Engleska riječ folly ima po Bujasu slijedeća značenja: "budalaština, glupost, ludost, lakoumnost". Dobri poznavaoci Osterova opusa znaju da je on već i ranije koristio ovu riječ u naslovima svojih tekstova. Mislim ovdje na Osterov esej napisan još 1987. godine, esej pod naslovom The Bartlebooth Follies. Esej je objavljen u Osterovoj knjizi eseja The Art of Hunger, a posvećen je poznatom francuskom piscu Žoržu Pereku i njegovom najslavnijem djelu Život: Uputstvo za upotrebu. Bartlebooth iz naslova ovog eseja jest jedan od junaka Perekove knjige – Percival Bartlebooth, a foolies su – kako rekosmo – budalaštine, gluposti, ludosti, odnosno lakoumnosti. Oni koji su čitali Život: uputstvo za upotrebu sjetit će se Bartlebootha i njegovih "follies", a Osterov esej o ovom romanu može biti višestruko inspirativan u kontekstu najnovijeg romana samog Pola Ostera, romana The Brooklyn Follies.

MIRNO MESTO: Pred kraj svog monumentalnog dnevnika, na svojim vjerovatno najveličanstvenijim stranicama, Gombrovič je zapisao i ovo: "Čovečanstvo se sastoji od muškaraca, žena, omladine i dece – i već to jedno nas osuđuje na večnu oscilaciju između razvijenosti i nedovoljne razvijenosti, glupost se preporađa u svakom pokolenju." Ovakva raznolikost čovječanstva otkriva nam se i u Osterovim romanima. Ostera, među ostalim, zanima upravo to: kako se folly preporađa u svakom pokoljenju. U svakom se Osterovom romanu suprotstavljaju mladost i starost, no ovdje je fokus ponešto pomjeren. Narator u romanu Bruklinska revija ludosti je (relativno) star.

"Tražio sam savršeno mesto za umiranje" – tako počinje Bruklinska revija ludosti, to je prva rečenica. Već u drugoj rečenici iskrsnut će Bruklin i scena je postavljena. Narator romana zove se Nejtan Glas (teško je ne sjetiti se Selindžera), penzioner je, svježe razveden i iscrpljen opakom bolešću. Svog junaka Oster je ipak, ako ništa drugo, lišio onih egzistencijalnih briga koje su u mladosti mučile njega samog, kako je to već lijepo opisao u autobiografskoj knjizi Hand to Mouth. Nejtan Glas ima, naime, sasvim dovoljno novca za normalan život. Manjak egzistencijalnih problema često, međutim, pogoduje onim egzistencijalističkim. Dok je u stanu, Nejtan svoje vrijeme krati pišući Knjigu ljudskih ludosti, jednu od bezbrojnih osterovskih varijanti crvene bilježnice, a kad iziđe omiljene su mu destinacije jedna antikvarnica (zbog knjiga, naravno) i jedan restoran (zbog zgodne konobarice). Upravo će u antikvarnici, nakon mnogo godina, ponovo susresti svog sestrića Toma Vuda, a taj će susret, naravno, pokrenuti čitav onaj komplicirani i magični osterovski mehanizam…

KOINCIDENCIJE: Pasionirani ljubitelji Osterove proze, a takvi su valjda svi njegovi vjerni čitatelji, jer Oster je jedan od onih rijetkih pisaca koji zbilja zaslužuju onaj u posljednje vrijeme izraubavan pridjev – kultni, naići će i u ovoj knjizi na sav onaj poznati im fascinantni i magični inventar Osterovog literarnog svijeta. Zavodljivi dijalozi o Edgaru Alanu Pou i Henriju Dejvidu Torou, anegdote o Kafki koje opet podsjećaju na eseje iz knjige The Art of Hunger, metafizičko-trilerske priče-u-priči kao u Knjizi opsena i Proročkoj noći, zapleti kao kod Patriše Hajsmit i raspleti kao kod Dejvida Mameta, zatim one pričice o slučajnostima, koincidencijama, bizarnostima što su već postale klasični Osterovi tikovi – sve je to dio Bruklinske revije ludosti. Ali to, naravno, nije sve. Oster ne bi bio Oster bez onog njemu svojstvenog diferencijalnog osjećanja, onog novuma koji se lako dade osjetiti u svakoj njegovoj knjizi. U tom smislu valja primijetiti "političnost" ovog romana, političnost kakvu Oster nije ranije ispoljavao. Protagonisti ovog romana o suvremenoj globalnoj politici govore ponekad na način skoro kolumnistički, no sažetije, bolje i pogođenije nego ijedan kolumnista danas. Važno je, međutim, napomenuti da homo politicus nikada ne zasjeni homo poeticusa: politika je tu tek kao ilustracija konteksta u kojem Osterovi junaci žive svoje živote – unikatne, neponovljive, jedinstvene živote. U jednom momentu, sasvim kratko, no isto tako i izuzetno efektno, u svijesti naratora i u tekstu romana sijevnut će i toponimi sa – kako se to eufemistički kaže – naših prostora: Sarajevo i Kosovo, kao simboli Svijeta u kojem žive (i) Osterovi junaci.

Vjerovatno baš ta i takva političnost uzrokuje potragu za utopijom, što je zapravo jedna od glavnih tema ovog romana. Njegovi junaci tragaju za nekim place of their own, kao u Springstinovoj pjesmi, a mašta i riječi tu su – da produbimo analogiju s No Surrender – bubnjevi i gitare. Stranice o hotelskoj utopiji na tragu djetinjske maštarije Harija Brajtmana spadaju među vrhunce Osterove umjetnosti proze. Ta vizija "bratstva sanjara" što – ako bude sreće – mogu postati "djeca raja" jedna je od najljepših utopijskih vizija (ne samo) novije književnosti. To Osterovo bratstvo sanjara obuhvata raznolikost gore spominjanog Gombrovičevog čovječanstva: u njemu su i stari Nejtan i mala djevojčica Lusi, djevojčica čiju je važnost teško posve odvojiti od posvete; roman je Oster, naime, posvetio svojoj kćerci Sofiji.

NA KRAJU: Last but not the least – roman ima apsolutno fenomenalan kraj, svršetak u kojem se spajaju beskrajna ljepota i beskrajna tuga, kišovski kraj. O srodnosti Kiša i Ostera razmišljao sam često, toliko često da mi se zapravo proljetno izdanje američkog časopisa "The Review of Contemporary Fiction" iz 1994. godine, posvećeno upravo Osteru i Kišu, doimalo kao neki opipljiv dokaz te slućene srodnosti. Pišući prije pet-šest godina o Osterovom romanu Timbuktu, onomad njegovom posljednjem, napisao sam i ovo: "O sličnostima u djelima Ostera i Kiša mogla bi se napisati čitava studija. Master Yehudi iz Mr Vertiga, samosvojni mistik svakodnevice, potomak rabinske obitelji mađarskih Jevreja, posvećenik Spinoze, veoma je sličan E.S.-u iz Peščanika. Osterova autobiografska proza Otkrivanje samoće jest neka vrsta dokumentirane telemahije, faktografske potrage za ocem koja ponovo podsjeća na Peščanik. Naročito je (i po formi i po sadržaju) Peščaniku sličan drugi dio ovog djela Knjiga sjećanja koji neodoljivo podsjeća na Istražni postupak iz Peščanika. U ovom kontekstu Timbuktu priziva jednu priču iz Ranih jada, priču pod nazivom Pas koji govori." Studija o Osteru i Kišu nije, koliko znam, još uvijek napisana, no Bruklinska revija ludosti donosi napokon finalni dokaz o ovom dubokom književnom bratstvu. Pred sami kraj romana Nejtan Glas dolazi na ideju koja se i po etičkim i po estetičkim implikacijama suštinski zapravo podudara sa Enciklopedijom mrtvih: čak je i kriterij uvrštavanja u Enciklopediju mrtvih i u Bios Unlimited identičan. Bios Unlimited je, u neku ruku, postgutembergovska ostvarena Enciklopedija mrtvih. Do ove ideje Nejtan dolazi u pretposljednjem poglavlju, poglavlju koje završava rečenicom: "Nikada ne treba potcenjivati moć knjiga."

Posljednje je poglavlje kratko, jako kratko. Ako prihvatimo Kunderinu tezu koja kaže da su priča i roman mala i velika verzija iste forme, onda je ovo posljednje poglavlje nalik na briljantnu i savršenu poantu kratke priče, nalik na onu babeljovsku tačku koja se zabija u ljudsko srce snažnije od bilo kakvog gvožđa. Ugledavši se na milog mi Rodžera Eberta, neću u ovaj tekst ubaciti spoilere, makar vidim da ih se danas ni blurbovi ne klone. Reći ću samo da su kao u najboljim trilerima nagovještaji prisutni kroz cijelu radnju, a da čitatelj (barem ovaj čitatelj) do samog kraja ipak ništa ne nasluti. I reći ću da roman završava četrdeset i šest minuta prije apokalipse i da posljednja rečenica posljednjeg poglavlja veli: "Ja sam bio srećan, prijatelji moji, srećan kao i svaki živ čovek."