Specijalno za "Vreme" iz Pariza

Francuska je od početka ovoga tjedna ušla u novu izbornu kampanju, ali za razliku od one prije mjesec dana, ova je gotovo nečujna; bez obzira na to što za dvokružne parlamentarne izbore, što se održavaju 9. i 16. juna, vlada veliko zanimanje, ako ne javnosti, onda sigurno samih kandidata za zastupnička mjesta u Burbonskoj palači: za 577 sjedišta takmiči se 8456 kandidata, što je za 33 posto više nego na posljednjim izborima 1997. godine.

Prema institutima za ispitivanje javnoga mnijenja – delfijskih proročišta postmodernističke demokracije – umjerena bi desnica mogla osvojiti oko 40 posto glasova u prvom krugu i, temeljem toga, apsolutnu većinu u Nacionalnoj skupštini u drugom krugu.

Dosadašnja parlamentarna većina može računati na 37-39 posto, od toga na Socijalističku stranku i različite lijeve stranke otpada 28 posto, a po pet procenata na "zelene" i komuniste.

Nacionalnoj fronti Žan-Mari le Pena daje se 14 do 15, a Nacionalnom republikanskom pokretu Bruna Megrea do tri posto. Skor stranaka krajnje ljevice te "Republikanskog pola" Žan-Pjera Ševenmana i preostalih manjih stranaka neodređena političkog profila procjenjuje se od jedan do tri posto.

STATISTIKA I TENDENCIJE: U slučaju parlamentarnih izbora, potrebna je ipak veća doza opreznosti i zazora od rezultata ispitivanja javnosti nego obično, jer iza statistički prihvatljive greške od samo jedan posto krije se čak 30 parlamentarnih mjesta, a promjena izbornoga raspoloženja od zanemariva dva procenta može jednom ili drugom taboru, umjerenoj desnici ili ljevici, omogućiti prelazak preko praga apsolutne većine: 289, od ukupno 577 zastupničkih mjesta.

Još važnije od ovih numeričkih pokazatelja jesu zabilježene tendencije: visoko zanimanje Francuza za parlamentarne izbore, što bi ukazivalo na nižu stopu apstinencije od one zabilježene 1997. – 32 posto – kao i jasno izražena želja da predsjednik Širak i sadašnja vlada dobiju traženu parlamentarnu većinu. Kao da je Francuzima dosadila kohabitacija u njenom trostrukom izdanju: Miteran-Širak (1986-88), Miteran-Baladir (1993-1995 ) i Širak-Žospen (1997-2002).

Dosadašnja parlamentarna većina je zahvaljujući mučnim pregovorima i lekcijama koje je izvukla iz poraza na predsjedničkim izborima uspjela postići nekakav izborni savez tako da će ljevica: socijalisti, komunisti, lijevi radikali i zeleni imati jedinstvenog kandidata u 170 izbornih okruga. Drugim riječima, ona se nije uspjela dogovoriti oko preostalih 407.

Unutar Socijalističke stranke otpočeo je, odmah nakon poraza na predsjedničkim izborima, rat za Žospenovo nasljeđe: prvi tajnik Fransoa Oland predvodi izbornu kampanju tako što je u odnosu na svog nesretnog prethodnika "socijalizirao" svoj program, pomakao ga vidno ka ljevici, a Anri Emanueli, predvodnik lijevoga krila u stranci, iznosi kritiku "socijalliberalizma", koji utjelovljuju preostala dva člana ove "četvorne bande": bivši ministri financija Loran Fabijis i Dominik Stros-Kan. "Oland je htio sam voziti. Ako dođe do nesreće, neka ne računa na mene da ću poslužiti kao branik", upućuje Stros-Kan na adresu svoga stranačkoga bosa, čije se prezime, u značenju "Holandija", nakon niskog rezultata na prošlim izborima među stranačkim kolegama izgovara "Nizozemska". Emanueli pak otvoreno sumnjiči Fabijisa da "igra na poraz ljevice" – kako bi kasnije, za pet godina, mogao položiti casting za ulogu Tonija Blera na francuskoj političkoj sceni – ali ipak gurmanski predviđa da će, na kraju, "simpatičniji Stros–Kan popapati Fabijisa".

ŠTA ĆE BITI S LE PENOM: Žan-Mari le Pen i njegova Nacionalna fronta, zbog majoritetnog izbornoga sustava, ne računaju, čak ni temeljem izbornog skora koji je ostvaren na predsjedničkim izborima, da bi mogli imati više od tri do četiri zastupnika u Nacionalnoj skupštini, ali bi se kandidati FN-a mogli naći u drugom krugu u, kako se procjenjuje, više od 230 izbornih okruga, svuda tamo gdje osvoje više od 12,5 posto glasova, i tako desnog ili lijevog kandidata, a naročito desnog, lišiti izborne pobjede. Samom Širaku Le Pen naviješćuje teške, ne gurmanske, već giljotinske dane: "Podigao je gubilište na koje sada stavlja svoju glavu".

Osuđujući " konfiskacijski izborni sustav ", koji ga unaprijed lišava značajnijeg parlamentarnog zastupništva, Le Pen računa na "veliku disperziju kandidata" i "instinkt za opstankom" stanovitih kandidata desnice, koji će na terenu učiniti sve da izigraju uputstvo "centra" o odbijanju suradnje s FN-om, uz umirujuće objašnjenje kako izborni listić, kao i novac, ne miriše.

Ukoliko Širak ne dobije parlamentarnu većinu, bila bi to slatka "Le Penova osveta", kaže ovih dana bivši premijer Alen Žipe.

Da bi tu hipotezu učinili uvjerljivijom, socijalisti počinju veličati kohabitaciju "kao instrument ravnoteže vlasti", ali argumentacija ostaje slaba i može računati samo na kratko pamćenje jer su socijalisti u kampanji prije mjesec dana kritizirali to isto dvovlašće u kojemu sada vide spas. Desnica čini isti vratolomni zaokret, ali iz suprotnih razloga. Ona koja je hvalila diskretni šarm kohabitacije nakon poraza na posljednjim parlamentarnim izborima – sada u napadu na sustav izvršnog dvovlašća rabi upravo socijalističke argumente i tvrdi da bi nova kohabitacija značila "skok u institucionalni bezdan", štaviše, sam "kraj republike".

Teško je ipak zamisliti da bi ljevica, eliminirana u prvom krugu predsjedničkih izbora, obezglavljena i pocijepana u samom vodstvu, s prvim tajnikom koji nema karizme niti većeg političkog iskustva, a nakon što je svoje izborno tijelo ošamutila protuslovnim izbornim pozivima – prvo protiv Širaka, zatim za Širaka, sada opet, protiv Širaka – mogla ponoviti uspjeh iz 1997. godine.