Jedan od slogana Srpske radikalne stranka bio je "Gde su srpske zemlje, tu su i srpski radikali". Definicija pojma srpske zemlje u slučaju ove partije izrazito je ekspresionistička. Prije petnaest godina, za Vojislava Šešelja – predsjednika i, uz Državnu bezbjednost MUP-a Srbije, utemeljitelja SRS-a, sve je bilo srpsko do granice Karlobag–Karlovac–Virovitica. Već 1992. radikali su postali – što bi se reklo – konstitucionalisti i svoje zapadne srpske zemlje ograničili na Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku. Tri godine kasnije, nakon Oluje i Dejtonskog sporazuma, Šešelj i kompanija morali su se zadovoljili i Srbijom i Crnom Gorom. Poslije 21. maja 2006, sadašnji lideri SRS-a Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić ostali su i bez svoje posljednje srpske zemljice – Crne Gore. Za svakog iole normalnog šovinistu, ratnog huškača i nacionalnog trovača, to bi bio više nego porazan bilans. No, ne i za radikale. Smrti, patnje stradanja i nesreće sopstvenog naroda, ovoj partiji nikad nije dosta.

Svoj pohod van granica Srbije radikali su započeli u Krajini 1991. Mada su tvrdili da se do konačne pobjede neće uključivati u politički život i izazivati neslogu, Šešelj i družina su iskoristili prvu priliku da uđu u krajišku skupštinu i u njoj su ostali do samog kraja.

U tih nekoliko godina, sve što je ugrožavalo egzistenciju tamošnjeg stanovništva imalo je sigurnu radikalsku podršku. I obrnuto, svaka inicijativa koja je išla u korist Srbima, poput mirovnog plana Z–4, SRS je u potpunosti odbacivao ili opstruirao. Utvrditi točan broj radikalskih poslanika u krajiškom parlamentu, teži je posao nego ustanoviti tko je vlasnik mandata u Skupštini Srbije. Elem, na izborima u decembru 1993, SRS je osvojio šesnaest mandata (krajišku skupštinu činilo je šezdeset poslanika), ali se zavisno od konjunkture, ovaj poslanički klub smanjivao i povećavao.

Po svim kriterijima borbe protiv vlastitog naroda, radikali su od svih svojih srpskih zemalja najuspješniji bili u Krajini. Danas ne samo da ne postoji Krajina, nego i najveći dio Srba iz Hrvatske živi izvan nje. Radikali su svoj program unesrećivanja Srba na ovom području ispunili do kraja tako da tu više ne djeluju. Nemaju, prosto, potrebu. A bivši predsjednik SRS-a u Krajini Rade Leskovac postao je poslije Oluje najbolji prijatelj Branimira Glavaša, bivšeg osječkog župana kome upravo sude za ratne zločine nad Srbima 1991.

Radikali su pelcer pustili i u Republici Srpskoj. No, kako poslije 1990. nije bilo izbora, njihova tamošnja aktivnost uglavnom se svodila na podršku Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću kad god su odbijali kakav mirovni plan. Mada između ovog tandema, te Šešelja i Nikolića, nije bilo nikakvih nesuglasica, radikalima nije krenulo ni nakon Dejtonskog sporazuma. U drugom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske 1996, tamošnji SRS imao je šest poslanika od ukupno 83. Na sljedećim izborima 1997, radikali sledi uspon i radikali osvajaju 15 mandata. Godinu dana kasnije, bilježe pad i moraju se zadovoljiti sa jedanaest poslanika. Zauzvrat, na ovim izborima tamošnji lider SRS-a Nikola Poplašen izabran je za predsjednika Republike Srpske. U ovom uspjehu bila je i klica radikalske propasti. Tadašnji visoki predstavnik UN-a za BiH Karlos Vestendorp smijenio je Poplašena sa funkcije već sljedeće godine zbog raznih postupaka suprotnih Dejtonskom sporazumu. Kako radikali nisu prihvatali ovu odluku, istovremeno im je i uskraćen izlazak na izbore dok god im je na čelu bio smijenjeni predsjednik. Tek 2002. godine Poplašen se povukao sa mjesta šefa SRS-a u RS, ali je ova stranka, u međuvremenu, izostala sa dva izborna ciklusa; pravo učešća na izborima vraćeno joj je odlukom Izborne komisije BiH. Inače, na nekoliko mitinga radikala za podršku Poplašenu nije bilo više od nekoliko stotina ljudi.

Od tada, među radikalima iz RS bjesne unutarstranački sukobi. Za čelnog čovjeka partije izabran je 2002. Radislav Kanjerić, ali su znatno veći uticaj imali predsjednik Izvršnog odbora Mirko Blagojević i kandidat za člana Predsjedništva BiH Ognjen Tadić. Ovaj drugi je, poslije neuspjeha na izborima, postao savjetnik predsjednika RS Dragana Čavića, a odnedavno i zvanično član Srpske demokratske stranke. Sukobi unutar Srpske radikalne stranke rezultirali su i vanrednom stranačkom skupštinom koja je izabrala novo stranačko rukovodstvo sa Milankom Mihaljicom na čelu i smijenila dotadašnju vladajuću trojku: Kanjerića, Blagojevića i Tadića. No, njih trojica nisu prihvatili tu odluku i nastavili su da se predstavljaju kao rukovodstvo SRS-a u RS. Poslije dužeg sudskog potezanja, Blagojević je osnovao novu stranku – Srpski radikalni savez Dr Vojislav Šešelj – čiji je on poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Danas Srpski radikalni savez ima jednog poslanika u Narodnoj skupštini RS, za razliku od Srpske radikalne stranke koja broji tri poslanika. Malo tko i zna za njih.

Van Srbije, posljednja zemlja u kojoj su radikali djelovali bila je Crna Gora. Početkom devedesetih, dok je tadašnji i sadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović "mrzio šah zbog šahovnice", Šešelj i njegovi trabanti bili su donekle tolerirani u Podgorici. Kada je Slobodan Milošević za Đukanovića postao prevaziđen političar, radikali su u punoj mjeri osjetili što znači kada se protiv njih vodi kampanja sa pozicije vlasti. Brojčano to izgleda ovako. Na parlamentarnim izborima 1992. radikali su osvojili 22.265 glasova, odnosno osam poslaničkih mjesta. Četiri godine kasnije postali su vanparlamentarna stranka u Crnoj Gori, da bi na narednim crnogorskim izbornim ciklusima bili svedeni na statističku grešku: SRS je na redovnim parlamentarnim izborima 2000. osvojio 4275 glasova, a na vanrednim godinu dana kasnije cijelih 837 glasova. Nikolićevo i Vučićevo zapomaganje za izgubljenim srpstvom Crne Gore zato ne može biti ništa drugo nego komično. No, ovoj dvojici to ni najmanje ne smeta: važno im je samo da i dalje obesmišljavaju svaku normalnu politiku u Srbiji i drže zemlju što dalje od bilo kakve normalnosti.

Kada se, na kraju, povuče crta ispod političkog djelovanja radikala van Srbije dobije se sljedeći rezultat. Srbi u Hrvatskoj više ne znaju za njih, u Republici Srpskoj su međusobno zavađeni i na margini javnog života, a u Crnoj Gori nisu u stanju ni da izaberu odbornika za skupštinu općine. Šešelju, Nikoliću i Vučiću treba samo poželjeti da jedan od ova tri rezultata što prije ostvare i u Srbiji.