Četrnaestog februara navršilo se petnaest godina otkad je Homeini osudio Salmana Ruždija na smrta

Salman Ruždi jest zasigurno globalno najslavniji živući pisac, no cijenu za tu titulu dvojbene vrijednosti skupo je platio. Svima je poznata ta priča o fatvi, neduhovitoj valentinskoj čestitci (unfunny Valentine) kako je naziva sam Ruždi, aludirajući na datum kada je strela odapeta: četrnaesti februar 1989. godine. Napisana je već cijela biblioteka knjiga na tu temu i nema se, petnaest godina nakon toga, nešto posebno novo reći. Već se u Djeci ponoći (objavljenoj sedam godina prije Satanskih stihova) nalazi jedna fraza koja se blago rečeno ne uklapa u fundamentalističke teorije o Ruždijevoj intenciji da uvrijedi islam. Ovako, dakle, veli Ruždi kroz pero Salema Sinaja naratora Djece ponoći: "Muhamed (mir imenu njegovom, da odmah dodam; ne želim nikoga da vređam)…" Ova fraza "ne želim nikoga da vređam" jest svojevrsna proročka Ruždijeva odbrana na Homeinijeve optužbe, to je na neki način njegova ars poetica, Ruždi želi da uzdrma ljude, da ih natjera da se zapitaju o smislu života, da protrese temelje njihovih vizija svijeta, da im ispriča priču, prije svega, no on, kao i svaki pravi romanopisac, ne želi nikoga da vrijeđa. On zna da je "roman područje u kojem je dokinut moralni sud", ali neki njegovi čitatelji to očito nisu znali.

Rečeno je već kako je specifičnost Ruždijeve pozicije u njegovoj istovremenoj pripadnosti dvjema civilizacijama, civilizacijama koje se nalaze u različitim epohama razvoja. Milan Kundera kaže: "Salman Ruždi našao se u jedinstvenom položaju u povijesti: podrijetlom pripada muslimanskom društvu koje velikim dijelom još živi u predmodernom dobu. Piše knjigu u Evropi, usred moderna doba, ili tačnije, na kraju tog doba." Nešto kasnije Kundera će reći kako je upravo roman ono što je za teokratsko shvaćanje gore od direktnog napada: "Ako je napadnuta religija (polemikom, huljenjem, herezom) čuvari hrama mogu je lako braniti na vlastitom terenu; ali, roman je za njih drugi planet, drugi svijet zasnovan na posve drukčijoj ontologiji."

Postoji nešto što nam valja neizostavno naglasiti: svi su suvremeni pisci dostojni svog poziva Ruždijevi dužnici. Najljepše je svoj dug vratio Pol Oster u antolgijskom kratkom eseju A Prayer for Salman Rushdie. (Mogao bi se napisati čitav esej o samom naslovu ovog teksta. Oster ne piše Ruždijevu odbranu, nego baš molitvu za njega!) Njegova je poanta suštinski identična poanti Borhesove pjesme Zazivanje Džojsa: "Ja sam oni koje ne poznaješ a koje si spasio." Salman Ruždi je na sebe preuzeo teret odbrane romana i sioranovskog društva romana kojem svi pripadamo. Ponovo Kundera: "Osudom Satanskih stihova osuđena je umjetnost romana kao takva." Stojeći iza svoje knjige Ruždi stoji iza umjetnosti romana, iza duha romana, a taj je duh – kako Kundera kaže – duh složenosti i duh kontinuiteta. Nema crno-bijelog svijeta, "Nothing is simple as you think", kako kaže Bono u pjesmi posvećenoj Čarlsu Bukovskom, život je beskrajno složen i slojevit – to je poruka duha romana; nema stvaranja iz ničega, nema dokidanja prošlosti, sve je povezano i niko nije ostrvo – to je poruka duha romana.

Ruždi je, naravno, svjetski pisac i sve gore navedeno ima globalnu vrijednost. Na našim prostorima, međutim, Ruždi je na više načina inspirativan. Osim što predstavlja simbol literarne i građanske hrabrosti, čovjeka koji je združio vjeru u umjetničku autonomiju književnosti i angažman, pisca koji na literarno fascinantan način plete svoje uzbudljive svjetove, Ruždi nam je i jezički blizak. Kao što kod Krleže i Kiša mađarske riječi posijane po njihovim djelima determiniraju njihovu pripadnost srednjoevropskom kulturnom kompleksu, tako i u Ruždijevom engleskom jeziku možemo naći jedan gotovo andrićevski istok. Jer za Ruždija slavuj nije nightingale nego bulbul, nosač mu nije porter nego hamal, pantalone njegovih junaka nisu trousers nego šalvare (schalwar), a sudbina nije destiny nego je kismet.

Petnaest je punih godina prošlo otkad su u Teheranu Ruždija osudili na smrt. Sioran kaže: "U svijetu bez melanholije, slavuje bismo pekli na roštilju." I melanholija je jedan od sastojaka duha romana, duha koji u naše vrijeme brani bulbul iz Bombaja.

Muharem Bazdulj

Jutros, kad sam sjeo pisati, najprije sam pomislio na Salmana Ruždija. Radim ovo već skoro četiri i po godine i dosad je to postalo esencijalnim dijelom moje dnevne rutine. Uzmem olovku i prije no počnem pisati pomislim na mog kolegu romanopisca s druge strane okeana. Molim se da preživi naredna dvadeset i četiri sata, molim se da ga njegovi engleski čuvari uspiju sačuvati skrivenim od ljudi koji ga žele ubiti – istih onih ljudi koji su već ubili jednog njegovog prevodioca, a jednog ranili. No iznad svega, molim se da dođe vrijeme kada bi moje molitve postale nepotrebne, vrijeme u kojem će Salman Ruždi moći šetati ulicama svijeta jednako slobodno kao ja.

Molim se za ovog čovjeka svakog jutra, no duboko u sebi znam da se ustvari molim za samog sebe. Njegov je život u opasnosti jer je on napisao knjigu. Pisanje knjiga je i moj posao i znam da samo zbog hirova povijesti i puste sreće ja danas nisam na njegovom mjestu. Ako ne danas, onda možda sutra. Pripadamo istom klubu: tajnom bratstvu usamljenika, zatvorenika i čudaka, muškarcima i ženama koji bolji dio života provode zaključani u malim sobama trudeći se da stave riječi na papir. To je čudan način da se provede život i samo osoba bez imalo izbora nazvala bi to svojim pozivom. Suviše je mučno, suviše slabo plaćeno, suviše bremenito razočaranjima da bi pristajalo bilo kome drugom. Talenti se razlikuju, ambicije se razlikuju, no svaki pisac koji je vrijedan da se nazove piscem reći će vam istu stvar: Da bi se napisalo književno djelo, osoba mora biti slobodna da kaže ono što ima. Koristio sam tu slobodu u svakoj riječi koju sam napisao – kao i Salman Ruždi. To nas čini braćom i zato je njegova osuda i moja.

Ne znam kako bih se ponašao na njegovom mjestu ali mogu zamisliti – ili barem pokušati zamisliti. Najiskrenije, ne vjerujem da bih bio hrabar kao on. Čovjeku je život u ruševinama, a on opet radi ono za šta se rodio. Stalno se premještajući iz skloništa u sklonište, odvojen od svog sina, okružen policijom, on nastavlja sjedati za sto i pisati svaki dan. Znajući kako je ovo teško i u idealnim uvjetima, mogu sam stajati u udivljenju spram onog šta je napravio. Jedan roman; još jedan u nastajanju; nekoliko izvanrednih eseja i govora posvećenih odbrani osnovnog ljudskog prava na slobodno izražavanje. Sve je to već dovoljno značajno, ali ono što me najviše fascinira jest činjenica da je našao vremena da piše prikaze knjiga drugih autora – ponekad čak i reklame za knjige nepoznatih autora. Zar je moguće za čovjeka u njegovoj poziciji ne misliti samo na sebe. Da, očito da jest. Ali, pitam se koliko nas bi to moglo s leđima naslonjenim na takav zid.

Salman Ruždi se bori za svoj život. Borba traje skoro pola decenije i nije ništa bliža rješenju nego je bila onog dana kad je fatva obznanjena. Kao i toliko drugih, i ja bih volio da mogu nekako pomoći. Frustriran sam i očajan, no znajući da nemam ni moć ni utjecaj na inostrane vlade, najviše što mogu učiniti jest moliti se za njega. On nosi breme svih nas i ne mogu ni pomisliti na šta bih mislio kad ne bih mislio na njega. Njegov je položaj izoštrio moju koncentraciju, natjerao me da preispitam svoja uvjerenja, naučio me je da slobodu koju uživam nikad ne uzimam olako. Za sve to osjećam ogroman dug i zahvalan sam mu. Podržavam Salmana Ruždija u njegovoj borbi da se vrati u normalan život, ali je također istina i da je on podržao mene. Želim mu zahvaliti za to. Svaki put kad uzmem olovku želim mu zahvaliti.

1993.

(preveo M. Bazdulj)