Kultura

Pozorište

Šine, Milena Marković

Izgubljena generacija

Režija: Slobodan Unkovski; uloge: Sergej Trifunović, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko, Jelena Đokić; JDP

Zapravo, komad Šine posebno ne akcentuje nijednu temu, njegova vrednost ne nalazi se u toj slabašnoj globalnoj metafori ili u svesno pojednostavljenim dramskim situacijama i likovima, već u vrlo dobrom dijalogu koji kratkim, oštrim i ubojitim replikama artikuliše različita duševna stanja proistekla iz svih ratnih i inih užasa devedesetih

Kad bismo se prepustili metaforičnom izražavanju sumnjive vrednosti, mogli bismo reći da se šinama Milene Marković na scenu izvezla još jedna priča o izgubljenoj generaciji stasaloj na ex-YU prostoru tokom ratnih devedesetih. I, zaista, u komadu Šine prati se, u fragmentarnoj dramskoj formi, sudbina grupe beogradskih mladića čije je stasavanje presudno obeleženo (čitaj, osakaćeno, onemogućeno) poslednjim balkanskim ratovima.

Da ne bi bilo zabune, odmah treba naglasiti da ovi gradski momci nisu samo žrtve nasilja koje sprovode drugi – u konkretnom slučaju, ti drugi su neki anonimni tipovi koji su samo na prvi pogled izdiferencirani svojim dijalekatsko-mentalitetskim osobenostima jer je u osnovi reč o univerzalnoj provincijskoj ksenofobiji, zatucanosti i nasilništvu (spisateljica ih određuje kao "katolike iz velikog hrvatskog lučkog grada" i "seljake sa severa Srbije") – već i oni vrše nasilje nad drugima. Klica nasilja koje će kasnije bujati i širiti nalazi se već u beskrupuloznim igrama ovih momaka: ovaj komad jasno poručuje da od mokrenja u ranac retardiranog druga do vađenja očiju, silovanja i klanja vode potpuno prave – šine.

Veći stepen oneobičavanja u ovoj dramskoj priči, koja je, i pored svoje fragmentarnosti, krajnje jednostavna i "klasična", nalazi se u tome što su svi ženski likovi, a ima ih pet, zapravo jedan lik (u uvodu drame predviđa se da ih igra ista glumica). Čak i da spisateljica nije eksplicitno utvrdila da je njen komad "metafora o nasilju, pre svega, prema Ženi", iz zahteva da se sve žene stope u jedan lik bilo bi jasno da komad želi da tematizuje ratno (i svako drugo) nasilje nad ženama. Međutim, ova preliminarna scenska napomena, iz koje bi trebalo da proizađe globalna metafora komada, nije u drami dodatno elaborirana tako da se tema nasilja nad ženama gubi u temi opšte ljudske agresivnosti. Zapravo, komad Šine posebno ne akcentuje nijednu temu, njegova vrednost ne nalazi se u toj slabašnoj globalnoj metafori ili u svesno pojednostavljenim dramskim situacijama i likovima, već u vrlo dobrom dijalogu koji kratkim, oštrim i ubojitim replikama artikuliše različita duševna stanja proistekla iz svih ratnih i inih užasa devedesetih.

U predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta (Teatar "Bojan Stupica"), reditelj Slobodan Unkovski opredelio se za postupak scenske stilizacije, čiji je jedan od nosilaca bio komični ton u glumačkoj igri. Scensku stilizaciju ostvarivala su i druga pozorišna sredstva: koreografisani mizanscen (autor Maja Milanović) i vrlo stilizovani crno-beli dekor u scenama na ovom svetu, koga smenjuje šareni enterijer džinovske dečje kuće u sceni na onom svetu (autor Angelina Atlagić). U toj scenografiji mogu se, uz dosta kritičarskog učitavanja, pronaći i neke scenske metafore (sivilo ovog sveta nasuprot šarenilu onog sveta; tek na onom svetu ljudi mogu da sagledaju svoje prave dimenzije i sl.), mada se čini da je, ipak, reč o čisto dizajnerskom rešenju koje doprinosi opštoj scenskoj stilizaciji.

Reditelj je na zanimljiv način rešio prelaze između scena: glumci uživo sviraju i pevaju poznate pop hitove bivše nam domovine i tako stvaraju neki nostalgični šmek, podsećaju nas, tom mešavinom sete i ironije, na godine koje su pojeli skakavci. Ovi muzički prelazi detektuju onu vrstu osećajnosti koju je reditelj, izgleda, želeo da postigne scenskom stilizacijom: iz te nonšalantne i vesele atmosfere treba da se najednom ostvare neki potresni dramski akcenti. Realizacija ovakvih dramskih rezova zasniva se na glumačkoj igri, ali…

Tumači dve glavne muške uloge, Sergej Trifunović i Nebojša Glogovac, prepustili su se, zato što se reditelj njima nije dovoljno bavio ili zato što su se otrgli njegovoj kontroli, onom privatnom i nonšalantnom realizmu, što je čist eufemizam za dramsku nesadržajnost, loše prikrivenu spoljašnjom žestinom i već izbledelom scenskom harizmom; ovakva igra je samo u retkim scenama postizala emotivni naboj (scena s dečjom kućicom). U majici s natpisom "Serđo", Sergej Trifunović je delovao kao parodija svog privatnog (estradnog) imidža "čvrstog momka", dok su njegova tehnička rešenja (seckanje reči kao izraz osećanja) bila artificijelna i dramski neuverljiva. Kad se tome dodaju i drugi tehnički problemi, kao loša govorna artikulacija i glumačko "soliranje", potvrđuje se utisak o krizi u kojoj se Trifunović, kao pozorišni glumac, u poslednjih nekoliko uloga nalazi. U krizi nije samo on, već i neki drugi predstavnici ove, nekad zlatne generacije – Glogovac, recimo. Treba da se već jednom dozovu pameti, a onda će, ozbiljnim radom na sebi, sve uspeti da prevaziđu.

Da nije reč o generacijskom problemu, svedoči sjajna igra Nikole Đurička. Nasuprot privatnoj nonšalantnosti Glogovca i Trifunovića, nalazi se Đuričkovo igranje privatne nonšalantnosti; njegov Veseli je imao samo pojavu nonšalantnog i smešnog gradskog mangupa jer je na momente delovao stvarno krajnje opasno. Jelena Đokić se borila s vrlo teškim glumačkim zadatkom (tumačila je pet likova); najveću dramsku snagu ostvarila je u ulozi silovane Bosanke – te potresne paradigme ljudskog stradanja na ovim prostorima.

Iz istog broja

Koncert

Boško Petrović Trio

Dragan Kremer

Intervju - Milena Marković, pesnik i dramski pisac

Godine idiotizma

Slobodan Georgijev

Tribina o pluralizmu u kulturi

Mi i Oni

Slobodan Kostić

Umetnička udruženja protiv vlasti

Umetnici na socijali

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu