Sve je počelo 17. novembra 2000. dosta neupadljivo obznanjenim obnavljanjem diplomatskih odnosa koje je Milošević prekinuo marta 1999. Javnost kao da je to i očekivala i nije bilo nikakvih, bar vidljivih, negativnih reakcija, uz i dalje većinski negativni stav javnog mnjenja o politici SAD prema Jugoslaviji/Srbiji. Umjesto suštinskih rasprava o realnom značaju tih odnosa za najbitnije interese SRJ/Srbije, čak i u redovima poznavalaca ove problematike, više se pisalo i pričalo o tome kako američke diplomate žive i rade u hotelu čekajući "dezinsekciju", odnosno da im iz prostorija ranije zgrade ambasade u ulici Kneza Miloša treba ukloniti "bubice" koje su neke naše službe "razmnožile" tokom njihovog odsustva iz te zgrade, nego o tome šta treba da radimo da bismo uz pomoć SAD ostvarili naše interese.

Šansa poslije "najspektakularnijeg događaja"

Za to vrijeme političari i diplomate počeli su da rade svoj posao kako su to nove okolnosti tražile. Poslije poznate Klintonove izjave: "Pobjeda slobode u Srbiji je najperspektivniji događaj u Evropi od pada Berlinskog zida", i dodatnog objašnjenja: "Naše neslaganje je bilo sa Miloševićevim režimom, ne s narodom Srbije" – kojom je, govorili su tada naši skeptici, "vadio fleke" iz prethodnog perioda – uslijedili su konkretni potezi: najprije ukidanje pojedinih oblika sankcija (zadržanih i nakon Dejtona ili uvedenih 1998. godine), preko finansijske pomoći od gotovo 90 miliona dolara, do potpunog ukidanja trgovinskih sankcija kao posljednjeg akta koji je Bil Klinton kao predsjednik SAD potpisao. Značaj i domet tih američkih poteza u našim političkim i diplomatskim krugovima su veoma povoljno ocijenjeni, ali u široj su javnosti prošli gotovo nezapaženo. Kao da se čekao nekakav veliki, dramatični potez, kojim bi se Amerikanci "iskupili" za politiku vođenu prethodne decenije, bez realnog sagledavanja i uzroka i posljedica američke politike prema (nekadašnjoj) Jugoslaviji i, posebno, Srbiji. Ni to što su nam povratak u najvažnije međunarodne organizacije učinili neuobičajeno lakim i brzim kao da nije dovoljno zadovoljavalo očekivanja, pa je tek nesumnjivo odlučujući uticaj SAD na prijem u tzv. međunarodne finansijske institucije (MMF i SB), uz više-nego-darežljivo olakšavanje naših tada ogromnih obaveza prema njima, ostvario željeni efekat i mediji su počeli da govore o "medenom mjesecu" u odnosima sa Zapadom u cjelini, pa i sa SAD konkretno.

Te ocjene važile su i u trenutku kada je došlo do prve posjete na najvišem nivou – posjete tadašnjeg predsjednika Republike (SRJ) Vojislava Koštunice Sjedinjenim Državama. Ali, i ta je posjeta u javnosti prošla pogrešno percipirana – više se pričalo o tome kako su, impresionirani susretom s američkim predsjednikom, članovi delegacije koji su imali priliku da prisustvuju razgovoru zaboravili da tokom razgovora prave tzv. zabilješku, odnosno što vjernije zabilježe tok razgovora, nego o tome šta je bila njegova suština i politička poruka. A poruka nije bila nimalo prijatna: otvoreno je stavljeno na znanje da dalje američke podrške neće biti bez ispunjavanja "uslova svih uslova" – izručivanja svih optuženih Haškom tribunalu. I, može se reći, od tog trenutka završen je "medeni mjesec" i u američko-srpskim i unutarsrpskim odnosima. Izručenja (Miloševića i ostalih) postala su kamen razdora ne samo sa tada u ćošak satjeranom opozicijom, nego i unutar vladajuće koalicije, DOS-a. Pa je sve "postalo historija" i Đinđić je bio prisiljen da proguta "najveću žabu" i, očito svjestan i unutrašnjih i međunarodnih posljedica, prihvati da uradi ono što se mora, ali pod taktički vrlo neprijatnim uslovom – obavezom da to učini do famoznog datuma za "sertifikaciju" (što je narednih godina postalo toliko prisutno da je u našim medijima taj nesuvisli prevod američkog termina postao praktično opšteprihvaćen).

Nedostatak uvažavanja ili povjerenja?

Na djelu kao da je bio Marfijev zakon – kad su jednom krenule naopako, stvari su išle uglavnom od lošeg ka gorem. U vašingtonskim krugovima nestalo je početnog entuzijazma vezanog za promjene u Srbiji, u beogradskim – vjere da će lako dobiti, i to obilatu, američku podršku i pomoć. I, što je uvijek loše, odnosi su počeli da se razvijaju zavisno od tekućih, a ne strateških pitanja. Srpska strana došla je (ili se, smatraju neki poznavaoci, sama dovela) u poprilično pasivnu poziciju, postajući sve više objekat američke politike, a sve manje partner. A nije da se nije pokušavao promijeniti tok stvari – i dugim traženjem najpogodnije ličnosti za našeg ambasadora, i pokušajima stvaranja prosrpskog lobija u SAD, i pokušajima intenziviranja dijaloga s Vašingtonom, i još mnogo čime.

Upravo na planu održavanja dijaloga postalo je i javnosti vidljivo da s odnosima nešto nije u redu i da se razvijaju daleko od onoga što bi za našu stranu bilo poželjno. Prvi simptom takvog stanja bio je izostanak dijaloga na najvišem, pa čak i visokom nivou. Nakon posjeta Koštunice i Đinđića Vašingtonu, bio je još samo jedan – neki kažu, davljenički – pokušaj da se na tom nivou nešto učini, posjeta srpskog premijera Zorana Živkovića. No, bilo je vidljivo da je "med" polizan, i njegov i protokolarni i politički tretman nije bio onako povlašten kao u slučaju Đinđića, čak ni uz njegov smjeli potez da Amerikance šokira ponudom o slanju naših trupa na ratišta do kojih je njima stalo. Još vidljivije je postalo da s američke strane nema uzvratnih posjeta na visokom nivou, jer – izuzimajući iznenadnu posjetu tadašnjeg državnog sekretara Kolina Pauela neposredno nakon ubistva Zorana Đinđića (što je imalo politički značaj, ali bilo isticano i kao lični gest), nije bilo nijedne posjete nekog od najviših američkih funkcionera. Umjesto toga, zamjenici i pomoćnici, kako voli da se našali jedan moj poznanik, postali su nadležni za nas. A oni su dolazili uglavnom da kažu šta imaju, a ne da razgovaraju.

Zato se u stručnim krugovima postavilo pitanje: da li u američko-srpskim odnosima nema uvažavanja (s njihove strane, naravno) ili povjerenja? I sve se više počelo razmišljati kakva je tačno poruka koja se našoj strani time šalje: da li se manifestira izgubljena vjera u potencijal demokratskih promjena u Srbiji, ili se iskazuje nezadovoljstvo nedovoljnom podrškom američkim stavovima, ili je riječ o duboko različitim poimanjima naše i šire realnosti, ili se…? Ili je riječ o svemu tome zajedno? Bilo kako bilo, stavovi su sve manje bili usklađivani, a sve više "saopštavani" drugoj strani. Brojni uspjesi na mikronivou odnosa (posebno na značajnom angažovanju agencija SAD na lokalnom nivou, ali i na nekim specifičnim planovima saradnje kakva je vojna i sl.) gotovo potpuno su bačeni u zasjenak nesaglasnostima na nekim "makropitanjima", kakva su, posebno, postala pitanja "pune saradnje" sa Hagom i pitanje konačnog statusa Kosova.

Može li se uspješno uticati na stavove SAD?

U takvoj atmosferi došlo je i do posjete premijera Koštunice SAD. Naravno, osnovni cilj njegove posjete "najvećem dijamantu u kruni" jeste pokušaj da se utiče na stavove svih članica Kontakt grupe povodom rješavanja statusa Kosova. Ali ne bi bilo dobro da samo na tome i ostane, jer ma koliko nama to pitanje bilo bitno, za Amerikance je ono samo jedno, mada i za njih dosta značajno, u čitavom nizu pitanja relevantnih za naše bilateralne odnose. I, što je još važnije, na nekoliko su načina oni već kazali da nam se stavovi o tome veoma razlikuju i da njih čudi da je naše poimanje tog problema tako jednostrano, posebno da je reducirano gotovo isključivo na teritorijalni aspekt problema.

Nije zato ni čudno što – neuobičajenom koincidencijom, ne samo neposredno pred posjetu izjavom za štampu, nego i neposredno u toku posjete predavanjem u IMPP-u – američki ambasador i široj i užoj, stručnoj, javnosti u Srbiji otvoreno šalje poruke da američku stranu nimalo ne impresionira što naš premijer pokušava da "dizanjem glasa" ubijedi američke državnike u ispravnost naših argumenata, objašnjavajući da je to, zapravo, nepotrebno kucanje na otvorena vrata, jer oni naše stavove već znaju. Svakako, ambasador je dovoljno diplomatski iskusan da neke stvari saopšti na način koji neće biti uvredljiv, ali će biti veoma jasan onima "koji razumiju". Ne samo što je poručio da je bolje da mislimo o tome kako javnost pripremati "za neminovno", ili da je važnije da Srbija misli o pravima Srba na Kosovu, a ne o Kosovu kao teritoriji, nego je, veoma vješto, izbjegao i da odgovori na direktno pitanje kako protumačiti činjenicu da našeg premijera (nota bene, sada premijera suverene države) ne poziva i ne prima njemu odgovarajući američki partner, nego državni sekretar. On jeste najavio da će s Koštunicom "možda" razgovarati i potpredsjednik Dik Čejni, ali je "objasnio" da je sve to posljedica "velikih obaveza" koje američki zvaničnici imaju na međunarodnom planu.

I to "objašnjenje" trebalo bi ozbiljnije proučiti, jer je ambasador bio neposredno upitan kako to protumačiti upoređujući s činjenicom da je američki predsjednik našao vremena da primi premijera države "koja ima stanovnika kao Beograd" (tj. Slovenija). Ono, naime, potvrđuje jedno, ne samo među našim ekspertima prisutno, uvjerenje: na američke se stavove teško može uticati, a i to jedino ako se uspije u ranoj (tačnije, što ranijoj) fazi njihovog formiranja. Posebno ako ne slovite za velikog američkog prijatelja, ili ako oni u vama ne vide nosioca politike veoma slične njihovoj. Pomalo razmaženi našom nekadašnjom više-nego-privilegiranom pozicijom u odnosima sa SAD u vrijeme hladnog rata, mi to već dugo kao da previđamo – u vrijeme Miloševića gotovo u potpunosti, nakon Miloševića od slučaja do slučaja. A odnose sa SAD ne bi se smjelo tako voditi, jer, sviđalo se to nama ili ne, one su dominantna supersila, protiv čijeg stava teško možemo uspješno ići, a za čijom saradnjom imamo suštinsku i dugoročnu potrebu.

Kako u trenutku predaje ovog teksta ne znam ishod najnovijih američko-srpskih razgovora, volio bih da me obraduje saznanjem da vrijeme i energija utrošeni za pripreme i neposredni dijalog tokom njih nisu bačeni uzalud, odnosno da je, možda, uspjelo da se postigne kompromis i nađe nekakvo rješenje "u paketu", o kom se ovih dana tako rado špekulisalo, ma šta "paket" značio.