".

Zapravo, vlasti koje bi trebalo da imaju glas u procesu donošenja odluka odigrale su igru. Gradonačelnik Vićence Enriko Ulvek odobrio je "rezoluciju" podržavajući bazu, što ne znači da ima autoritet da presudi. Umesto toga, vlada kaže da je odluka na lokalnim vlastima, naročito zbog "urbanističkih" implikacija nove baze. Opština Vićenca treba da obezbedi vodu i kanalizaciju Amerikancima i da reorganizuje radove na putevima i vezama. Nije mali teret za gradski budžet. Oblast napuštenog aerodroma "Dal Molin" je u blizini centra grada, pa će "uticaj nove baze na životnu sredinu i urbanizam" biti veoma jak. Ali, lokalni savet nije se protivio. O celoj stvari odlučeno je dogovorom između Berluskonijeve vlade i Bušove administracije. Detalji ugovora ostali su tajna, kao i sve rasprave dve države o američkim bazama u Italiji.

Čak ni plan o podeli troškova nije javan, a neki tvrde da oko 40 odsto tekućih troškova pada na italijanski budžet. Razlog je taj što će američka baza otvoriti radna mesta za najmanje 1200 ljudi, ne uključujući radove na izgradnji koji će trajati naredne tri godine kako bi baza ugledala svetlost dana.

PROTEST SINDIKATA: Ovo nije ubedljiv razlog, bar za najborbeniji deo italijanskog najvećeg radničkog sindikata Cgil. Njihovo udruženje metalaca Fiom, odmah je objavilo svoje protivljenje izgradnji baze i odbacilo "ucenu besposlicom". Centralni komitet Fioma izdao je oštro saopštenje u kome se protivi vladinim odlukama, navodeći da će "Fiom podržati proteste protiv ratnohuškačke infrastrukture". Izjave iz najrazličitijih pacifističkih organizacija i pokreta, od katoličkih grupa do levičarskih komiteta bez sumnje su bile slabije. U Vićenci, Udruženje protiv baze sazvalo je gradski sastanak u sredu, 17. januara uveče. To je bio prvi korak ka rastućim talasima protesta, koji su u petak započeli sa demonstracijama na trgu ispred sedišta vlade u Rimu.

Lopta se otkotrljala nazad. Na početku, ovo je bio lokalni problem, a postao je nacionalni. Ujedno i međunarodni "rashladni faktor" u bilateralnim odnosima Rima i Vašingtona. Sada, čini se, ponovo menja "ruho" postajući faktor podele u Prodijevoj, već krhkoj koaliciji sa mogućim dalekosežnim posledicama. Početkom februara parlament će raspravljati o finansiranju italijanskog vojnog prisustva u Avganistanu, pod oklopnim kišobranom NATO misije. Vlada je bila prilično stidljiva u davanju detalja o operacionim i političkim rezultatima italijanske vojne aktivnosti u Avganistanu, naročito u istočnoj provinciji Herat, gde je smešten najveći deo italijanskih snaga. Međutim, sada će se o obnovi mandata i budžeta za dodatnih šest meseci pitati MPS. Čini se da je do utorka 16. januara, produženje, čak i sa nekim glasovima protiv, bilo na putu da uspe. Posle "krize u Vićenci" sve ovo više nije toliko sigurno. Neće biti iznenađenja u Donjem domu parlamenta gde vlada ima sigurnu većinu. Ali u Senatu, Vlada se oslanja na tanušnu većinu ogromnog broja glasača. A neki "radikalski" senatori unutar koalicije počinju da razmišljaju kako "da" za Vićencu, znači "ne" za Kabul. Udarac koji se lako može pokazati kao težak za oporavak, a možda čak i kao smrtonosan.

Iz istog broja

Amerika

Ko je Barak Obama

Slobodanka Ast

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu