Kolumna

Zona sumraka

Uspomene iz Prćije

Duško Radović je kao papagaj ponavljao koliko ga dira i postiđuje moja dobrota, napisao je jedan sjajan pasaž o meni

Muka vam je od političke svakodnevice, od večnog vrćenja istog? E, "Glas savesti" (tako ga je nazvao vispreni čitalac) podario nam je feljton o životu i radu funkcionera iz Titovog doba. Dosad je objavljeno svega devedeset sedam nastavaka od hiljadu i dvesta koliko intervju sadrži, a već se vide obrisi jednog popćirinskopopspirinskog, ali i burazerskog Beograda, u kojem se svi istaknuti građani druže, kartaju, idu u lov kad ih drug Tito pozove. Pare predviđene za razvoj masovne fizičke kulture glavni junak troši na izgradnju Marakane poradi toga što su i on i Krcun zvezdaši (Dušan Radović beše partizanovac, Mihiz je svoju posebnost overio opredelivši se za beznadežni OFK Beograd); u državi funkcionerskog blagostanja, preferansa i avansa za dramska dela koja će biti smandraljana u zadnji minut, viđeniji Beograđani druže se i pomažu, veseli su i podnapiti, Beograd je nezagađen masovnim grobnicama, Tita niko ne tuži za klevetu, Tito pak nikoga ne kleveće, Dobrica Ćosić mlad, Brana Crnčević još mlađi… Zahvaljujući dobroti glavnog junaka, jedna na pravdi boga najurena nastavnica dobija posao u Beogradu, slučaj je hteo da to bude sestra pesnika s kojim se glavni junak družio. Ako ne čitate "Glas", evo nekoliko odlomaka koji su mi se urezali u sećanje. Autor je P. Lazić, a intervjuisani je Dragiša _urić, od milja i od pamtiveka znan kao Gile.

LAZA: I kažeš da si sa Dobricom sedeo ovako kao sa mnom?

GILE: Ne samo s Dobricom. Družio sam se sa Mihizom, s Matijom i Branom Crnčevićem, verovao ili ne, bili su još duhovitiji nego danas! Matija je preteča "Odjeka i reagovanja", rubrike u kojoj će tim miloševićevaca pisati po pedeset tobožnjih pisama dnevno, e, u "Čiku" i drugde izlazila su izvanredno duhovita Matijina pisma, jedva smo čekali novi broj da vidimo hoće li i neko od nas biti potkačen…

LAZA: Bio je izmišljeni intervju s nekom starletom?…

GILE: Da! Bila je u ono doba neka zvezda s onako… oblinama, jedna kokoška s dosta belog mesa, zvala se Zorica Gajdaš. Možda je još živa i možda kupuje "Glas". Biće joj sigurno drago da pročita ove redove. E, nju je Matija pitao: "Jeste li pročitali makar jednu jedinu knjigu?" (smeju se obojica jedan minut).

LAZA: Mislim da si i ti pomenut?

GILE: Da! Matija je pitao: "Ko vas je prvi otkrio, Ratko ili Gile?!" (smeju se dva i po minuta). Nego da ti ispričam ovo. Vraćamo se Brana Crnčević i ja iz Dubrovnika, Brana kakav je predloži da svratimo u Kolašin kod Matijine majke i sestre, odemo mi tamo, plafončič nizak, šporetić i neki krevetić, Matijina majka nam ispriča da su joj ćerku koja je završila višu pegagošku, tako nešto, nije važno, otpustili zato što je četničko dete (po ocu), bio je zbor roditelja, neće da im decu budu podizana u četničkom duhu… Brana i ja se samo pogledamo, u roku od deset dana Matijina sestra bila je zaposlena u Beogradu gde je ostala i kad se odnos prema četništvu promenio…

LAZA: Matijina sestra nije jedina kojoj si pomogao!

GILE: Kakvi jedina! Po ceo dan sam činio dobročinstva, sređivao da oni koji su laprdali ne odu na Goli otok, naprotiv, uredio sam da odu na viši položaj, da dobiju stanarsko pravo, telefon je tada bio zakon… Duško Radović je imao žiro-račun u banci nedaleko od mene, kad god pođe u banku, eto njega, ja mu mahnem da sedne i u njegovom prisustvu zaposlim ili uselim u novi stan kako kad, deset, petnaest ljudi, što mojih poznatih, što neznanih, za koje su drugi urgirali… Duško Radović je kao papagaj ponavljao kako ga dira i postiđuje moja dobrota, napisao je jedan sjajan pasaž o meni: "Ako ste zanemarivani, zapostavljani, zlostavljani, ako ste možda i umrli kao podstanar, znajte da u Beogradu ima jedan čovek koji bi voleo da vam pomogne, premda je za mnoge od vas sada već prekasno. Taj čovek se zove Dragiša Gile Đurić!" Ovi redovi, osim nesumnjivo velike literarne vrednosti, imaju za mene poseban značaj, čuvam ih više nego neku medalju…

LAZA: Imaš neku anegdotu o Dobrici?

GILE: O Dobrici ćemo drugi put…

LAZA: Dobro, reci mi onda kakav je bio Krcun?

GILE: Nije bio kao današnji političari koji se ističu i gde treba i gde ne treba. Kad je odlučio da podigne Zvezdin stadion, rekao je: "Trpajte pare tamo gde sam rekao, ne brbljajte ništa, i ne berite brigu!" A Krcunova mama… Mislim da Krcunova mama nije volela Tita. Jednom me je pitala: "Gile, gde je vama prsten?" Rekao sam da nemam, a Krcunova mama će na to: "Tito nosi prstenje, mogli biste i vi." Iz tog zadirkivanja vidi se da Krcunova mama nije volela Tita, da, bio sam u lovu u Karađorđevu kad je Krcun poginuo, hajka je bila otkazana, kasnije sam napravio neku vrstu ličnog uviđaja i mogu ti reći da mi nije ličilo na Ibarsku magistralu…

LAZA: Pusti to. Pričaj mi sad malo o Dobrici!

GILE: Ja sam Dobricu jako cenio, isto kao i Matiju, ali ne bih o njemu sad da pričam. Ispričaću ti nešto lepše. O Mihizu. Vozimo se mi, on me zadirkuje nešto na račun mojih švalerskih uspeha, u tom momentu prolazi moja bivša žena, ja mu kažem, eno i s onom prolaznicom sam spavao, Mihiz joj priđe, izvini joj se i kaže da je u pitanju opklada: "Moj prijatelj tvrdi da je spavao sa vama!" Ona me prepozna i kaže: "Istina je. I to mnogo puta!" Mihiz je ovu jedinstvenu anegdotu prepričavao decenijama…

LAZA: Jesi mu rekao da ti je to bila žena?

GILE: Nisam hteo da mu kažem, ali nisam izdržao. Pre ili kasnije, ja sve ispričam, znaš ti mene!

Nastaviće se

Krcunova mama nije volela Tita

Iz istog broja

Nuspojave

Kant iz zemzadruge

Teofil Pančić

Navigator

Dohakali

Zoran Stanojević

Kik

D. Ž

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu