Mjesec dana nakon ponovnog izbora predsjednika Žaka Širaka, Francusku je zapljusnuo "plavi val", koji bi iduće nedjelje trebao, ukoliko se potvrde tendencije koje su se ispoljile u prvome krugu, a nema ozbiljnijeg razloga da tako ne bude, označiti obnovu institucionalnog poretka koji je obilježio povijest Pete republike prije ozloglašene skalamerije koja se zove kohabitacija. Od 392 do 427 sjedišta za umjerenu desnicu, od čega na sâm novoosnovani UMF, Savez za predsjedničku, to jest, Širakovu većinu, treba da otpadne lavovski dio: od 367 do 407 sjedišta, što je više nego dovoljno budući da apsolutna većina iznosi 289 zastupnika. Ovakva premoć jedne stranke nije se u Francuskoj vidjela još od 1981. kad su socijalisti, nakon Miteranove pobjede na predsjedničkim izborima, bili također osvojili apsolutnu većinu, ali i sastavili vladu na temelju onoga što se tada zvalo zajednički program ljevice.

U prvom krugu parlamentarnih izbora desnica je osvojila 43,62 posto – što je sedam posto više nego 1997. godine, a u njenom krilu to je UMF koji sâm osvaja 34 postotka od ukupnih glasova, dok UDF, centristički Savez za francusku demokraciju Fransoa Bajrua, s naglascima stranačke autonomije, bilježi 4,9 posto i tako osigurava mogućnost vlastite parlamentarne skupine (za što je potrebno imati namanje 20 zastupnika). Znak takvog plimnoga vala desnice jest činjenica da je u prvom krugu izabrano 58 zastupnika – samo 12 takvih sretnika bilo je godine 1997. – i od toga njih 56 je s desne, a 2 s lijeve, točnije, socijalističke palube francuske lađe.

BORBA ZA VLAST: Uzeta u cjelini, bivša vladajuća "pluralna ljevica" (socijalisti, komunisti, lijevi radikali i zeleni) osvojila je 36,02 – osam posto manje nego 1997, što u projekcijama sjedišta u budućoj Nacionalnoj skupštini daje od 150 do 191 sjedišta – ali "giljotina" nije pogodila svakoga podjednako. Socijalisti su unatoč vlastitoj obezglavljenosti, usljed odlaska Žospena, i neprikrivene borbe za vlast na vrhu stranke, te visoke stope apstinencije, osvojili ipak relativno visok skor: 26 i pol posto. Zato su njihovi saveznici podbacili, posebno komunisti i zeleni. Zelenima, s osvojenih 4,4 posto glasova, prijeti da im se dosadašnji zastupnici izgube po šumarcima i livadama. Komunisti pak s osvojenih 4,8 posto glasova, pet postotka manje nego na prošlim izborima, na putu su da posve nestanu iz francuskog, ako ne još i političkoga, ono svakako parlamentarnog krajolika. Ne izvrše li nužnu drugarsku samokritiku – kako se to govorilo u stara vremena – neophodnu preobrazbu i odbace socijalliberalnu patinu kojom su pokrili svoje crvotočno ideološko krivovjerje –ne preostaje im ništa drugo no da poslije ruskoga, odigraju i belgijski rulet (sa svih šest metaka u revolveru).

Krajnja desnica je osvojila tek 12,2 posto, što je za tri postotka niže nego na zadnjim parlamentarnim izborima i pet posto slabije od rezultata što ga je prije mjesec dana zabilježio Žan-Mari le Pen. Ovakav rezultat udaljava krajnju desnicu od njena ubojitog oružja, kojim se obilno koristila 1997. kad je u "trobojima" u drugom krugu kažnjavala pretežito desne kandidate. Umjesto najavljenih 230 i više "trobojnih" ili "dvobojnih" odmjeravanja snaga, kandidati Nacionalne fronte bit će prisutni u drugome krugu u najviše 37 izbornih okruga.

Krajnja ljevica, s osvojenih 2,7 posto, daleko je od rezultata koje su njeni kandidati osvojili na predsjedničkim izborima (oko 11 posto i u svim svojim trockističkim bojama pod uvjetom da su sve žarkocrvene) i nalazi se ispod praga parlamentarne egzistencije. Permanentna revolucija tovariša Trockog odložena je do daljega.

REKORDNA APSTINENCIJA: Ostali, među kojima i bivši treći čovjek predsjedničke kampanje Žan-Pjer Ševenman, te brojna družina "anegdotskih" kandidata i pokreta, prepoznatljivih pod tajnovitim kraticama – u odnosu na koje AFŽ ili SSRNJ jesu pravi mačji kašalj za odgonetavanje današnjim đacima prvacima – podijelili su, u veoma malim obrocima, preostalih nešto više od pet posto glasova.

Visoka stopa apstinencije, blizu 36 posto – i bez nevažećih 2,13 posto glasova – predstavlja rekord u posljeratnoj povijesti Francuske, ali i signal da povratak zemlje u normalno institucionalno stanje – sukladnost predsjedničke i parlamentarne većine – nakon tri zaribale kohabitacije – nije posve zadovoljavajući. Petneast milijuna Francuza ostalo je, dakle, u svojim kućama da gleda Mundijal, završnicu teniskoga turnira Rolan Garos ili odavajući se nekim drugim od najvažnijih stvari na svijetu. Čak 56 posto mlađih od 35 godina bojkotiralo je prvi krug parlamentarnih izbora, samo mjesec dana nakon juriša "operetskog antifašizma" koji je na ulice francuskih gradova bio izmamio milijunske mase, ponajviše mladih. Dokaz da povišena temperatura lako pada ako organizam nije ozbiljnije načet nekom bolešću. Ni radnička klasa nije više ono što je bila: čak 49 posto njenih pripadnika nije izašlo na izborni uranak.

Francuzi su, dakle, odlučili da se vrate u normalno stanje nakon što su za ove posljednje kampanje bili podvrgnuti totalnoj anesteziji, kao mjeri nužnoj za uklanjanje traumatizama izazvanih prvim krugom predsjedničkih izbora. Jedan od najboljih političkih komentatora s Apenina Serđo Romano piše sutradan po prvom krugu parlamentarnih izbora da su Francuzi "pružili dokaza o svojoj izvanrednoj i kartezijanskoj lucidnosti" misleći prije svega na to da će francuski institucionalni stroj moći ponovno funkcionirati kao što su to htjeli oci Pete republike.

No, iz susjedne Švicarske, iz frankofonog kantona Vo – a tko će, ako ne svoj svoga – stižu manje vesele ocjene. Dnevnik "24 sata" tako piše: "S povorkom nevolja koje vuče za sobom, predsjednik ostavlja dojam samim čudom preživjelog brodolomnika. Posebnosti francuskog izbornog sustava divno su poslužile naumima ovoga ostarjelog majmuna". Koliko znamo, diplomatski odnosi još nisu prekinuti zbog ovakvih nekartezijanskih meditacija.

Očekivana velika izborna pobjeda desnice iduće nedjelje označit će najveću koncentraciju vlasti u rukama jednoga čovjeka i jedne stranke. Predsjednik koji je imao najmanju izbornu podršku u povijesti Pete republike, za samo mjesec i pol dana i nakon referendumskog reizbora – koji se duguje historijsko-prometnoj nesreći velikih razmjera – raspolaže većinom u svim polugama vlasti: u parlamentu, senatu, pokrajinama pa je opravdano govoriti o Taličnom Žaku.

No, do koje će zore ta svijeća gorjeti – e, to je druga priča!