"Nepovjerenje izraženo ovacijama", "Dan kada je Šreder srušio samog sebe"… i naslovi u ovdašnjim novinama su, dan kasnije, tog petka 1. jula označili kao jedan od najčudnijih u njemačkoj parlamentarnoj povijesti uopće – pri čemu je sam čin prošao glatko i vrlo brzo: "O zahtjevu saveznog kancelara nije se izjasnila potrebna većina od najmanje 301 glasa, utvrđujem da time povjerenje nije potvrđeno i o tome ću neposredno izvjestiti saveznog predsjednika…", tim je riječima predsjednik Bundestaga Volfgang Tirse zaključio sjednicu koja je trajala nepunih 130 minuta; gotovo rekord s obzirom na to da je u tom vremenu kancelar uspio obrazložiti postavljanje pitanja povjerenja, predstavnici svih stranaka o tome debatirali, a na kraju crveno-zelena koalicija u poimeničnom glasanju srušiti samu sebe. Izričito protiv vlade bilo je 296 zastupnika, dakle cjelokupna liberalna i konzervativna opozicija, dok se iz redova SPD-a i Zelenih 148 poslanika suzdržalo, ali je 150 podržalo kancelara, kojeg je nakon što je obrazložio razloge prijevremenog odstupanja s vlasti, njegova stranka ispratila stojećim ovacijama. Ali, i samo nekolicina iz stranke manjeg koalicionog partnera, Zelenih.

USAMLJENI GLASOVI: S te se strane čuo i jedini disonatan ton u svih 130 minuta sjednice, s obzirom na to da su opozicija i koalicija ovog puta imale zajednički interes – srušiti vladu, te su agitirale zapravo harmonično.

Da se ipak radi o teatru apsurda izrekao je tog dana u Bundestagu jedan jedinini zastupnik, iz Zelenih: "Ovo što se ovđe događa je inscenirani apsurd… fingirano nepovjerenje." Po njemu je riječ o manipulaciji, poigravanju političkom odgovornošću i povjerenjem građana, jer koalicija bi na vlasti mogla ostati još duže od godinu dana. Za slučaj da predsjednik Keler zaista raspusti parlament i raspiše nove izbore, on je najavio i tužbu Ustavnom sudu, čime je bio jedan od rijetkih koji se svoje nezadovoljstvo usudio artikulirati javno, iako se u berlinskim kuloarima govori o daleko većem nezadovoljstvu. Za mnoge je Šrederova neočekivana odluka o prijevremenim izborima, naime, stavila na kocku osobne budućnosti – pitanje je tko će na prijevremenim izborima ponovno osvojiti mandat, odnosno uspjeti zadržati odlično dotirani politički posao u Bundestagu.

Zato se na kraju više od 600 prisutnih u velikoj dvorani Rajhstaga razišlo u neobičnoj tišini, gotovo pokunjeno, kao da je tek tog trenutka svakome postala jasna težina odluke, sasvim u suprotnosti s atmosferom koja je vladala do tada – osim stoječih ovacija bilo je i lapsusa i smijeha i upadica, ukratko sukus svega što sjednice Bundestaga i inače čini prilično zabavnim dijelom njemačkog televizijskog programa.

Sam Šreder je motive postavljanja pitanja povjerenja s praktične dimenzije održavanja političke moći podigao na višu, načelnu razinu: vlada više nije u stanju djelotvorno funkcionirati, ne samo zato što opozicija svojom većinom u gornjem domu, Bundesratu, blokira već usvojene zakone nego i zbog kritičara u vlastitim redovima, iako se prema njima pokazao velikodušnim: "O onima koji su sumnjali i prijetili istupom iz stranke ili uskraćivanjem glasova ne želim i ne mogu moralno suditi, jer povjerenje nije moralna nego politička kategorija, ali pošto je kancelar upućen na trajno povjerenje kako bi svoju politiku mogao zastupati u zemlji i izvan nje, mora najavu uskrate povjerenja vrednovati politički…"

Zato se odlučio, rekao je, pitanje opet vratiti glavnom suverenu, narodu. "Njemačka sebi naprosto ne može priuštiti da izgubi još jednu dragocjenu godinu." Toj širokoj i, naravno, biračkoj javnosti Šreder se s parlamentarne govornice zapravo već i obraćao; unatoč svoj dramatičnosti situacije, djelovao je opušteno i sigurno, državnik, reformista i superprisebni krizni menadžer koji preuzima odgovornost ne stedeći sebe, a to je uloga koja mu je u oba mandata uvijek bila najdraža. Čak je i populistički "Bild cajtung" podržao taj ton, objavivši na prvoj stranici zahvalu kancelaru: "Čovjek ga može voljeti ili ne, ali u teškim situacijama je uvijek postupao kao muškarac." To je dvoznačna primjedba s obzirom na činjenicu da je Šrederov konzervativni izazivač Angela Merkel, prva žena koja u Njemačkoj pretendira na položaj šefa vlade.

FIŠER–ŠOU: Šefica opozicije, koja po tradiciji prva odgovara kancelaru, izazvala je i prvu provalu smijeha u dvorani, lapsusom da se CDU sprema preuzeti vlast zajedno s SPD-om, umjesto sa FDP-om, Liberalnom strankom, što je naravno mislila. No, prisutne je najviše razgalio Šrederov vicekancelar Joška Fišer, opet vidno vitkiji i već u pravoj predizbornoj groznici: gospođu Merkel je usporedio sa sufleom u pećnici, za koji se nikad ne zna kako će ispasti, CDU nazvao greškom u cjelini, te podsjetio na vanjskopolitičke uspjehe crveno-zelenih: "Miloševića nismo mogli duže trpjeti, morali smo ga zaustaviti, morali smo se pozabaviti i Avganistanom… a ako sada, deset godina nakon Srebrenice, gledam unatrag, ako pogledam Makedoniju, mogu mirno reći da smo ne samo preuzeli odgovornost koja je bila na našoj zemlji nakon kraja hladnog rata nego i da smo to učinili u najboljoj tradiciji zaštite mira i ljudskih prava…"

Iako to, kako je rekao, prvobitno nije bila ideja njegove stranke, on je za nove izbore, a svojim vatrenim istupom, za koji je i od samog, inače uglavnom državnički suzdržanog kancelara dobio širok osmijeh, najbolje je najavio kakva će biti kampanja, barem što se tiče Zelenih. Nova koaliciona obećanja doduše nisu data, svatko na izbore izlazi sam, ukoliko će ih biti, jer nakon opće harmonije u Bundestagu, posljednju riječ ipak ima savezni predsjednik. On svakako nije prečuo mišljenja mnogih eksperata po kojima raspuštanje samog sebe nije baš legitimna procedura, pa je već najavio da će za odluku iskoristiti puni zakonski rok, 21 dan. Ukoliko zatim raspiše izbore u također predviđenom roku od 60 dana, mogli bi se održati u drugoj polovici septembra. Izborna kampanja bi, dakle, trebala biti burna ali kratka, čime su također svi zadovoljni, uključujući čak i privredu koja je reagirala rastom burzovnih tečajeva. Sve je bolje od stagnacije, ili, kako kaže njemačka poslovica, bolje užasan kraj nego užas bez kraja. Šreder se, uostalom, i dalje nada izbornoj pobjedi, da nije tako, mogao je jednostavno dati ostavku. Umjesto toga, izveo je dosad besprimjerni parlamentarni manevar, vrhunski politički teatar koji ipak više podsjeća na Šekspira nego na Joneska, na suđenice iz Magbeta i njihovu sada i u Njemačkoj aktualnu postmodernu političku poruku: ružno je lijepo, a lijepo je ružno.