Nakon ratova, odmah na snagu stupa lingvistika. Pobjednici, pošto poubijaju i poruše ono što se od neprijatelja moralo poubijati i porušiti, odmah planu u optimizam: stara sela i gradovi, a nova imena; zbog naprasne, ogromne slobode, mladež se lakše i romantičnije zaljubljuje, ruševine pored drveta ispod koga jedno drugom obećavaju vječitu ljubav izgledaju, takođe, vječno; rađaju se dječica, i siromaštvo – iako posvuda – viđeno je sa ležernošću.

Srbi su u ovakvoj situaciji bili nakon 1945, a danas su u drugoj: ostaje im da se ponašaju kao Nijemci: da rade i samo rade, i štede i samo štede, i samo tako, sigurno, jednoga dana će nešto bitno u sebi i oko sebe promijeniti. Jer rad, uistinu, spasava čovjeka. Lingvistika je, ipak, kako to bi zapisano u marksizmu, nadgradnja.