Usprkos tome što je institut kaucije ili jemstva desetljećima omogućen slovom zakona, on se tek posljednjih godina češće primjenjuje. Prije deset ili više godina, pogotovo u vrijeme Josipa Broza Tita – kada smo svi dijelili isti Zakon o krivičnom postupku – jemstvo je bilo rezervirano gotovo isključivo za strane državljane. Svojedobno je advokat Dragoslav Ćetković podsjetio na slučaj najpoznatijeg osuđenika sedamdesetih godina prošlog stoljeća Bate Todorovića, imućnog čovjeka i direktora jedne firme, koji je osuđen na 15 godina zatvora zbog pljačke i sklapanja štetnih ugovora s inozemstvom. Iako je nudio jemstvo u zamjenu za slobodu (odslužio je, inače, deset godina zatvora, da bi nepunu godinu potom i umro), tadašnji sud je to odbio, a kako i ne bi, kad je lično Tito javno izrekao da je Todorović kriminalac i da u radničkom društvu nije mogao pošteno steći toliko bogatstvo.

O rijetkom prihvaćanju kaucije govori i podatak iz susjedne Hrvatske: u Županijskom sudu u Zagrebu je krajem 2000. godine, naime, ustanovljeno da nedostaje čak milijun njemačkih maraka u 22 valute, koji je prikupljen od 1962. godine. Stvar je otkrivena nakon smrti šefice računovodstva tog suda, koja je kaucijama gospodarila čak 23 godine, a kako je ustanovljeno, najveći dio tog milijunčića nestao je od 1990. do 1995. godine.

Samo u ovoj godini i samo pred beogradskim sudovima cifra nestala iz zagrebačkog Županijskog suda višestruko je premašena. Ne računajući "male" iznose jemstava na općinskim beogradskim sudovima (nekoliko hiljada evra uglavnom), samo tri najveća slučaja u posljednje vrijeme premašuju tu sumu: Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, svoju je slobodu uspješno otkupio za 300.000 evra, usprkos tome što se tužilaštvo borilo svim snagama da ga zadrži u pritvoru. Nešto prije toga, Jezdimiru Vasiljeviću manje opasnom po živote, ali nekad opasnom po budžet građana, Okružni sud je oduzeo jemstvo od milijun evra, kuću od 524 četvorna metra u Ulici Augusta Cesarca na Dedinju, ali je viši sud tu odluku ukinuo. Isto se dogodilo i sa "socijalističkih" 15.000 evra položenih na "časnu riječ" Mirjane Marković da će se odazvati pozivu suda: prvostepeni sud je zaključio da su se stekli uvjeti da se taj novac oduzme i pripadne pravosudnom budžetu, ali je viši sud našao zamjerku u tome što udovici Slobodana Miloševića poziv nije lično uručen. Odnosno, što prvostepeni sud nije ni pokušao iskoristiti međunarodnu (rusku) pravnu pomoć, pa da sazna adresu njenog boravišta i pokuša joj dostaviti poziv za suđenje (u postupku zloupotrebe dodjele stanova iz fonda Vlade Srbije, među ostalim i dadilji Marka juniora).

Jemstva su, inače, nuđena u velikim količinama proteklih godina: tako su advokati Svetlane Ražnatović 2003. tvrdili da su spremni položiti jemstvo od milijun evra (kao zalog se spominjala i kuća "stila arkanovka" u Ulici Ljutice Bogdana), advokati Bogoljuba Karića su u martu ove godine javno spominjali "višemilijunsko" jemstvo da bi se njihov klijent slobodno mogao vratiti u zemlju, tvrdeći da je milijun evra već spreman, ali najveća suma koja se dosad spominjala ipak spada u 2001. godinu, čak pet milijuna njemačkih maraka za slobodu tad uhapšenog Slobodana Miloševića. Socijalisti su, doduše, tada osporavali da slobodu njihova šefa treba kupovati novcem, tvrdeći da je on u pritvoru nezakonito. No, kad ih već nije tada ojadio šef, možda će ih ipak ojaditi njegova udovica.

Jemstvo, kao dobrovoljnu mjeru osiguranja prisustva okrivljenog radi nesmetanog i uspješnog vođenja krivičnog postupka do njegovog pravomoćnog okončanja, nikada ne zahtijeva sud, niti uvjetuje odsustvo mjere pritvora davanjem jemstva. Okrivljeni se može pustiti na slobodu – na prijedlog njega samog, njegovog branioca ili trećih osoba – ako on lično ili netko drugi za njega (kao u slučaju Mirjane Marković) pruži jemstvo da do kraja postupka neće pobjeći, a on sam obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Otud i obaveza, na primjer, Sretena Jocića da se u točno određenim intervalima javlja policiji – istu obavezu, uzgred, imaju i haški optuženici koje je taj međunarodni sud pustio na privremenu slobodu, do početka suđenja.

Zakon o krivičnom postupku propisuje da jemstvo uvijek glasi na novčani iznos (bilo da se kao jemstvo polaže gotov novac, vrijednosni papiri, dragocjenosti, vrednije pokretne stvari ili je možda riječ o hipoteci na nekretnine itd.), koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, lične i porodične prilike okrivljenog i imovno stanje osobe koja daje jemstvo. Zakon ne određuje ni najviši niti najniži iznos jemstva, već samo mjerila koja će se pri određivanju njegove visine uzeti u obzir: iznos je, dakle, faktičko pitanje i određuje se za svaki konkretan slučaj, te odluku o njemu ne treba zasnivati samo na osnovu propisane kazne već u sklopu svih okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno onih koje djelo čine težim ili lakšim (da li je okrivljeni povratnik, suizvršilac ili slično, da li je djelo počinio s umišljajem ili iz nehata, koji su i koliko čvrsti dokazi koji ga terete, da li se ranije krio ili bio u bjekstvu itd.), ali i na osnovu ličnih i porodičnih prilika okrivljenog. Sud će pri odlučivanju o predloženom jemstvu, ako je riječ o imovinskom krivičnom djelu, na primjer, voditi računa i kolika je visina tzv. protupravne imovinske koristi koju je okrivljeni stekao krivičnim djelom, ali izvan je dometa suda koji o tome odlučuje da istražuje odakle okrivljenom novac koji nudi za jemstvo, pa zato pitanje koje se posljednjih dana postavlja u javnosti – odakle Joci Amsterdamu 300.000 evra? – ne treba upućivati sudu, već drugim nadležnim adresama, u prvom redu poreskim vlastima.

Neke stvari su iste danas kao i u Brozovo vrijeme: teško da se poštenim radom mogu zaraditi silne cifre kojima se "gađaju" ponuđači jemstava. Onima koji rade pošteno ostaje za utjehu da pošteni obično ne zaglavljuju u pritvoru, pa to – osim da se čudom čude – ionako nije njihova svakodnevna tema.