Arafatova poslednja bitka
Državničke i bolničke tajne i laži
Sa svjetske pozornice otišao je čovjek koji je gotovo pola stoljeća s različitim uspjehom i još više neuspjehom na njoj igrao jednu od ključnih rola
(Specijalno za "Vreme" iz Pariza)
Za našeg posljednjeg javljanja, bilo je to prošlog utorka, na temu "zgode i nezgode Jasera Arafata u pariškoj klinici" – što nije najbolji naslov za latinoameričke televizijske sapunice koje peku oči, ali bogatstvom svojih zapleta, obmana, laži i ogovaranja na to uvelike podsjeća – znali smo samo to da Arafat ne boluje od leukemije. I to je nešto. U međuvremenu, i da krenemo redom:
Arafat je primljen na "odjel intenzivne njege" , bilo je to u srijedu 3. novembra, nakon čega zaplet kulminira: U noći sa srijede na četvrtak Arafat je "tri puta" gubio svijest, zatim je "priključen na aparate za umjetno disanje", pao "u komu", a po podne, pred odlazak za Brisel na evro-samit, predsjednik je Širak proveo 45 minuta pored Arafatova kreveta – od 15.15 do 16 sati.
Zatim, istoga dana: Arafat je u "kritičnom stanju" ( tvrdi njegov najbliži savjetnik Abu Rudeina ) i od neimenovanih francuskih liječničkih izvora stiže vijest da je palestinskom predsjedniku urađen "elektro-encefalogram", znak da je situacija "krajnje ozbiljna", i, naposljetku, "Arafat je umro"!
To je u 16.45 sati javio drugi privatni kanal izraelske televizije i izraelski vojni radio (posve nezainteresirano, dakako), na što se nadovezuje izjava "Arafat je umro prije 15 minuta", koju je u Briselu dao luksemburški premijer Žan-Klod Junker, jedan od rijetkih evropskih političara koji nadilazi raširenu cerebralnu insuficijenciju u političkoj klasi Staroga kontinenta danas, ali i šire… da bi samo pet minuta nakon ove izjave general Kristian Estripo, opunomoćeni glasnogovornik vojne bolnice u Klamaru – bolje reći glasnošutljivac – demantirao Junkerovu mrtvozorničku dijagnozu: "Arafat nije umro."
Sam Junker će povući svoju izjavu nakon što je u Briselu razgovarao s predsjednikom Širakom – s "doktorom Širakom", kako bi rekao više nego zainteresirani Arafat – da bi ponovno neimenovani francuski liječnički izvor obznanio kako je Arafat doživio "cerebralnu smrt" i da se nalazi u "veoma dubokoj komi", onoj koja se klinički zove "stadij IV", kao rijeka "nepovratna".
Sutradan, u petak, Arafat "apsolutno nije doživio cerebralnu smrt", kako govori službena predstavnica palestinske vlasti u Parizu Lejla Šahid, on je "u povratnoj komi" koja bi se mogla "pokazati kao nepovratna".
Preko talijanskog dnevnika "Korijere dela Sera" oglasio se pisac Eli Vizel, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986, koji uz Vaclava Havela predstavlja Stenlija i Olija "savijesti čovječanstva", a koji će za svog umirućeg kolegu po sumnjivoj vrijednosti "nobelskoga mira" samozatajno reći da je "najteža prepreka miru".
U subotu nema nikakvih saopćenja, da bi u nedjelju šef francuske diplomacije Mišel Barnier istaknuo kako je "Arafat živ", ali u "veoma složenom, veoma ozbiljnom i stabilnom stanju".
Nakon ove ozbiljne i okrutne intervencije medicinske Nemesis – kako bi rekao mudri Ivan Ilič – uslijedio je u ponedjeljak 8. novembra petparački (i više nego petparački!) zaplet, u kojem glavnu ulogu preuzima Suha Arafat, supruga Jasera Arafata, koja optužuje najbliže Arafatove suradnike, sam vrh palestinske vlasti, da žele doći u Pariz, "isključiti Arafata s aparata" i tako ga još "živog sahraniti".
Suha je ovo rekla preko slavne Al Džazire, gdje je kao vedeta privremeno – do idućih američkih izbora? – zamijenila Bin Ladena, a optuženi su premijer Ahmad Korei, zatim bivši premijer Mahmud Abas, drugi čovjek PLO-a, i ministar vanjskih poslova Nabil Šat.
Palestinska "trojka" – kojoj se pridružio i Raui Fatuh, predsjednik Palestinskog zakonodavnog vijeća – napustila je po podne Ramalu i preko Amana krenula u Pariz, gdje ih je u utorak primio predsjednik Širak.
"Jedna me je jedina žena htjela, i zato je žalim", rekao je Arafat za svoju 37 godina mlađu suprugu Suhu, koja je 2000. napustila palestinske teritorije i od tada živi s njihovom kćerkom Zahvom, rođenom 1995. godine, u Parizu, "na visokoj nozi".
Pariško će tužilaštvo prošle godine pokrenuti istragu pod sumnjom da se preko bankovnih računa Suhe Arafat vrši pranje prljavog novca. Nije poznato je li pariško tužilaštvo pretplaćeno na američki časopis "Forbs", ali to je izvor koji je prošle godine stavio Arafata na šesto mjesto u kategoriji "kraljevskih i vladajućih obitelji" s imovimom koja je procijenjena na oko 300.000.000 dolara.
Je li čovjek koji spava na poljskom krevetu, hrani se najčešće salatom od tvrdo kuhanih jaja, tima i maslinova ulja, te nosi uvijek istu sivomaslinastu vjetrovku uistinu toliko bogat, pravi oligarh? Arafat je upravljao palestinskim fondovima, golemim donacijama iz arapskoga svijeta, ili iz fondava Evropske unije, koja je svoj Ured za borbu protiv financijskih malverzacija zadužila ove godine da izvrši istragu o načinu na koji se koristi evropska pomoć. No, treba istaći, optužbe na račun Arafatova bogatstva dolaze najviše iz onih krugova koji u "ruskim oligarsima", na primjer, ne vide ništa drugo doli jamce poštovanja ljudskih prava, slobode izražavanja i demokracije. Očigledno, novac nije jedini kriterij za forbsovsku prosudbu nečije demokratske pravovjernosti.
U trenutku dok ovo javljamo – u podne 9. novembra – doznajemo da je Suha Arafat, ili netko drugi, dopustila visokom palestinskom izaslanstvu da se oprosti od svog predsjednika, dok šutljivi general Estripo lakonski obznanjuje da se u noći s ponedjeljka na utorak "pogoršalo zdrastveno stanje" Jasera Arafata, te da se on sada nalazi u "još dubljoj komi".
Nakon što je sve urađeno, od desetodnevne terapeutske pomame i igranja suprotstavljenih državnih i liječničkih razloga i tajni, do glasina o trovanju Arafata i sapunaste potrage za skrivenim "trezorom", sada kad je sa svjetske pozornice otišao čovjek koji je gotovo pola stoljeća s različitim uspjehom i još više neuspjehom na njoj igrao jednu od ključnih rola, preostaje jedino da se – uz ogradu da niti je Jaser "svjetli Hektor" niti Suha "ljepokosa Andromaha" – prisjetimo velike poeme: "A smrti, čovjek (…) uteko dosad nije ni jedan, ni rđa ni junak".
Zatišje pred buru
Dok je Arafat još lebdio između života i smrti, na sastanku svih palestinskih lidera odlučeno je da se svaki naredni korak dogovara, da bi se sprečio eventualni haos
Odluka o izraelskom povlačenju sa palestinskih teritorija, teška bolest Jasera Arafata i odluka po kojoj on više nije u stanju da obavlja svoje funkcije, neizvesnost oko njegovog naslednika (jednog ili više njih) i raspad vladajuće koalicije u Izraelu obeležili su poslednjih dvadesetak dana na Bliskom istoku. Trenutak za istoriju – tamo gde istorije ima previše. Posledice ovih događaja tek će se osetiti, dok se sada postavljaju pitanja kuda sve to vodi i šta se može očekivati u budućnosti.
Prihvatanje plana izraelskog premijera Arijela Šarona o unilateralnom izraelskom povlačenju sa palestinskih teritorija (iz pojasa Gaze i dela Zapadne obale), po opštem mišljenju, predstavlja prekretnicu u dugogodišnjem sukobu između Izraela i Palestinaca. Mada ideja o razdvajanju nije nova, a stvaranje palestinske države podržavano i najavljivano u nekoliko poslednjih mirovnih sporazuma, konačna odluka o početku njenog sprovođenja veoma je uskomešala duhove u Izraelu. Iako je većina stanovništva za povlačenje, kao i opoziciona Laburistička partija Šimona Peresa, izraelski premijer je najviše problema oko njenog prihvatanja imao u sopstvenoj desničarskoj partiji Likud i sa svojim koalicionim partnerima iz Nacionalne religiozne stranke (NRP). Pošto nije želeo da pristane ni na jedan od zahteva svojih koalicionih partnera, vezanih za povlačenje (referendum o planu za povlačenje u roku od dve nedelje, novi izbori ili zamrzavanje odluke o povlačenju), Arijel Šaron sada mora da se suoči sa raspadom svoje koalicije, jer je Nacionalna religiozna partija (NRP) odlučila da napusti i koaliciju i Vladu.
ŠTA DAljE: Mada se ovakav ishod mogao predvideti, dok ovaj tekst ide u štampu, ne nazire se šta će se dalje dešavati. Sve opcije – od novih izbora do ostanka ove, manjiske vlade, pa do formiranja donedavno nezamislive koalicije između Likuda i laburista, ostaju otvorene. Jedino je malo verovatno da će Arijel Šaron olako prepustiti premijerski položaj, naročito ne u ovako delikatnom trenutku, kada sprovođenje njegovog plana treba da počne. Iako se razilaze po mnogim pitanjima, Šaronove pristalice u Likudu i laburisti Šimona Peresa imaju slične poglede što se tiče razdvajanja sa Palestincima. Možda je, kako je ocenio jedan izraelski analitičar, "političko tle u Izraelu spremno za stvaranje jednog novog političkog centra koji će se oslanjati na najšire izraelsko stanovništvo, ni ono krajnje religiozno, ni ono antireligiozno, ni ono koje je do kraja vezano za teritoriju, ni ono koje se oseća pobeđenim".
I pored svih problema na izraelskoj političkoj sceni, izgleda da su oni sa kojima se susreću njihove kolege u suprotnom taboru ipak veći. Iako su Izraelci najavili da neizvesnost oko Arafatovog naslednika neće uticati na odluku o povlačenju, kako se čini, jedino što bi moglo da ga odloži jeste upravo to. Kako su palestinske vlasti odlučile da Arafat zbog bolesti više nije u stanju da obavlja svoje dužnosti, nejasna situacija oko njegovog eventualnog naslednika nosi velike probleme i već viđenu borbu za vlast nad Palestinskom upravom. Nijedan od eventualnih pretendenata nema njegovu harizmu i uticaj, a on je svoju vlast ljubomorno čuvao, i nije se izjašnjavao o tome ko ga može naslediti.
PODELA FUNKCIJA: Arafat je imao tri glavne funkcije u Palestinskoj upravi: mesto predsednika Palestinske uprave, predsednika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i predsednika Fataha. Po palestinskim zakonima, mesto privremenog predsednika pripašće predsedniku parlamenta Raviju Fatuhu, dok će sadašnji premijer Ahmed Kurei nastaviti da obavlja svoje dužnosti i preuzeti kontrolu nad službama bezbednosti, koju je imao Arafat. Mahmud Abas, Kureijev prethodnik na mestu premijera, preuzeće kontrolu nad PLO-om i nad Fatahom, iako se pojavila vest da je Arafat već izabrao Faruka Kadumija za to mesto. Dok je Arafat još lebdio između života i smrti, na sastanku svih palestinskih lidera odlučeno je da se svaki naredni korak dogovara, da bi se sprečio eventualni haos. Palestinska delegacija otputovala je u Pariz, gde se Arafat nalazi na lečenju, kako bi konačno utvrdila njegovo stanje.
Iako je postao simbol Palestine i jedini koji je imao uticaj na celoj palestinskoj teritoriji, postaje jasno da Arafat gotovo ništa nije učinio da obezbedi njeno jedinstvo i nakon svog odlaska. Od kada se 1994. vratio u Palestinu, izgleda da mu je glavna briga bila da učvrsti svoju vlast. Dubina jaza koji deli sadašnje palestinsko rukovodstvo i ostale koji mogu da utiču na razvoj prilika u njoj, postala je vidljiva tek nakon njegovog odlaska. Palestinci će sada morati da se suoče sa sukobom generacija, razlikama između islamista, nacionalista i ostalih, interesima lokalnih lidera i razlikama u odnosu na sukob sa Izraelom. Zato se i odluka da se dogovara svaki naredni korak može posmatrati kao zatišje pred buru, dok konačno ne bude doneta odluka o Arafatovom nasledniku.
SUKOB GENERACIJA: I Mahmud Abas i Ahmed Kurei su pripadnici stare garde i do sada su bili u Arafatovoj senci i nemaju podršku palestinskog stanovništva. Najpopularniji palestinski političar Marvan Barguti nalazi se u zatvoru u Izraelu, gde je osuđen na doživotnu robiju zbog terorizma. Takođe, iz palestinskog ugla, izraelsko povlačenje je posledica palestinskog otpora, a ne dugogodišnjih pregovora, tako da popularnost imaju oni koji su ratovali, a ne Kurei i Abas, koji su postali poznati kao pregovarači. Ni jedan ni drugi nisu uspeli da sprovedu reforme koje su bile neophodne, tako da su delili posledice optužbi za korupciju kojima je Arafat bio izložen poslednjih godina. I najzad, i jedan i drugi su najveći deo života proveli van Palestine, tako da sada nemaju jako uporište u njoj. Za razliku od njih, mlađi pripadnici PLO-a, u koje spadaju i šefovi službi bezbednosti u Gazi i na Zapadnoj obali Mohamed Dalan i Džibril Radžub, i koji su ceo život proveli u Palestini, a nije im strana ni saradnja sa militantnim organizacijama poput Hamasa i Islamkog džihada, uspeli su da izgrade sopstvena uporišta. I na kraju, Hamas, uz PLO najpopularnija palestinska organizacija, iskazao je želju da učestvuje u vlasti. On se do sada protivio svim mirovnim sporazumima sa Izraelom i čini se da njega od sadašnjeg palestinskog rukovodstva deli provalija. Sadašnji palestinski lideri smatraju da su sa mogućnošću stvaranja palestinke države dobili 23 odsto istorijske teritorije Plalestine, dok u Hamasu misle da su oni ipak izgubili 77 odsto. Dok je Arafatova popularnost poslednjih godina opadala, Hamasova je rasla, tako da je on, pored PLO-a, jedini koji ima široku podršku stanovništva i u Gazi i na Zapadnoj obali.
Odluka s kraja septembra o održavanju izbora na svim nivioma jedan je od načina da se spreči haos koji bi mogao da nastane. Međutim, bez obzira na ishod eventualnih izbora, svaka naredna palestinska vlada moraće da se suoči sa najrazličitijim lokalnim liderima, starešinama uticajnih porodica, klanovima i ostalima koji su izašli na videlo u poslednje vreme, i još biti izložena pritisku i Izraela i međunarodne zajednice da razoruža teroriste, što do sada nije uspelo ni Arafatu. Naprotiv, poslednjih godina njegove vladavine oni su samo ojačali. Ko će se prihvatiti tog teškog posla, pokazaće vreme.
Marko Savić
