Pred kraj osamdesetih ili početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u ono vrijeme dok je svijet još bio podijeljen makar i fantomskim berlinskim zidom, a internet bijaše tek vojno sredstvo veze, jedan je filmski kritičar ovdašnji napisao in memoriam glumcu Burtu Lancesteru, a da je ovaj još bio živ i zdrav. Ovu je anegdotu ovjekovječio u jednom zapisu u svojoj knjizi Sarajevo Blues Semezdin Mehmedinović, a sjetio sam je se kad sam prošle sedmice na računalnom monitoru, na jednom od globalno najvećih web portala pročitao vijest da je umro pisac Leon Uris. Sjetio sam se spomenute anegdote iz dva razloga. Prvi se, naravno, tiče činjenice da je vijest o nečijoj smrti danas mnogo lakše provjerljiva, da je smrt danas – poslije ovdašnjih deset krvavih godina – općenito pouzdanija i da su za čovječanstvo prošla ona vremena kad se prema smrti moglo odnositi – što rekao Marko Vešović – kao prema neprovjerenoj glasini. Drugi se razlog opet odnosi na vezu između Lancestera i Urisa. Manje je, naime, poznato da je upravo Leon Uris napisao scenarij za famozni film Johna Sturgesa iz 1957. godine Obračun kod OK korala u kojem je Lancester tumačio neustrašivog šerifa ledeno plavih očiju. Baš je tih godina, na prelazu pretposljednje i posljednje decenije proteklog stoljeća Obračun kod OK korala često prikazivan u rano poslijepodne u popularnom terminu zimskog bioskopa te će za mene prva asocijacija na Burta Lancestera kao glumca ostati, čini mi se, vezana upravo za tu njegovu ulogu jer mi je taj film u to vrijeme bio naročito prirastao srcu.

Leon Uris, međutim, nije bio sudbinski vezan za film, makar će njegov roman Topaz kao predložak za vlastiti film iskoristiti i veliki Alfred Hitchcock. Njegov je život bio ipak prvenstveno vezan za književnost. Uris je rođen 1924. godine u Baltimoreu. Otac mu je bio poljski Jevrej, emigrant, a mati američka Jevrejka. Urisov otac je prije emigracije u Ameriku dio života proveo u Palestini, a sam je svoje prezime Yerushalmi amerikanizirao u Uris. Biografski podaci budućeg pisca podsjećaju ponešto na one Williama Faulknera: Leon Uris nije, naime, nikad završio čak ni srednju školu, formalno je bio – što se kaže – niža stručna sprema. Tri puta je padao baš iz engleskog, jezika na kojem će napisati gomilu uspješnih knjiga od kojih je jedna sredinom prošlog vijeka postala najveći američki bestseler svih vremena nakon slavnog romana Prohujalo sa vihorom. Već kao sedamnaestogodišnjak Uris se priključio vojsci. Drugi svjetski rat je proveo boreći se na južnom pacifiku, a po povratku iz rata počinje raditi kao vozač za izvjesne kalifornijske novine i pokušava pisati. Prvi roman u kom je opisao svoja vojnička iskustva objavio je 1953. godine i odmah skrenuo pažnju na svoj talenat. Nakon ovog romana slijedio je još jedan te rad u Holivudu (između ostalog i Obračun kod OK korala), no već 1958. Uris postaje globalni književni fenomen. Riječ je, naravno, o njegovoj knjizi Egzodus, proslavljenom romanu o stvaranju države Izrael, prevedenom na čak pedesetak jezika.

Nakon Egzodusa Uris se etablirao kao nezaobilazan autor. Dvije godine nakon izlaska knjige Otto Preminger je prema njoj snimio istoimeni film sa Paul Newmanom u glavnoj ulozi. Slijedilo je još mnogo knjiga od kojih vrijedi izdvojiti Topaz, QB VII, Trojstvo, Hadž te Iskupljenje. Ako bih, međutim, govorio o Urisu iz posve lične perspektive onda moram reći slijedeće – on je za mene ponajprije čovjek koji je napisao roman Mila 18, grandioznu tragičnu priču o Varšavskom getu. Nemoguće mi je zaboraviti ratne noći (zapravo ratnu noć) kad sam čitao Milu 18 i sva kasnije umjetnička djela sa istom temom, od filma Shoah Claudea Lanzmanna do Pijaniste Polanskog, samo su dodatno bojila ono prvotno osjećanje iz Mile 18, osjećanje slično onom iz priča o Masadi, iz fojhtvagnerovskih odjeka josefflavijevskih zapisa o judejskom ratu, iz legendi o Alamu i partizanskih epopeja, iz Rata za smak sveta i iz brojnih akcionih filmova; a riječ je valjda o osjećanju Petefijevih vukova iz pjesme koja je – kako vele – bila jedan od prvih motiva za pisanje i Krleži i Kišu, osjećanju da ćeš ako si na pravoj strani biti često nadjačan, ali da ne moraš biti poražen, da možeš biti sam, i – kako predivno reče Walter Mosley – always outnumbered, always outgunned, no da nema i da ne smije biti predaje. Tako nekako i završava priča o Leonu Urisu, čovjeku koji je stvarao i vestern filmove i knjige o Varšavskom getu. U oba slučaja riječ je o borbi, u oba slučaja stvar je u tome da se ne predaš pasjim sinovima.