Specijalno za "Vreme" iz Berlina

Kada je nedavno, prilikom polaganja zakletve, novi njemački predsjednik Horst Keler rekao kako "voli ovu zemlju", politolozi, filozofi, političari i mediji su još tjednima analizirali tu rečenicu. "Voljeti" Njemačku, pokazati nacionalni ponos pa čak i samo malo izraženiji patriotizam, smatra se ponašanjem na samoj granici politički korektnog, čak i 60 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata i 15 godina nakon ponovnog ujedinjenja zemlje, čija je podijeljenost u prvom redu bila kazna za taj rat.

"Polagano ipak opet možemo biti ponosni na ovu zemlju, nju se može voljeti barem na način kako se voli svog psa ili mačku – nije li to već mnogo, čak dovoljno, nakon svega što je bilo", pitao se jedan berlinski dnevnik u svečanom broju na Dan ujedinjenja. U sličnom su se tonu osjećajima i osjetljivostima povodom nacionalnog praznika bavili i mnogi drugi mediji. Jer, psihološko-politički habitus i države i najvećeg dijela njezinih stanovnika i danas još u ogromnoj mjeri određuje "ono što je bilo". Pri tome je, kako su se vodeći političari trudili podsjetiti na glavnoj proslavi ujedinjenja, ono što se dogodilo prije 15 godina bio "dobar dan za Njemačku". Stanovnici ondašnje DDR su ipak mirno, bez prolijevanja krvi izborili slobodu i postigli rušenje režima koji se, barem izvana, činio ne manje nesalomljivim od zida kojim je istočnonjemačka država 28 godina bila opasana.

Već pet godina svoje tekstove, ovdje u Berlinu, pišem sedam katova iznad njegovih nekadašnjih temelja, u supermodernoj zgradi Bundespresekonferenc, u kojoj su njemačka dopisništva cijelog niza svjetskih medija dok u foajeu samo jošs jedva vidljiva crta po sivom mramornom podu podsjeća da je zid prolazio upravo tuda.

PROMENE: U međuvremenu je na nekad brisanom graničnom prostoru oko zida u središtu Berlina izrastao potpuno futuristički "vladin" kvart, preostala stara zdanja kao Rajhstag ili Brandenburška vrata okružena ogromnim kompleksima ekstravagantnih stakleno-betonskih uredskih zgrada, povezanih visećim pješačkim mostovima preko rijeke Spree, s unutrašnjim vrtovima punim modernih skulptura – i uvijek iznova diskretnim spomen-obilježjima, metalnim pločicama na pločniku koje podsjećaju da je na tom mjestu stajao zid, na ovom bili skupljani Židovi za deportaciju a, najčešće, da je gotovo na svakom koraku te nove četvrti bio ubijen neki od prebjega. Gledajući taj dio Berlina zaista je teško vjerovati da je od vremena kada su vojnici ondašnje DDR nemilosrdno pucali na one kojima je život u toj zemlji bio toliko težak da su je htjeli napustiti na svaki način, pucali po svojim vlastitim sugrađanima, prošlo samo nešto više od 15 godina.

Bilanca ujedinjenja je, doduše, u cjelini mnogo kompleksnija: dok političari poput predsjednika Kelera, ili "arhitekte ujedinjenja" bivšeg konzervativnog kancelara Kola, čijem se obećanju "cvatućih pejsaža" pripisuje ogromno oduševljenje kojim su građani Istočne Njemačke 1989. pristali na faktičko ukidanje vlastite države, projekat jedinstva drže uspješnim, bivši socijaldemokratski kancelar Helmut Šmit je trezveniji. U ovih dana objavljenoj knjizi kritizira u prvom redu ponašanje vodećih saveznih političara za koje "nužni proces nadoknađivanja, dostizanja zapadne razine što istočne pokrajine još ni izdaleka nisu ostvarile, više ne spada u političke prioritete". Time Šmit, u prvom redu, problematizira činjenicu da je unatoč ogromnih, milijardskih ulaganja i nakon 15 godina istok ostao siromašnijim, nerazvijenijim dijelom zemlje, s nezaposlenošću dvostruko višom od one u starim pokrajinama, i dalje sa vrlo visokim iseljavanjem na zapad – te s razlikama koje se čine na samom rubu pravednosti; bivši istočni Nijemci i dalje za isti posao mogu biti manje plaćeni, uz duže radno vrijeme od onoga koje važi za građane zapadnog dijela zemlje. To vodi do toga da su, barem u Berlinu, većina sigurnosnog osoblja, portira, poslužitelja, tehničara… građani koji na posao putuju iz istočnih četvrti grada. Nezadovoljstvo onih na zapadu pak i dalje najviše izaziva činjenica što od prvog dana ujedinjenja svi zaposleni izdvajaju 5,5 odsto zarade u tzv. solidarni dodatak, milijardski fond iz kojeg se financira obnova istoka – i koji je, unatoč pokušaja posebno Liberalne stranke da ga ukine, garantiran do godine 2019. To su – uz automatski ulazak u Evropsku uniju – po teritorijalnom principu, dakle, za razliku od mukotrpnog puta ostalih država nekadašnjeg istočnog bloka, priključivanje koje je ostvareno brzo i bez obzira na ispunjavanje uvjeta i standarda – ogromne prednosti koje je na svom putu tranzicije imala nekadasnja DDR. Ipak, kako je ovih dana primijetio premijer poslednje istočnonjemačke vlade, iz godine 1990, Lotar de Mezijer: "Na ulicama Praga zamjećujem mnogo više dobro raspoloženih i zadovoljnih ljudi nego na istoku vlastite zemlje."

POREĐENJA: "To je zato jer ljudi na istoku Njemačke svoj život i svoj standard uspoređuju sa zapadnonjemačkim, dok Česi gledaju na to kako su oni sami nekad živjeli", odgovara mu Volfgang Šojble, konzervativni političar koji je, kao desna ruka kancelara Kola u sklapanju ugovora o ujedinjenju, zastupao ondašnju bonsku vladu. Tada je jedan od mamaca za istok bilo pretvaranje ušteda istočnih Nijemaca u čvrstu zapadnonjemačku marku, po tečaju jedan prema jedan, za nove pokrajine jednako jak motiv kao što je za stare to bilo uvjerenje da je istočnonjemačka privreda najbolja u cijelom istočnom bloku. Tek se kasnije oboje pokazalo pogrešnim – istočnonjemačka privreda je zapravo bila zastarjeli mastodont koji bi se brzo urušio i sam od sebe; tečaj 1:1 bio je potpuno nerealan. Iznenađujuće je bilo samo da su istočni Nijemci zapravo raspolagali s mnogo većim uštedama nego što je itko očekivao; kada su ih promijenili u čvrste marke, zapali su u takvu opijenost konzumom da je zahvlajujući tome u Njemačkoj za nekoliko godina bila odložena ekonomska kriza koja je ostale zapadnoevropske države bila zahvatila već od početka devedesetih.

Da li je to lažno blagostanje, ostvareno velikim zaduživanjem države, budžetski uteg koji berlinsku republiku opterećuje sve do danas jeste i tema o kojoj se ekonomisti spore sve do danas, iako je tek poslednjih godina diferencirano razmatranje ekonomskih aspekata ujedinjenja uopće postalo mogućim. Oni koji su ujedinjenje po "bonskom modelu" pokušali dovesti u pitanje već prije 15 godina, poput socijaldemokratskog političara Lafontena ili pisca Gintera Grasa, naišli su na ogorčenu kritiku. I od onda se, barem u očima konzervativnih, nisu uspjeli oslobodili imidža "nedovoljnog patriotizma", što je još jedan od paradoksa u zemlji gdje se svako izražavanje takvog osjećaja mjeri apotekarskom vagom.

PARADOKS: Poslednjih dana se ipak priznaje da je cijela jedna generacija bivših istočnih Nijemaca gubitnik ujedinjenja – oni koji su bili "deset godina prestari da još jednom počnu iznova i deset godina premladi za penziju". To su one stotine dobro uhranjenih, nezgrapno odjevenih parova u kasnim srednjim godinama koji danas u jeftinim turištickim aranžmanima obilaze španjolska ljetovališta koja su im u mladosti bila nedostupna, čuvaju unuke i time nadomještaju socijalne standarde bivše DDR koji su današnjim mladim ženama na istoku uskraćeni – te glasaju za PDS, stranku-nasljednicu istočnonjemačke Radničke partije SED, za zapad zemlje još uvijek ne sasvim salonsku političku pojavu. Iako De Mezijer upozorava kako najveći dio od 3,4 milijuna članova SED-a nisu bili rigidni komunisti, stranke sa zapada zemlje do danas nisu uspjele postati pravo političko utočište za većinu građana novih pokrajina. Da nije tako, izostale bi i sadašnje teškoće u formiranju nove vlade, svojevrsni paradoks da baš petnaestu godišnjicu ujedinjenja zemlja dočekuje s teškom krizom vlasti i prividnim patom između političkih lagera. Jer, matematički gledano, lijeva strana prevaguje; crveno-crveno-zelena koalicija bi u Bundestagu raspolagala čvrstom većinom. Ali, već je u predizbornoj kampanji SPD kategorički odricao svaku mogućnost suradnje s ljevicom s istoka, jednako kao što CDU samu aluziju na takvu varijantu koristi kao najgori propagandistički argument za ocrnjivanje socijaldemokrata; u istom stilu borbe protiv "crvenih čarapa" kako je svoju izbornu kampanju početkom devedesetih vodio Helmut Kol. U tom se pogledu između istoka i zapada za 15 godina jaz vrlo malo smanjio. Službeno se doduše nepovjerenje prema PDS-u obrazlaže činjenicom da se do danas stranka nije javno odrekla onih članova koji su dokazano bili suradnici istočnonjemačke tajne službe Štazi. Njihove tajne arhive, dokumenti o uhođenju, zastrašivanju i uništavanju političkih protivnika, već desetak godina otvorene za javnost, još uvijek su koliko izvor dubokih trauma i frustracija toliko i glavni argument u korist ujedinjavanja i rušenja istočnoberlinskog režima. Ali, postoje i mnoge druge, tokom četrdeset godina razdvojenosti, učvršćene razlike o kojima danas s najmanje opterećenja govore mladi.

"Bilo bi bolje da imamo dvije njemačke države", kaže tako 16-godišnji berlinski panker Konstantin. On i njegova generacija skupljaju DDR-devotionalije, slušaju istočnonjemačku glazbu iz osamdesetih, oni su zaslužni za ogroman uspjeh filmova poput Goodbay Lenin…

"Moja istočnonjemačka država bi bila lijeva, antifašistička i antikapitalistička, s obrazovanjem i radnim mjestima za sve…" A svi neonacisti bi također trebali prijeći na zapad, smatra mladić koji i danas živi u ištočnoj četvrti u kojoj je rođen, ali svaki dan putuje na zapad Berlina. "Tu je škola bolja", kaže, čime se ponaša jednako kao tisuće studenata sa zapada zemlje za koje je "šik" stanovati u "limenkama", montažnim socijalističkim zgradurinama oko Aleksanderplaca na istoku Berlina, gdje su i stanarine niže. Ne radi se o ljubavi nego o interesima, samo tako ipak postepeno organski "srasta ono što zajedno spada", kako je na prvoj svečanosti ujedinjenja pre 15 godina rekao Vili Brant. I on i svi drugi su, doduše, očekivali da će to biti brz i bezbolan proces, ali, kako kaže Mihael Nauman, socijaldemokrata i izdavač tjednika "Die cajt", "sve današnje njemačko kukanje je ipak samo panika na Titaniku koji je zapravo nasukan na čvrstom pijesku pred mondenim otokom Siltom".