Svet

Amerika

Dobar dan, mister Orvel

Velika obaveštajna ofanziva Pentagona došla je na talasu šoka i straha od novih terorističkih napada, ali i ogromne podrške naroda i plime patriotskih emocija posle 11. septembra 2001. Ispitivanja javnog mnjenja otkrivaju jaku podršku Bušovoj politici "čvrste ruke" po ovom pitanju

Opet smena na samom vrhu CIA: predsednik Amerike Džordž Buš imenovao je Majkla Hajdena, generala avijacije za američkog špijuna broj jedan, to jest za šefa Centralne informativne agencije. Naravno, njegovo imenovanje treba da potvrdi Senat. Ovim potezom Buš maše crvenom maramom pred očima svojih brojnih kritičara.

Još od 11. septembra 2001. ogromno zdanje CIA se ljulja kao da ga trese zemljotres. Trebalo je da situaciju prvo smiri Džordž Tenet, koji je Bušu rekao da će u Iraku nuklearno oružje za masovno uništavanje biti očas pronađeno, da bi onda, kada je bilo utvrđeno da to nije baš tako, bio pod hitno smenjen i na čelo CIA dolazi senator iz Floride Porter Gos. Situacija među obaveštajcima postala je još gora kad se videlo da Gos iskusne profesionalce zamenjuje svojim kadrovima. Jedan od njegovih najjačih aduta Kajl Fogo zvani Dasti ubrzo se našao pod istragom i CIA i FBI-ja: čovek je imao neke sumnjive biznis aranžmane, ni manje ni više nego flaširanom vodom za piće. Kad je video kako se odvijaju stvari u CIA, Buš je imenovao čvrstorukaša Džona Negropontea za prvog direktora Nacionalne obaveštajne agencije (ova institucija nadgleda sve obaveštajne agencije u SAD). Situacija je bila jasna: veteran Negroponte, koji se za vreme Regana borio protiv nikaragvanskih sandinista, bio je, naravno, bos direktoru CIA Porter Gosu. Negroponte je odmah počeo da pokazuje mišiće, kako kaže magazin "Tajm": povezao je razne obaveštajne agencije da rade zajedno. Sad je ključno pitanje kako će mister Negroponte izaći na kraj sa Pentagonovom obaveštajnom imperijom koju vodi Donald Ramsfeld.

Novoimenovani šef CIA, inače general sa četiri zvezdice, bio je donedavno direktor Nacionalne bezbednosne agencije (vladina supertajna obaveštajna agencija) i do sada Negroponteov zamenik.

Mnoge na Kapitol hilu, uključujući i republikance, ozbiljno zabrinjava to što vojno lice vodi CIA, a još više da tri najvažnije obaveštajne agencije vode vojna lica.

SMENA I IMENOVANJE: Džordž Buš sa novim šefom CIA Majklom Hejdenom…

ČVRSTORUKAŠ: Imenovanje Hajdena je najnovija vest. Nešto starijeg datuma je neprijatna vest da je Buš odobrio da se iz bezbednosnih razloga, bez prethodnog sudskog naloga (reč je, naravno, o tajnim sudovima), što je do tada bila praksa u SAD, američki građani i svi koji tamo žive mogu pratiti, da se njihovi telefonski razgovori mogu prisluškivati, a i-mejl poruke presretati i natenane čitati. Kada su ove neprijatne vesti izbile na videlo, javnost je burno reagovala. Buš se na ovaj nepopularni korak, zvanično nazvan Program za praćenje terorista, odlučio da bi se navodno što uspešnije borio u ratu protiv terorizma. Vest je prvi "provalio" ugledni "Njujork tajms". Protestovali su i republikanci, i demokrati, o liberalnijim medijima i organizacijama da i ne govorimo.

Buš je prvo poricao i pokušao da maskira suštinu programa, da bi onda krenuo u kontraofanzivu napadajući svoje kritičare da su nedovoljno budni u ratu protiv terorizma. Bušovi kritičari su samo tražili da se i u tom ratu poštuju postojeći zakoni, a ne da sva sredstva budu dozvoljena. Najglasniji je bio provereni demagog potpredsednik Dik Čejni, koji je kritičare optužio da ovakvim svojim stavom zapravo podržavaju Al kaidu i da joj omogućavaju da razvije mrežu komunikacija po Americi.

…i odlazećim Porterom Gosom

Hajden je bio jedan od onih sa vrha koji su najvatrenije podržavali ovaj program. Po njegovim rečima, ispisivanjem papira i traženjem dozvola za prisluškivanje i praćenje sumnjivih lica samo bi se gubilo dragoceno vreme. Sad ga je, eto, Buš nagradio. Predsednik SAD je očigledno odlučio da će mu imidž "čvrstorukaša" doneti više poena nego poštovanje slova zakona, a njegovi spin-doktori, specijalisti za formiranje javnog mnjenja, mudro su zaključili da se nepopularni potez koji uveliko zadire u lične slobode, može javnosti predstaviti kao predsednikova odlučnost da zaštiti Amerikance od novog napada terorista. Oni su svoj program branili argumentima da su svi ti dušebrižnici više zabrinuti za navodno ugrožene građanske slobode zločinaca nego za bezbednost SAD. Uostalom, oni ističu da je i po dosadašnjim zakonima bilo moguće pribeći prisluškivanju, praćenju, pa i zatvaranju ovakvih "elemenata" i onda naknadno, u roku od tri dana, dobiti pisani nalog od nadležnog tajnog suda koji je bio ovlašćen da prati razvoj situacije.

SUMNJIVI KVEKERI: Stara, već pomalo izlizana sintagma da ništa više nije isto kao pre, posle 11. septembra 2001, u Americi je aktuelnija i istinitija nego ikad.

Mirovnjaci, razna udruženja i alternativne grupe koje su protiv rata u Iraku i drugih sličnih Bušovih "preventivnih intervencija", ali i borci za zaštitu ljudskih prava, zajedno su se našli pod čitavom mrežom obaveštajnih, informativnih i bezbednosnih službi i agencija, državnih i privatnih, javnih i tajnih.

Na primer, kvekeri, verska zajednica koja je između ostalog poznata i po tome da ne odobrava upotrebu oružja (setite se Garija Kupera u kultnom filmu Tačno u podne), organizovali su u Vašingtonu pre nekoliko meseci mirne proteste protiv rata u Iraku: na svoj karakterističan način oko 200 sredovečnih ljudi je tiho i uljudno slušalo govore protiv rata u Iraku pred Centrom za regrutaciju mornara i zgradom FBI-ja.

Policajci su u običnim, neobeleženim "civilnim" automobilima, na "tip" iz Pentagona, motrili i pratili demonstrante.

Nedeljama pre toga analitičari 902. vojne obaveštajne jedinice iz Fort Mida, država Merilend, danima su "skidali" informacije sa veb sajtova aktivista-mirovnjaka, "presretali" su i-mejl poruke i ukrštali ih sa informacijama koje su dobijali iz policijskih baza podataka.

Vojska je na osnovu ovog "informacionog materijala" donela sledeći zaključak: "Iako su ove demonstracije najavljene kao ‘mirni protest’, procenjuje se da predstavljaju bezbednosnu opasnost."

MALE OMAŠKE: Pokazalo se da od desetak protesta, koje je policija budno motrila u tom kratkom periodu od nekoliko meseci, ni na jednom nije bilo nemira, niti bilo kakvih rušilačkih epizoda. Zvaničnici Pentagona, pritisnuti valjda indignacijama javnog mnjenja, a o tome se u Americi, svemu uprkos, veoma vodi računa, objavili su javno izvinjenje, priznajući da neke od informacija iz vojnih baza podataka nije trebalo da budu "upakovane" u ovaj kontekst. Dakle, "mala omaška" u programu koji prvenstveno treba da zaštiti Amerikance, samo američko tlo i državu.

Primer antiratnog relija mirnih kvekera dobro ilustruje kako je teroristički napad na SAD 11. septembra 2001. godine podstakao veliku aktivnost Pentagona na sakupljanju obaveštajnih podataka i u samoj Americi. Cilj je, zvanično, da budu zaštićeni vojni objekti, ali, u stvari, i da Ujka Sem budno motri na bilo kakvu opasnost na američkom tlu. Dona Šaps, aktivistkinja i neumorni mirovnjak, inače baka četvoro unučadi, poručuje: "Kvekeri nisu teroristi. Mi verujemo u mir."

Neki američki mediji su pisali o Petu Karanu, veteranu mirovnih protesta u Ohaju još od doba vijetnamskog rata.

Iskusni aktivista tvrdi da su mu leđima prošli žmarci kad je shvatio da ga svuda prate ljudi u kolima sa zatamnjenim staklima, zapravo policija "u civilu".

VIJETNAMSKE LEKCIJE: Velika obaveštajna ofanziva Pentagona došla je na talasu šoka i straha od novih terorističkih napada, ali i ogromne podrške naroda i plime patriotskih emocija posle 11. septembra 2001. Ispitivanja javnog mnjenja otkrivaju jaku podršku Bušovoj politici "čvrste ruke" po ovom pitanju.

Međutim, angažovanje vojske na ovom terenu doživljava i političku i praktičnu kritiku. Borci za građanska prava vrlo artikulisano upozoravaju da se plaše povratka u eru Vijetnamskog rata kada je svaki kritički ton protiv ovog surovog, besmislenog i već se videlo izgubljenog rata koji je Ameriku koštao toliko života, proglašavan za nepatriotski i izdajnički čin. Treba li podsećati da su tada američke vojne obaveštajne službe napravile više od 100.000 dosijea svojih zemljaka koji su se protivili ratu u Vijetnamu, kada su se vojni tajni agenti infiltrirali i među crkvenu pastvu, među mlade aktiviste, kada su se pretvarali da su novinari, pa i da su sami protivnici rata. Kasnije, 1975. goidine, svi ovi podaci su za vreme istrage u Senatu isplivali na videlo i šokirali Ameriku koja je tada bila daleko liberalnije društvo nego što je danas.

Analitičari nove situacije "skupljana podataka u ratu protiv terorizma", zapravo nove kampanje pravljenja dosijea, tvrde da je beznačajna razlika između reči "primanja" i "skupljanja" informacija, ako krajnju obradu obavlja Pentagon, koji pravi ogromne baze podataka, sistematizuje ih, analizira i onda taj materijal upotrebljava da bi uticao na zakonodavnu politiku.

"Danas vojni špijuni mogu da prikupe više podataka ‘skidajući’ ih sa interneta, nego što su nekada špijuni-civili maskirani u studente, sa patikama i bejzbol kapama na glavi, mogli da zaključe posmatrajući, prisluškujući, pa i snimajući na antiratnim protestima", kaže Kristofer Pajl, nekadašnji vojni obaveštajac koji je pred američkim Kongresom progovorio o vojnom špijuniranju raznih građanskih inicijativa. Pajl je kasnije vodio kampanju da se ova praksa zaustavi. On je danas profesor političkih nauka na Maunt holi koledžu u državi Masačusets.

Velika akcija otkrivanja terorista na području SAD za sada je prekrivena velom tajne i prave dimenzije njenog uspeha ili neuspeha zapravo su nepoznate. Predsednik Buš i ljudi iz njegovog najpoverljivijeg okruženja tvrde da "Amerikancima nisu poznati uspesi ovih službi jer bi to moglo da bude od koristi teroristima".

Prema podacima kojima raspolaže ugledni "Vol strit žurnal" za poslednje tri godine Pentagon je brižljivo pratio rad više od 20 mirovnjačkih organizacija: tajno su snimane demontracije, svi učesnici protesta, njihovi automobili, da bi nadležne službe utvrdile da li će ovi demonstranti organizovati i neke druge, možda bezbednosno daleko zanimljivije akcije.

Naravno, mirovnjaci ne vole da ih neko špijunira, klasifikuje i da im pravi dosijee. U Akronu je oko 300 mirovnjaka javno protestovalo kod svojih predstavnika u lokalnim vlastima, ali i na višim novoima. U Denveru su aktivisti mirovnog pokreta konkretno došli do podataka da su ih nadležne vlasti stavile u bazu podataka pod opasnim nazivom "potencijalni teroristi".

Vrlo neprijatno lično iskustvo imala je svojevremeno i autorka ovih redova: kada mi je u meksičkom konzulatu u Čikagu rečeno da ću vizu za Meksiko dobiti dok lupim dlanom o dlan, samo da donesem od policije potvrdu da sam "čista", mislila sam da vizu imam u džepu. Ne lezi vraže: odem u lokalnu policiju malog univerzitetskog grada u Indijani i vrlo se neprijatno iznenadim. Imala sam dosije!? Prošla kroz crveno svetlo, vozila brzo, parkirala na nedozvoljenom mestu, a spominje se u bombaškom slučaju dana tog i tog, prisustvovala studentskim protestima… Kako je sve bilo kao u nekom iskrivljenom ogledalu, policajcu sam očitala slovo: prvo, lažna bomba je bila postavljena na Univerzitetu gde sam ja bila u biblioteci, dakle, i samo slučajni svedok, demonstracije studenata sam posmatrala ispred zgrade biblioteke sedeći sa detetom na travi. I još mu rekoh, sledeći put kad vidim ubistvo, saobraćajku, reći ću "ništa nisam videla, ništa čula, jer će agent FBI-ja napisati da sam u tome učestvovala"! Izborila sam se, dobila sam potvrdu da sam "čista". Dobila sam i meksičku vizu. To je bilo davnih sedamdesetih kada je Amerika bila daleko liberalnija zemlja. Danas se situacija drastično promenila i nisam sigurna da bi agent FBI-ja bio tako uljudan i popustljiv, a ja tako oštra.

TOTALNA BUDNOST: Još u doba građanskog rata, 1878. godine donet je Posse Comitatus Act, kojim se zakonski zabranjuje da vojska na domaćem terenu održava red i mir. Tajno vojno špijuniranje disidenata za vreme Vijetnamskog rata dovelo je do talasa novih zakona, propisa i izvršnih odredaba kojima se vojsci zabranjuje da na domaćem terenu špijunira američke građane. Sve ovo dovelo je do razgraničavanja domaće i inostrane obaveštajne službe. Međutim, posle 11. septembra (2001), sa svih strana čule su se kritike da nema dovoljno saradnje između ove dve službe. Dvopartijska komisija koja je analizirala kako je došlo do terorističkog napada 11. septembra, zaključila je da američke obaveštajne agencije moraju da bolje sarađuju i mnogo bolje koordiniraju svoje akcije.

U to vreme je i Pol Volfovic, zamenik američkog državnog sekretara za odbranu, počeo da radi na velikom projektu nazvanom Totalna informativna budnost (Total Information Awareness). Matrica je bila jednostavna: pravljenje velikih baza podataka u kojima bi se kombinovali podaci iz državnih arhiva i ličnih dosijea da bi se napravila "slagalica" koja bi mogla da predvidi teroristički napad. Javnost je ogorčeno protestovala i Kongres je u oktobru 2003. zaustavio projekat, uz napomenu da moraju postojati izuzeci kada bude potrebno da se stranim obaveštajnim službama pomaže kontraterorističkim akcijama.

Mnogi kompjuterski programi i tehnike, pravi rudarski rad po ogromnim bazama podataka i razni programi veštačke inteligencije, pripremani za ovaj projekat, zapravo su tiho preživeli. Ova obaveštajna jedinica skuplja podatke i od raznih privatnih bezbednosnih agencija širom zemlje. I tako, zakon nije prekršen: vojska ne špijunira građane, već skuplja bezbednosno zanimljive podatke od službi koje to po zakonu mogu da rade.

Neke je preuzela 902. vojna obaveštajna jedinica oformljena još za vreme Drugog svetskog rata, koja i danas po čitavom svetu ima vrlo važnu ulogu: to je najveća vojna kontraobaveštajna jedinica i ima stotine vojnika razmeštenih po čitavoj zemlji.

Ali, ovaj sistem ne služi samo vojsci: može da ga koristi i policija, pa da, na primer, uputi zahtev nadležnima u drugom gradu ili drugoj američkoj državi, da joj dâ maltene sve informacije o "sumnjivom licu": broj automobilskih tablica, telefonske brojeve, situaciju na kreditnim karticama, ali i šta prati na internetu i satelitu…

Ministar odbrane Donald Ramsfeld pred Senatom nedavno je svedočio da je Ministarstvo za unutrašnju bezbednost dalo Pentagonu dragocene podatke za nekoliko antiratnih protesta.

Ispostavilo se da su svi protesti protiv rata u Iraku do sada bili vrlo mirni. Koliko su u pravu oni malobrojni glasovi koji upozoravaju da ovo špijuniranje mirovnjaka zapravo samo troši i sredstva i odvraća pažnju od pravih terorista?

Uostalom, uprkos velikoj samouverenosti i opštem uverenju da jedinu svetsku velesilu ništa ne može iznenaditi, zar ipak i Ameriku i svet nije šokirao teroristički napad 11. septembra 2001?

Vojni manevri

Posle terorističkog napada 11. septembra, Bušova administracija je naredila vojne manevre najvećeg obima prvi put posle Građanskog rata, tvrdeći da je to uslov da se bolje pronađu potencijalne opasnosti po bezbednost Amerike i njenih vojnih snaga. Ogromni Pentagon danas je prava birokratska tvrđava u kojoj se u nekoliko odeljenja prave ogromne baze podataka od informacija dobijenih iz raznih izvora: lokalne policije, vojske, sa interneta. Ovom akcijom Pentagon se zapravo približava opasnoj i vrlo osetljivoj granici koja je za tajne službe još od sedamdesetih godina prošlog veka bila zapravo "zabranjena zona": upotreba vojske i policije za nadzor domaćeg stanovništva nije bila zakonom dozvoljena.

Sada se patriotskim zakonom ("Vreme" je o ovoj temi već pisalo) vlastima legalno otvara mogućnost da bez sudskog naloga "njuškaju" po bankovnom računu, korespondenciji, pa i intimnijim detaljima iz života "sumnjivog lica".

Vojska opravdava skupljanje obaveštajnih podataka na domaćem terenu jednom legalističkom igrom reči: naime, vojne vlasti tvrde da postoji ključna razlika između "skupljanja informacija" i "primanja informacija". Vojna pravila su poslednjih nekoliko decenija zabranjivala vojsci da skuplja informacije o američkim državljanima. Vrh Pentagona je ove propise protumačio tako da je sasvim prihvatljivo primanje informacija od policije ili raznih drugih federalnih agencija ovog profila. Vojska dalje naglašava da ona ne naređuje i ne traži od policije ili FBI-ja da preuzimaju određene bezbednosne mere. Istina, vojne vlasti mogu da "skrenu pažnju" policiji, recimo, na demontracije poput marša kvekera protiv iračkog rata, ali na policiji je, navodno, da sama odluči da li će poslušati njihov savet.

Iz istog broja

Previranja u bivšem komunističkom bloku

Šarene i ledene revolucije

Boris Varga, dopisnik BBC-ja jugoistočne sekcije

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu