Nenad Veličković (1962) živi, radi i piše u Sarajevu. Pisao je i za radio, televiziju i pozorište i asistent je na Odseku za književnost naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njegov roman prvenac Konačari preveden je na nemački, slovenački i italijanski jezik, a poslednji roman Sahib, povod za ovaj razgovor, nedavno je objavljen i u Srbiji, u izdanju Stubova kulture.

"VREME": Čitaoci u Srbiji selektivno dobijaju vaše knjige, tako da nemaju uvid u celinu. Kakvi su njeni obrisi? Da li je Sahib proizvod razrađene piščeve strategije ili posledica neplaniranog nadahnuća?

NENAD VELIČKOVIĆ: Nju čine romani Konačari, Otac moje kćeri, Sahib, zbirka priča Đavo u Sarajevu i zabavno-eksperimentalna dela Sexikon, Sexpresionizam i Sarajevski gastronauti –

sve je, manje ili više, vezano za posljednju deceniju u Sarajevu. Uskoro objavljujem i knjigu izabranih satira. "Strategija" podrazumijeva jasan plan i dalekosežan cilj, a to bi značilo da negdje imam spisak romana i knjiga koje bih morao po određenom rasporedu i ritmu objavljivati. Naravno, toga nema.

Niste domaći pisac, ali za vaše knjige nije potreban prevodilac. Da li je Nenad Veličković u ovoj zemlji strani pisac?

Možda bih jasnije odgovorio kad biste mi rekli šta je "domaći" pisac. Domaći pisac zvuči mi kao domaći pekmez. Ako je domaći pisac onaj ko se rodio na domaćem administrativnom terenu, onda valjda nisam. Nemam isti pasoš kao većina vaših domaćih čitalaca. Ako je domaći pisac onaj ko ugađa domaćim čitaocima, opet nisam. Ne znam šta vaše domaće čitaoce trenutno usrećuje. Ako je domaći pisac onaj ko se kreće u domaćim književnim krugovima, ili plaća porez u dinarima, ili predstavlja svoju zemlju u inostranstvu, opet nisam. Bojim se da vaše riječi "domaći" i "strani" ne mogu shvatiti drugačije nego kao carinske oznake za porijeklo robe, a posljednjih nekoliko godina na sve načine borim se protiv shvatanja književnosti kao robe. Ne zanima me ozbiljno jesam li domaći ili strani pisac u Jugoslaviji, kao što me ne zanima ozbiljno ni kako se zove jezik kojim pišem. Nastojim biti dobar pisac i pišem za čitaoca koji je porerastao kategorije "domaće" i "strano".

Pisac se obično skriva negde iza svojih junaka. Zašto je bila potrebna tako jaka distanca – kakvu u Sahibu donosi lik engleskog administrativca koji se zatekao u Sarajevu – da bi se ispričala priča o posleratnoj Bosni?

Dopunio bih vas: lik engleskog administrativca homoseksualca. I nije se zatekao, došao je svjesno jer mu se pružila prilika da se zaposli i da na zanimljivom mjestu radi "human i koristan" posao bez mnogo odgovornosti i za dobru platu. U svojim knjigama nastojim pojavama koje snažno utiču na moj život, a to su do sada bili raspad Jugoslavije, opsada Sarajeva i kolonijalizacija Bosne, prići sa više strana i postići što je moguće veću objektivnost. Knjige koje pišem pomažu mi da fiksiram stvarnost u kojoj živim, pomažu mi da je razumijem, da je prihvatim i da je lakše podnosim. I, ako pomognu meni, onda se radujem njihovom štampanju jer se nadam da možda mogu pomoći još nekome.

Da li ovaj deo sveta izgleda bizarno samo onome ko dođe sa strane, nekome ko nikada nije čuo za burek, nafaku, grickalicu ili pionire?

Riječ bizaran može se prevesti kao čudnovat, ali i kao nastran. To su, priznaćete, dva prilično različita značenja. Nastrano, za razliku od čudnovatog, uključuje u sebe neko, recimo, moralno neodobravanje, i shvatiću pitanje u tom smislu. Mogu prihvatiti da neko moje ponašanje moralno ne odobrava jer je odgojen u nekoj različitoj kulturi ili u drugačijem društvenom sistemu. Ali, ne smije mi suditi samo po osnovu moje različitosti. Zato je, između ostalog, taj Englez u Bosni gej. Ako na jednoj strani, s pravom, tražiš jednakost za homoseksualce, a na drugoj istovremeno koristiš privilegije nad "domorocima", onda u najmanju ruku nisi dosljedan. Zato upozoravama da broj i vrste "bizarnosti" koje Sahibi otkrivaju ovdje nisu posljedice naše "komunističke" zaostalosti, nego, naprotiv, njihove klaustrofobične demokratičnosti.

Čini se da radnja vaše nove knjige prikriva neku vrstu rečnika eks–jugoslovenske mitologije koji leži u pozadini romana. Da li je duhovito bavljenje određenim terminima posledica emotivne vezanosti za ličnu istoriju ili žal za ugodnijim životom?

Najprije će biti građa za definisanje različitosti između socijalističke jugoslavenske i kapitalističke zapadnoevropske kulture. Termini za koje se zanimate nemaju ambiciju da dižu iz groba Tita ili bratstvo i jedinstvo, nego da pokažu nesposobnost modernog Evropljanina da prepozna neosporna dostignuća jugoslovenskog socijalizma. Pri tome, ako mi se ponekad čini da je život nekad bio ugodniji, znam da nisam objektivan: jer ne žalim za socijalizmom, nego za vremenom kad sam bio mlad i kad su dani imali više od 24 sata. A ne kao danas, jedva 20.

Odakle potiče potreba pisca da svoje iskustvo deli s drugima?

Čini mi se da sam na ovo pitanje već djelimično odgovorio. Vjerujem da knjige pisane iz iskustva mogu pomoći čitaocima da lakše i brže donesu neke odluke u svojim ličnim životnim pričama. I zato je odgovornost pisca srazmijerna njegovim ambicijama. Ovdje bih vam skrenuo pažnju na teškoću sa kojom se borim još od Konačara. U moje iskustvo uključena je moja porodica, a moja supruga ne oprašta mi posezanje u našu intimu. Tom sam problemu posvetio krupan dio svoje nove-stare knjige Otac moje kćeri.

Kako mislite nove–stare knjige?

Bitno sam promijenio prvo izdanje tog romana. Iako su kritike bile odlične, i tog prvog izdanja već skoro šest mjeseci više nema u knjižarama, smatrao sam da je knjiga opterećena slabim mjestima, nedorečena, sa nejasnom idejom, sa neuvjerljivim likovima, i nakon godinu dana evo sam pred predajom tog "novog" rukopisa u štampu. Mislim da se na sve može gledati i kao na neki zanimljiv književni eksperiment.

Da li je gospodin Humanitarac neka vrsta postmodernog Davila?

Najradije bih izbjegao poređenja između Travničke hronike i Sahiba jer se ne mogu završiti bez štete po moju knjižicu, ali pitanje je zanimljivo i pokušaću odgovoriti. Prvo da vas upozorim: još se nisam natjerao da zapamtim šta postmodernizam stvarno znači. Razumio sam samo da je to još jedan od novijih termina za stare pojave u književnosti, kao neka etiketa kritičarskog pomodarstva. Ja nastojim razumjeti knjige iz slika koje daju, iz ideja koje nose i iz stila kojim su napisane, a ne iz književnih pravaca u koje se najčešće silom uguravaju. Nisam uvjeren da klasifikacija vodi do boljeg razumijevanja književnih djela, i žalim kad vidim koliko se štamparske boje troši na žongliranje terminima. Sad, da se vratim na vaše pitanje: Sahib nema veze sa Davilom. Sličniji je po godinama konzulovom pisaru Defoseu. Defose ima ambiciju da napiše knjigu o Bosni. Međutim, Defose nije zatvoren za utiske kao Sahib. Sahib je jedan administrativni tezgaroš, kome je, da posegnem u estradni rječnik, Bosna dobra tezga. Bilo mi je važno da ga osvijetlim sa dvije strane. Na poslu je hladan, pragmatičan, surov, bezosjećajan, a privatno duhovit, ironičan, pronicljiv i emotivan. Jedna osoba je sa kravatom oko plave kragne, a sasvim druga u trenerci i patikama. Za mene je, recimo, to bizarno. Nastrano. I strah me da će naša djeca postati takva.

Sahib se može čitati i kao priča o nerazumevanju i nepoznavanju između delova jednog istog kontinenta? Da li će Balkanci naučiti Evropljane da grickaju nokte ili će oni sami morati da počnu da koriste makazice i turpijice?

Bojim se da se ne radi o moranju, nego o željenju. Mnogi ljudi u mom vidokrugu izdaju se za baštinike antičke kulture i ponosni su na svoju duhovnost, a istovremeno su nezadovoljni svojim socijalnim i materijalnim okruženjem. Vjerujem da se iza svake priče o dubokim porodičnim i nacionalnim korijenima krije nesigurna ličnost, čije bojažljivo JA postoji samo kao dio nekog MI. Takve ličnosti ponašaju se kao imitacije svojih uzora. Površne su i povodljive, i samopotvrđivanje doživljavaju tek kao nosioci oznaka pripadnosti, svejedno radi li se o pripadanju naciji ili nekom društvenom konceptu. Veliki dio bivših socijalističkih građana spremno je sada podvrći se ispiranju mozga i duše ako je to put do zapadnog blagostanja. Ako se makazicama i turpijama za nokte mogu otključati vrata evropske sreće, onda će bez razmišljanja baciti svoje JNA-grickalice.

Naravno, kao u priči Tamni vilajet, čiju poruku, i ako su je pročitali, nikad stvarno neće razumjeti, ovo njihovo brkanje sreće sa gomilanjem stvari završiće se još dubljim nezadovoljstvom.

Meni je dosadila ova priča sa "ulaskom u Evropu". Ja već jesam u Evropi, i to što ne mogu slobodno da putujem po njoj i što me ponižavaju čekanjem u redovima za vizu dio je licemjerja protiv kojeg sam se pobunio u Sahibu.