Nakon višednevnog iznošenja bosansko-hercegovačkog pravnog tima koji zastupa tužbu te države protiv SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore za genocid, ovih dana svoju je obranu počeo pravni tim SCG. Argumentacija koju su iznosili profesor Radoslav Stojanović i Tibor Varadi, te Vladimir Đerić, Saša Obradović i Andreas Cimerman, u najkraćem, svela se na neka pravna i neka suštinska pitanja: osporavanje pristupa sudu i nadležnosti Međunarodnog suda pravde u Hagu pred kojim se spor vodi, pitanje obavezanosti tadašnje SR Jugoslavije Konvencijom o genocidu, te pitanjem sukcesije nekadašnje SFRJ i njene sljednice SR Jugoslavije, čiji će grijesi – ako se sudski verificiraju – pasti na leđa današnje Srbije i Crne Gore ili, ako ni ona ne potraje dovoljno dugo (za što postoje neke indicije), najvećim dijelom na leđa Srbije. Na kraju krajeva, Srbija i jest jedina čvrsta točka u tim silnim sukcesijama.

"Poričemo optužbe, ali ne poričemo patnje žrtava koje ne možemo da zaboravimo", rekao je profesor Stojanović na početku iznošenja odgovora na tužbu podnesenu još 1993. godine. Iz njegovog višesatnog izlaganja, neuki u pitanjima balkanske prošlosti mogli su štošta naučiti, od činjenica "turskog jarma" do jugoslavenskog ujedinjenja, preko Prvog i Drugog svjetskog rata do posljednjih ratova u Hrvatskoj i BiH te i onoga što je, nakon smrti Josipa Broza Tita 1980, već slutilo na raspad da bi krajem osamdesetih stvorena "mitologija nabijena etničkim stereotipima" – definitivno odvela u krvavi raspad.

"Nemamo nameru da poričemo zločine. Upravo suprotno, uprkos unutrašnjoj krizi krećemo se u pravcu suočavanja i kažnjavanja", naglasio je Stojanović, podsjetivši da se optuženim za ratne zločine već sudi pred Haškim tribunalom i pred domaćim sudovima, a da Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju prihvaća "široku definiciju genocida, ali da i pored toga, nije uspeo da ustanovi da je počinjen genocid u BiH, sem u samoj Srebrenici" (presuda generalu Krstiću). Odluka Međunarodnog suda pravde ne može doprinijeti produbljivanju svijesti o onome što se događalo, stav je Stojanovića, već može samo doprinijeti produbljivanju problema, naročito među narodima u Bosni i Hercegovini, te bi politički dogovor bio vjerojatno najbolji put za pomirenje naroda u samoj BiH, ali i naroda dveju zemalja.

"Mi smo spremni za dijalog, bilo da sud donese odluku ili ne. Ne bežimo od odgovornosti, ali spremni smo da rešenje tražimo u saradnji… Neophodno je uspostaviti stalnu komunikaciju da bismo mogli da rešimo probleme kroz dijalog. Nadam se da za to ima mogućnosti, jer je nemoguće zamisliti da ništa nismo naučili iz prošlosti u kojoj smo dijalogom mogli sprečiti prelazak političkog u oružane sukobe", Stojanovićev je stav, te je u smislu dogovornog i izvansudskog rješenja SCG već učinila prvi korak, povlačenjem protutužbe protiv BiH i obnavljanjem pokušaja da se dođe do sporazuma.

O samoj tužbi i suštini spora – genocidu – govorio je i Saša Obradović, inače prvi sekretar Ambasade SCG u Nizozemskoj, osporavajući mnoge tvrdnje i dokumente koje je podnijela BiH. Posebno je Obradović istakao uvećanje broja žrtava u pojedinim mjestima koje je tužba istakla, konkretno navodeći Zvornik, Trnopolje, Keraterm i još neke: "Sa stanovišta morala možemo se složiti sa stavom da nema stvarne razlike između jednog i sto hiljada mrtvih. Stoga ne možemo razumeti želju tužioca da se taj broj preuveliča", kaže Obradović, izražavajući žaljenje zbog svih žrtava u BiH, ali dodajući: "Ukupno je najverovatnije stradalo oko sto hiljada ljudi. Od njih su 24.216 bili Srbi. Ko je njih ubio? Možda Srbi u BiH očekuju taj odgovor od bosanskih zastupnika, koji bi i njih trebalo ovde da zastupaju… Zašto tužitelj insistira na ciframa koje ne mogu biti potvrđene, zašto mu sto hiljada žrtava nije dovoljno i zašto je teško reći koliko je Srba ubijeno? Ko je njih ubio? Jedino ako se tužilac u nedostatku boljeg dokaza koristi visokim ciframa jer bez preterivanja o broju žrtava ne bi mogao podneti tužbu za genocid. Izgleda da je svestan nedostatka svog kredibiliteta", kaže Obradović, koji se bavio i mogućnostima da se neki od dokaza i priznanja pred Haškim tribunalom za ratne zločine koriste u sporu BiH protiv SCG.

Posebno je Obradović istakao snimak brutalnog ubojstva šestorice Srebreničana kod Trnova 1995. godine, koji je bosansko-hercegovačka strana pokazala u sudnici Međunarodnog suda pravde. Učinjeno je to iz "emotivnih razloga", kaže on, s tim da SCG neće ići "istim putem" i koristiti snimke, na primjer, odrezanih glava srpskih vojnika u BiH, već ističe da su počinioci zločina u Trnovu uhapšeni i sudi im se u Okružnom sudu u Beogradu, ali – kaže Obradović – oni nisu bili članovi bilo kojeg organa u Srbiji ili srpske policije. Sasvim će se sigurno čuti još poneko pitanje na tu temu u nastavku spora, s obzirom na to da su uhapšeni (od kojih su neki zločin i priznali u beogradskom sudu) bili pripadnici Škorpiona, koje je osnovao MUP Srbije i koji su se za račun države Srbiji vucarali po ratištima Hrvatske, BiH i Kosova. Upravo iz iznošenja ovakvih argumenata valja zaključiti da će u nastavku glavne rasprave osim razmatranja pravnih pitanja dio rasprave o suštini biti vezan i za ono što se godinama događa u Haškom tribunalu, u postupcima u kojima se sudi konkretnim počiniocima za konkretne zločine, pri čemu nećemo izbjeći nove licitacije žrtvama i mučna osporavanja zločina.

S druge strane, Tibor Varadi, advokat Vladimir Đerić i Andreas Cimerman bavili su se onime što je, po riječima eksperta za međunarodno pravo Vojina Dimitrijevića, vjerojatno najčvršća točka obrane: nadležnošću suda, problemom pristupa sudu i problemom obvezivanja Konvencijom o genocidu. U javnosti je ta vrlo komplicirana i stručna problematika svedena na činjenicu da se Međunarodni sud pravde oglasio nadležnim u slučaju BiH protiv SCG, a da se – na temelju vrlo slične argumentacije – nenadležnim oglasio u slučaju tužbi o legalnosti upotrebe sile 1999. godine koje je SR Jugoslavija podnijela protiv devet zemalja NATO-a, koje su sudjelovale u bombardiranju tadašnje SR Jugoslavije.

Naime, da bi neka država imala pravo pristupa Međunarodnom sudu pravde, ona mora biti članica UN-a, a SR Jugoslavija od svog nastanka 1992. do 2001. godine (kad je ponovo primljena u članstvo) nije bila članica te organizacije. Točnije, njen status tih godina, kako ćemo malo kasnije vidjeti, nije bio jasan: u UN-u je postojala prazna stolica, a na zgradi UN-a nije se vijorila njena zastava. Režim Slobodana Miloševića, pa i njegova vanjskopolitička perjanica Milan Milutinović tvrdio je da je SR Jugoslavija pravna nasljednica bivše SFRJ. "Ta Milošević-Milutinovićeva teorija kontinuiteta nanijela nam je mnogo zla", reći će ovih dana advokat Ivan Janković, koji je jedno vrijeme i sam sudjelovao u radu tima SCG u slučaju bosansko-hercegovačke tužbe. Najviše što se za to samozvano članstvo SRJ može reći, ono je što je našao i sam Međunarodni sud pravde: status SRJ je bio poseban i atipičan, te je tužbu SRJ protiv NATO-a odbacio, našavši (s osam sudačkih glasova za i sedam glasova protiv) da zemlja nema pristup sudu i da SRJ nije obavezana Konvencijom o genocidu, koju je odavno potpisala bivša SFRJ. Inače, Konvenciju je SRJ ponovo potpisala u martu 2001. godine, nakon što je pao režim Slobodana Miloševića, ali ovoga puta uz rezervu na član 9. Konvencije, koji je osnov za nadležnost Međunarodnog suda pravde, iz čega danas pravni tim SCG izvlači argument da "taj časni sud nema nadležnosti" u slučaju tužbe BiH protiv SCG.

No, isti sud se oglasio nadležnim u postupku pokrenutom tužbom 1993, s obzirom na činjenicu da se 1996. godine, kad je sud o tome odlučivao, SRJ – po "Milošević-Milutinovićevoj teoriji" – tada isticala da ima kontinuitet, te tvrdila da se pred sudom ne može pojaviti Bosna i Hercegovina. Jugoslavenska je strana kasnije, 2002. godine, zatražila reviziju te sudske odluke iz 1996, ističući da su se pojavile nove činjenice, tj. prijem SRJ u članstvo UN-a, ali je sud odlučio da se ta činjenica mora smatrati kvalitetno novom. Osim toga, nadležnost suda predstavnici Miloševićeve SRJ potkrijepili su još jednim argumentom: na tužbu BiH odgovorili su protutužbom 1997, čime su nesporno potvrdili i nadležnost Međunarodnog suda pravde u tom slučaju, što ne može promijeniti niti činjenica da je protutužba kasnije povučena. Bivši Miloševićev režim je, slijedi iz toga vrlo jasno, svojim inzistiranjem na kontinuitetu i upuštanjem protutužbom u spor, potvrdio nadležnost suda, nadmeno i papagajski pričajući o kontinuitetu svoje novonapravljene države i odričući to isto pravo susjednoj Bosni i Hercegovini.

Tu se mora dodati i jedna opaska koju ističe Ivan Janković: ne samo da je SRJ mogla 1993. odbiti da prihvati nadležnost Međunarodnog suda pravde, već je i Slobodan Milošević dvije godine kasnije, kao jedan od trojice potpisnika Dejtonskog sporazuma mogao u isti unijeti odredbu da će potpisnice odustati od svih postupaka koji se vode pred sudovima. Tad se, međutim – valja dodati – kraj njegovog režima još nije ni nazirao, a za međunarodnu zajednicu Milošević je bio "garant mira i stabilnosti".