Vreme uživanja

Papirići

Nedavno sam preturao po kućnoj biblioteci i tom prilikom primetio da gotovo ne postoji knjiga među čijim stranicama nema nekakvog umetnutog papirića – "bukmarkera", kojim je prethodni čitalac označio stranicu na kojoj se, na trenutak, zaustavila njegova čitalačka avantura. U meni se odjednom probudio avanturistički duh Indijane Džonsa. Počeo sam da sa polica skidam romane i da ih tresem, gledajući hoće li iz njih nešto ispasti. Istraga je urodila plodom. Šta sve nije godinama bilo skriveno u tim knjigama! Pronašao sam razglednicu iz Milne, parče teksta iz nekog starog "Nina", ulaznicu za fudbalski meč koji je seoski tim igrao sa kolegama iz beton lige. Propali tiket iz kladionice koji nije ništa dobio, jer je baš samo jedna utakmica pokvarila celu kombinaciju. Ulaznicu za pozorište, politički letak. Telefonski račun. Autobusku kartu na liniji Kikinda–Beograd, ali iz onog doba kad se pauza pravila i u Čenti. Kada sam istresao sve ove "knjiške džidžabidže" i detaljno ih pregledao, kao da mi sve te sitnice nisu bile dovoljne, počeo sam pažljivo da pregledam kakvih sve "škrabotina" ima po marginama, a ponekad i po naslovnim stranama ovih knjiga. Tek tu je bilo zanimljivih otkrića: telefonskih brojeva, adresa, poruka…

Evo otkrića koje me je najviše obradovalo. Među stranicama knjige Kraljević i prosjak Marka Tvena pronašao sam recept, parče običnog (požutelog) belog papira, na kom je doktor Bogdan Seđakov prepisao lek mom pokojnom pradedi Žarku Ladičorbiću. I samo otkriće izdanja Kraljevića i prosjaka bilo je dovoljno. Objavljeno je u sarajevskoj Svjetlosti daleke 1964. godine. Iza tvrdih korica ređaju se uredno štampane (isto tako požutele) stranice. No, šta tek reći o otkriću starog recepta iz šezdesetih ili sedamdesetih, recepta koji je rezultat uspešne dijagnoze seoskog lekara nakon koje se pradeda još naživeo i nauživao. Kada sam pokazao ukućanima ovaj recept sa pečatom, nije se otvorila priča. Otvorio se roman! Doktor Bogdan Seđakov bio je legendarni lekar u Mokrinu. Pacijente je lečio duhovitošću. Jednom je ljuštio jabuku u svojoj ordinaciji. Pacijent ga je gledao širom otvorivši oči. "Pa, gospodine doktore", pokušao je da ga nadmudri, "zašto ljuštite jabuku kad ste kazali da je ljuska najzdravija?" Doktor Seđakov mu je u istom trenutku izručio u ruku sve ono što je oljuštio. "Eto ti, ti si bolestan", rekao je i zagrizao sočnu oljuštenu jabuku.

Među sabranim delima pesnika, slikara, reditelja, novinara (…) Miroslava Antića, koje je objavio novosadski Prometej, nalazi se zanimljiva knjiga: roman Stepenice straha, ljubavna priča o odrastanju tinejdžera Vuka Pavlovića koji pokušava da osvoji visoku i strmu morsku liticu. E, ali ono što je najzanimljivije jeste podatak da je prvo izdanje ovog romana objavljeno 1973. godine u Novinsko-izdavačkom preduzeću Forum iz Novog Sada, pod podnaslovom "Ljubavni vikend roman", a u znamenitoj ediciji "Svi pisci sveta". Jeste: genijalni Miroslav Antić je napisao i jedan roto roman. Iako moja potraga za tim izdanjem nije urodila plodom, pre nekoliko godina sam kupio novo izdanje. Knjiga je prošla kroz nekoliko ruku, a jedna je ostavila svoj rukopis na papiriću koji sam pronašao tamo negde oko sredine priče. Ovog puta, to je bio običan, ali nepoznat telefonski broj. Pošlo mi je za rukom da na internetu pronađem ime, prezime i adresu vlasnika telefona, ali je bilo jasno da se ne radi o članu naše familije, poznaniku, prijatelju. Da bi igra bila još zanimljivija, preko internet pretraživača pronašao sam nekoliko zanimljivih podataka o ovom čoveku. Njegovo ime pominjalo se na dve internet prezentacije, a radilo se o kuvaru koji se specijalizovao u pripremanju "švedskog stola". Internet je domovina privatnih detektiva. Siromašno otkriće pokazuje da nisam Metlok. Ili kako u prologu svoje krimi priče Mit o kazni reče Srđan V. Tešin: "Svako može biti Agata Kristi, ali malo ko Herkul Poaro."

Dva puta sam pročitao roman Neko vreme u Salcburgu Jovana Ćirilova. Kako je reč o knjizi koju volim, izbegavao sam pozajmljivanja. Nisam tako lako pronašao ovo izdanje Matice srpske iz 1980. godine. Knjigu sam kupio u Knez Mihailovoj. Osim par podvučenih redova, bila je dobro očuvana. Upravo ti podvučeni redovi bili su interesantni. Da me je neko pitao koji su pasusi najduhovitiji, podvukao bih ista mesta. U zeleno-žutom omotu ovog romana pronašao sam parče "Politikinog zabavnika" iz 1987. godine i zanimljiv članak Ivana Lončara o ženi, sa tada još uvek "naših prostora", koja je videla potonuće Titanika. Anica Maričić Pavić bila je na brodu Karpatija te 1912. godine. Karpatija je čula SOS poziv sa Titanika. Evo odlomka iz njenog upečatljivog doživljaja… "Iz mora je kao priviđenje sablasno štrčao ogromni pramačni deo Titanika. Kabine su još bile osvetljene i ta svetlost je obasjavala more. A ono je bilo uzburkano od džinovskog vrtloga koji je stvarao Titanik. Svuda okolo krici, pozivi u pomoć, plač, užas. Mnogo muškaraca, žena i dece održavalo se na površini grčevito se hvatajući za prozore, vrata, daske, delove nameštaja koji su plutali. Titanik je još stajao gotovo uspravno, a zatim brzo kliznuo u tamnu dubinu. Iz dubine se čula grmljavina, tutanj, tresak…"

Nakon svega, bilo mi je drago što su prijatelji i poznanici kojima sam na čitanje pozajmio ova dela, kao znak zahvalnosti, ostavili poneki suvenir, poneku knjišku džidžabidžu, između stranica ovih naslova. Dok sam zagledao te papiriće, pokušavao sam da zaključim kome pripadaju i kako se knjiga našla u tom društvu. Vraćao sam vreme unazad. Čak mi se učinilo da se ta potraga pretvorila u pisanje nove priče i jednog novog romana na marginama knjige u kojoj su sitničarije pronađene.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu