Od ubojstva Veselina Boškovića, Zvonka Osmajlića, Dragana Vušurovića i Vušura Rakočevića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića 3. oktobra 1999. godine na Ibarskoj magistrali proteklo je šest i pol godina, dva mučna suđenja i treće, koje će pred istim vijećem Okružnog suda u Beogradu početi uskoro, nakon što je prošlogodišnju presudu tog vijeća nedavno ukinuo Vrhovni sud Srbije i vratio predmet na ponovno suđenje.

"To je sramota i bruka prvenstveno Okružnog suda", kaže za "Vreme" Dragoljub Todorović, advokat porodica žrtava. Prvom presudom na 15 godina zatvora osuđeni su pripadnici Jedinice za specijalne operacije Nenad Ilić i Nenad Bujošević, na sedam godina osuđen je zbog pomaganja učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela bivši šef Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije Radomir Marković, dok je šef beogradskog DB-a sudnicu napustio kao slobodan čovjek. Drugo suđenje završeno je 29. juna prošle godine, presudom po proširenoj optužnici. Osim dvojice atentatora iz prve presude, Ilića i Bujoševića koji su i po presudi suca Bojana Mišića dobili 15 godina, na isto toliko su osuđeni i bivši šef JSO-a Milorad Ulemek Legija, njegov nasljednik Dušan Maričić, te pripadnici jedinice Branko Berček i Leonid Milivojević. Radomir Marković, oslobođen optužbe za pokušaj ubojstva, osuđen je na deset godina zatvora zbog pomaganja učinocu nakon krivičnog djela, a bivši šef beogradske policije Branko Đurić i bivši šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić oslobođeni su optužbi da su izvršili krivično djelo ubojstva pomaganjem. Zbog pomaganja učiniocima poslije izvršenog djela na tri godine zatvora osuđen je bivši šef Savezne uprave carina Mihalj Kertes, dok su dvojica tadašnjih zvaničnika Uprave saobraćajne policije Dragiša Dinić i Vidan Mijailović osuđeni na dvije, odnosno godinu dana zatvora.

Vrhovni sud Srbije prihvatio je, odlučujući o drugoj presudi, žalbe Okružnog javnog tužilaštva i advokata obrane. Tako je Miloradu Ulemeku Legiji i petorici pripadnika nekadašnjeg JSO-a presuda ukinuta uz obrazloženje da "prvostepeni sud nije utvrdio na pouzdan način kako i na koji način je ostvarena komunikacija među optuženima u vreme ubistva", s obzirom na to da Mišićevo vijeće nije provelo vještačenje o tome da li su se na mjestu atentata mogli koristiti mobilni telefoni ili ne. Dragoljub Todorović, međutim, podsjeća da je upravo bivši komandant JSO-a Dušan Maričić Gumar (među ostalim) svjedočio upravo o tome: "Kao dokaz je izvedeno na sudu vrlo detaljno, vrlo precizno, sveobuhvatno priznanje Maričića, koji je detaljno opisao ko je i kakvu ulogu imao. I ta njegova izjava je punovažna i njenu punovažnost je potvrdio baš Vrhovni sud Srbije i baš (član vijeća) sudija Slobodan Rašić koji je doneo i ovu odluku."

Sud je prihvatio i žalbu Okružnog tužilaštva na presudu Radomiru Markoviću, kao i za oslobađajuću presudu Radonjiću i Đuriću, ocijenivši da je "preuranjen zaključak prvostepenog suda da u postupku nije dokazano njihovo učešće u krivičnom delu" pomaganja ubojicama. Prvostepeni sud je, naime, zaključio da o planu da se ubije Vuk Drašković "nema nikakvih direktnih, pa ni indirektnih dokaza, bilo pismenih bilo usmenih, a optuženi negiraju ono što im je stavljeno na teret", pritom zanemarujući brojna svjedočenja da je Drašković mjesecima bio pod mjerama praćenja i prisluškivanja, kao i činjenice da je Radomir Marković o tome redovito obavještavan od Milana Radonjića i Branka Đurića, kojega je jedan od 27 Draškovićevih "uhoda" toga dana vidio na samom mjestu atentata i čuo izjavu: "Đubre je još živo." Te mjere – suprotno mišljenju prvostepenog suda – nisu bile uobičajene, već se radilo o "atipičnom izvještavanju", pa je tako Drašković praćen i nakon uobičajenih "punktova" RDB-a na Ibarskoj magistrali, sve do mjesta atentata. I inače je mnogo "atipičnih" stvari, pa su tako svjedoci ispričali da je nadležne – prvostepeno nevine – toga oktobarskog dana prije šest i pol godina zanimalo i u kojem je Drašković automobilu i na kojem mjestu u automobilu sjedi i točno vrijeme kad je krenuo i čas u kojem stiže na poprište atentata… Sve u svemu, u presudi nema uobičajene detaljne analize svjedočenja, kao ni analize ostalih dokaza, usprkos tome što – kako kaže advokat Todorović – teško da se može naći sudski predmet u kojem postoji toliko obilje tvrdih i čistih dokaza, koji upućuju na zaključak da je kod Markovića i ostalih riječ tek o "uklanjanju tragova sopstvenog zločina", a ne tek pomoć nekome tko je učinio krivično djelo.

Iz svega napisanog u prvostepenoj presudi proizlazi da Marković, Radonjić i Đurić nemaju veze s Ulemekom i njegovim podređenima: Legija ih je sam organizirao, bez ikakvog učešća logistike i veze s Markovićem i drugom dvojicom državnih službenika, koji su oslobođeni. "Za obrazloženje ovakvog krivičnog dela nije bitan motiv", zaključak je prvostepenog suda, pa ispada da je su sve samoinicijativno organizirali Legija i društvo. Za kompletnu sliku valja se prisjetiti i iskaza Radomira Markovića u UBPOK-u 11. aprila 2003. godine, u kojem on Slobodanu Miloševiću u njegovoj kancelariji prijavljuje da je Vuk Drašković otišao u Budvu, bez obezbeđenja, što je "znak da želi da se susretne sa stranim obaveštajcima". "Tada mi je Milošević rekao: e, kada je onaj zabrljao, neka to uradi u Budvi", i odmah nastavio pitanjem može li Marković "da naredi Legiji to". Za "to" je Legija prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora (i ta je presuda upravo na ispitivanju u Vrhovnom sudu), jer u tom slučaju – kako se čini – nije bilo sumnje niti u motiv, niti u nalogodavca, niti u izvršioce – državne plaćenike za državni terorizam – koji su i u Budvi i u ubojstvu Ivana Stambolića isti.

Slijedi još jedna runda suđenja, još jedna runda patnje za žrtve. Da je novi Zakon o krivičnom postupku već usvojen i na snazi, Vrhovni sud bi morao – s obzirom na to da je drugi puta ukinuta presuda – sam raspraviti sporne stvari i donijeti konačnu presudu. Na pitanje zašto tu mogućnost i sad, s obzirom na protek od šest i pol godina od zločina, nije učinio, neki imaju odgovor: nedostatak profesionalne sudačke hrabrosti.

Kako god, istom vijeću Okružnog suda slijedi ispravljanje bruke i sramote.