Bivša hrvatska ministarka pravosuđa Vesna Škare Ožbolt prošle je nedjelje, gostujući na Hrvatskoj televiziji, izjavila da joj je Rasim Ljajić – "ministar za ljudska prava i ratne zločine", kako je definirala – dao informaciju da srpsko pravosuđe ima krivični predmet, ne samo protiv ratnog gospodara života i smrti u Osijeku Branimira Glavaša, već i protiv Vladimira Šeksa, aktualnog predsjednika Hrvatskog sabora.

"Tačno je da sam joj, lani u septembru ili oktobru, rekao da su mi u našem Tužilaštvu rekli da imaju dokumentaciju o zločinima u Osijeku, u kojoj se spominju i Šeks i Glavaš, i načelno smo se dogovorili da tužilaštva Hrvatske i Srbije to preuzmu u okviru svoje već uspostavljene saradnje", kaže Ljajić za "Vreme", precizirajući da je taj lanjski sastanak jedina prilika u kojoj su to spominjali.

Bivšoj ministarki je trebalo, dakle, u najbolju ruku devet mjeseci da javnosti u Hrvatskoj kaže činjenicu da je i Vladimir Šeks pred nekim pravosuđem tretiran kao osumnjičeni za ratne zločine. Izjavila je to nakon što ju je premijer Ivo Sanader – a valjalo bi, po zdravoj logici, pretpostaviti da će ministar svoga premijera obavijestiti o tako krupnoj stvari koja se odnosi na šefa parlamenta – smijenio, te nakon što je odlučila iz političkih razloga ući u sukob sa Šeksom, čije je odstupanje s funkcije već zatražila ("iz niskih, podmuklih osvetničkih poriva", tvrdi on, zato što je potpisao njeno razrješenje), te Glavašem, u čiji bi slavonski zabran vrlo rado instalirala sebe samu.

OPTUŽNICA: A riječ je o ovome: protiv Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša, gospodara Slavonije ratne 1991 i kasnije, Tomislava Merčepa za kojega je Haški tribunal hrvatskom pravosuđu upravo dostavio silne istražne materijale (u kojima ga se optužuje, među ostalim, za ubojstva Srba u Vukovaru prije opsade) i Ivana Vekića, tada ministra policije, istragu je vodio Vojni sud u Beogradu. Osim protiv njih, istraga je vođena protiv još 41 osobe, koje su u to vrijeme bile u pritvoru. Protiv sve četrdesetpetorice Vojno tužilaštvo je u augustu 1992. godine podiglo optužnicu, tereteći ih za oružanu pobunu, te genocid i ratne zločine protiv civilnog stanovništva, s tim da ona nije stala na pravnu snagu protiv navedene četvorke, s obzirom na to da im ona nije mogla biti uručena. Iste, 1992. godine, nakon što su Vlada SR Jugoslavije i Vlada Republike Hrvatske zaključile sporazum o repatrijaciji, Vojni sud je protiv 41 optuženog ukinuo pritvor i oni su, u okviru razmjene "svi za sve" dogovorene između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, otišli u Hrvatsku.

U međuvremenu, neki dokumenti iz tog vojnog sudskog spisa bili su i predmetom zanimanja Haškog tribunala i haških tužilaca, a Vojni sud nije dalje postupao u predmetu, s obzirom na to da se stalo na stanovište da je suđenje u odsutnosti besmisleno, ali je Vojno tužilaštvo prije nekoliko godina ipak izmijenilo optužnicu, razumno odustajući od optužbi za oružanu pobunu.

Predmet "Glavaš, Šeks i ostali", kad je rasformirano vojno sudstvo, preseljen je u nadležnost Tužilaštva za ratne zločine (njihova je nadležnost temeljena na tome što protiv prve četvorke optužnica nije pravomoćna, inače bi optužnica završila u "običnom" tužilaštvu) i otad se, koliko je poznato, za njega nitko s hrvatske strane nije zanimao. Sve do televizijske izjave Vesne Škare Ožbolt, kojoj je ministar Ljajić još lani spomenuo da postoji dokumentacija u Tužilaštvu u Beogradu.

Ako logično pretpostavimo da je bivša ministarka o tome morala obavijestiti premijera Sanadera, pitanje je da li je obavijestila jedinog nadležnog u pravnom smislu, hrvatskog državnog odvjetnika Mladena Bajića, ili je i on to saznao tek prije nekoliko dana gledajući televiziju, pa će sad – ma koliko se trudio da Šeksa ne spominje kad govori o Glavašu, protiv kojega je istraga u toku – i sam vjerojatno morati nešto izjaviti. Pitanje je da li će moći nešto i poduzeti, s obzirom na osjetljivost cijele stvari i visok politički položaj u javnosti sumnjičenog Šeksa i s obzirom na to da takve stvari (ma koliko se svi zaklinjali u suprotno) nikad ne idu bez političkog amenovanja.

PRAVDA I POLITIKA: Ono što se s pouzdanjem može zaključiti jest činjenica da je najnoviji obračun s "vlastitim" zločinima, u kojem je prva "žrtva" Branimir Glavaš (koji nije u pritvoru, već u Njemačkoj bodri hrvatsku nogometnu reprezentaciju!) tek odraz političkog trenutka. Glavaš se politički odmetnuo od Sanadera i HDZ-a, a neki od onih koji su u ratnom Osijeku ubijali civile (Srbe, točnije) pod njegovim zapovjedništvom odlučili su prekinuti zavjet šutnje. Ista je priča i s Tomislavom Merčepom: haški spis je stigao u Zagreb i time su mnoge isprike za nečinjenje otpale. Problem je u tome što je Šeks naprosto dio te priče: jedno vrijeme je aktivno bio u Slavoniji 1991. godine, te Glavaš prebacuje odgovornost za zločine na njega. Merčep će tek doći na red da se brani, ali je činjenica da ga je dosad u više navrata zaštitio Šeks (sjetimo se samo slučaja porodice Zec, u Zagrebu ubijenih supružnika i 12-godišnje djevojčice; počinitelji su oslobođeni zbog proceduralne greške, a Šeks je bio državni tužilac), kao i Vekić koji je Merčepa nakon što ga je lično Tuđman povukao iz Vukovara postavio za savjetnika u svom ministarstvu policije.

Sve je to hrvatskoj javnosti (i drugima) dobro poznato odavno i zato naglo pravdoljublje bivše hrvatske ministrice pravosuđa ne može biti ništa drugo do politička priča. Sasvim je svejedno postoji li optužnica protiv Šeksa, Glavaša, Merčepa ili bilo koga drugoga u Beogradu, jer Beograd to rješavati neće – tu se, naime, ne sudi u odsutnosti i jedini je suprotan primjer za sve ove godine onaj cirkus crveno-crne koalicije sa suđenjem Solani, Klintonu i drugima 1999. godine.

S obzirom na to da još nikom u Srbiji nije palo na pamet da raspiše – po ugledu na Hrvatsku – Interpolove potjernice za optuženima ili osumnjičenima za ratne zločine, slučaj Glavaš, Šeks i svi ostali slučajevi epilog moraju dobiti pred hrvatskim pravosuđem, a kost bačena pred javnost – poput ove posljednje iz usta bivše ministrice – tome zasigurno pomoći neće.