Specijalno za "Vreme" iz Pariza

Francuska se u maju 2002. godine nalazi pred dilemom: Širak ili Le Pen? – ili u prijevodu: bilo koja desnica protiv krajnje desnice. O toj kornejevskoj dilemi pak treba da odluči poražena ljevica.

Žak Širak i Žan-Mari Le Pen finalisti su, dakle, drugoga kruga predsjedničkih izbora koji će se održati 5. maja. Prvi je osvojio 19,7 a drugi 16,9 odsto glasova. Socijalistički kandidat premijer Žospen, s osvojenih 16,1 odsto glasova, ispada iz utrke, što se nije dogodilo još od 1969. godine, kad su u drugi krug otišli kandidati desnice, Pompidu i Poer. Premijer Žospen, svjestan teškoga poraza, kako osobnog tako i svoje vladajuće "pluralne ljevice" u cjelini, odlučio je napustiti aktivni politički život po završetku predsjedničkih izbora, 5. maja.

Prvi izborni krug ove 2002. godine oborio je mnoge rekorde: rekordna stopa apstinencije – 27, 9 odsto, sedam posto više nego na posljednjim izborima 1995. godine; rekordan broj kandidata, rekordan broj glasova nezadovoljstva ili "antisistemskog glasa", najniži rezultat koji je ikada osvojio jedan predsjednik na funkciji, pad komunističkih glasova na 3,6 odsto i, najvažnije, najviši izborni rezultat jedne krajnje desne političke formacije u povijesti Pete republike.

Uspjeh Le Pena je manje posljedica njegove taktike obraćanja svim nezadovoljnicima, takozvanog transverzalnog poziva- "Ja sam socijalno na ljevici, ekonomski na desnici, a nacionalno sam Francuz" – nego pogrešne taktike velikih političkih formacija. U odnosu na izbore 1995, Le Pen je ostvario rast tek od jednog i pol postotka, zanemarljiv u biti, da u igru nisu ušli mnogi drugi faktori. Francuzi vole reći da imaju "najgluplju desnicu na svijetu", no, prvi krug predsjedničkih izbora – "berba 2002" – pokazao je da ni francuska ljevica nema razloga zaviditi desnici zbog tako visokog mjesta na ljestvici gluposti ljudske. A potonja je, rekao bi Krleža, kao "dolomitsko stijenje".

IZDAJA POLITIČKIH ELITA: Okretanje "pluralne ljevice" od svoje tradicionalne izborne baze i svog autentičnog programa – "moj program nije socijalistički", kako je to obznanio sam prvosvećenik ove na evanđelje Wall streeta preobraćene socijalističke sekte, premijer Žospen – okretanje k centru i udarničko provođenje "turboprivatizacije" – kad je za pet godina socijalističko-komunističko-radikalsko-zelene koalicije privatizirano triput više poduzeća nego u vrijeme ultraliberalne desnice premijera Eduara Baladira i Alena Žipea! – te prihvaćanje pitanja nesigurnosti kao osnovne teme višemjesečne izborne kampanje, što je, istina, zamka koju je postavio sam predsjednik Širak, samo su neki od faktora kojima će se pozabaviti budući povjesničari u objašnjenju ove istinske "Berezine francuske ljevice". Pjer Moroa, jedan od prvaka socijalista, upozoravao je na vrijeme: "U tvom programu, Lionele, ni jedan jedini put nije spomenuta riječ radnik."

Uslijed opetovanih izdaja svojih političkih elita, tradicionalno uporište francuskog socijalizma, radništvo, okrenulo se Nacionalnoj fronti, i ova je evolucija vidljiva još od Miteranova zaokreta od "zajedničkog programa ljevice" 1983. godine. Rezultat: sada je Žan-Mari Le Pen "radnički tribun", a njegova Nacionalna fronta postala je prva radnička partija Francuske.

Iako su ispitivanja javnoga mnijenja ukazivala posljednjih dana na porast podrške Le Penu, porast koji je ugrožavao skor premijera Žospena, mediji su, posebno televizija, do zasićenja eksploatirali scene prigradskoga nasilja. Povrh toga, još jednom se potvrdilo pravilo, na koje su neki rijetki komentatori ukazivali, a mediji prešućivali, kako je izborna podrška Le Penu statistički potcijenjena, jer značajan broj njegovih glasača uvijek u anketama javnoga mnijenja prikriva stvarnu izbornu namjeru.

SVE KOMBINACIJE U IGRI: Socijalistički kandidat Žospen također je "žrtva" raspršivanja glasova ljevice, umnožavanja "trockističkih" ekstrema, koji su zajedno dogurali do po Žospena fatalnih 11 odsto, do historijskog poraza komunista kao drugog stupa vladajuće "pluralne ljevice", tog paleolitskog ideološkog čudovišta koje još živi u političkom krajoliku Francuske, bez ikakve potrebe da preispita i sebe, i svoj naziv i svoju ideologiju, bez trunka osjećaja da bi možda trebalo poduzeti neophodnu refondazione na talijanski način.

Prvorazredni politički potres 21. aprila, čije će se posljedice odraziti zasigurno i na evropskom političkom krajoliku, otvara sada pitanje drugog kruga predsjedničkih i dva kruga parlamentarnih izbora 9. i 16. juna. Sve su combinazione u igri.

Sposobnost Širaka da oko sebe okupi široku frontu "antilepenista", branitelja "republikanskog", "parlamentarnog" i "umjerenog" političkog senzibiliteta, igrat će svakako odlučujuću ulogu u drugom krugu predsjedničkih izbora, i njegova pobjeda više je nego vjerojatna. No, takva republikanska fronta, blijeda imitacija Narodnog fronta iz polovine tridesetih godina prošloga stoljeća, pokazuje da se politička klasa ponovno obmanjuje glede stvarnoga neprijatelja. Borba protiv Le Penu imputiranog fašizma – što je više ideološka poštapalica nego stvarna analiza programa i djelovanja ovog kontroverznog populista i konzervativca, s ispadima rasističkog karaktera – jedini je zajednički nazivnik ovog galimatijasa, prisilne republikanske fronte, čiji razlog postojanja završava u noći 5. maja, koalicija po principu: "drži vodu dok majstor odu". No, svanut će i 6. maj i Francuskoj će biti potreban politički program ozbiljnijeg vodoinstalatera, vizija, odgovor na mnoga pitanja, koja je dijelom artikulirao i sam Le Pen.

GORAK UKUS: Fransoa Oland, onaj koji će umjesto premijera Žospena predvoditi socijaliste u kampanji za parlamentarne izbore, kaže: "Glasat ću za Širaka, ali to nema nikakva političkog značenja." Ima, i te kako ima, kamarad Oland. S takvim osjećajima, da parafraziramo, pravi se očajna politička proza i bilježe neminovni negativni poeni. Političke stranke nisu apanaže aparata koji su regrutirani iz istih, običnome puku zatvorenih škola, nisu višak vrijednosti koji nastaje iz burzovnih špekulacija i doručaka u kafanama Sen-Žermen de Prea, već iz zajedničkoga djelovanja i dijeljenja istoga stanja kolektivnog duha, pripadnosti i interesa. U protivnom, narod progovori na način na koji jedino zna prozboriti, odbacivanjem otuđenih i samoproklamiranih elita.

Doista, nema političke stranke koja bi otvoreno pozvala svoje birače da u drugom krugu dadu svoj glas kandidatu krajnje desnice Žan-Mari Le Penu, osim dakako druge krajnje desničarske i disidentske formacije Bruna Megrea, Nacionalnog republikanskog pokreta, koji s osvojenih 2,5 odsto glasova ne može značiti veliki pomak k eventualnoj Le Penovoj pobjedi u drugom krugu. On će tako ostati prikovan uz rezultat iz prvoga kruga, i jedina rezerva iz koje sada može crpiti jest "razočarano lijevo biračko tijelo". U kojoj mjeri, to ni sam svevišnji ne zna. Zato će i pobjeda "napretka" i "svjetlosti" nad "mrakom" imati gorak okus.

DEMOKRATIJA NIJE UGROŽENA: Mobilizacija poraženih struja ljevice koja će se idućih dana, kako se očekuje, izliti na ulice francuskih gradova, po scenariju narodnofrontovske "obrane republike", mogla bi samo pogoršati političku klimu u zemlji. Ovo vrijeme ima svoje istinske neprijatelje koje rađa fanatizam tržišta, i greška oko prirode stvarnog neprijatelja je uvijek bila kobna. Retrospektivno liječiti historijske traume, sudjelovati u antifašističkoj borbi sa zakašnjenjem od šezdeset godina, najbolji je način da se ostane slijep pred sadašnjim izazovima: izazovima koje donosi fijasko velike evropske ideje, fijasko mondijalizacije, pretvaranje demokracije u ljudsko-pravašku ideologiju i nacionalnih pripadnosti i kulturnih identiteta u amorfnu smjesu ispraznoga univerzalizma. Ulične demonstracije protiv Le Pena nisu adekvatan odgovor, jer francuska demokracija nije ugrožena – bar ne za sada, i na sreću – od čovjeka koji nikakvom alkemijom ne može postići više od 25-30 odsto glasova. Samo njegova dijabolizacija, izlazak na ulicu na izborima poraženih stranaka mogao bi pokrenuti fatalni proces koji vodi u bezizlaz. Malo više realizma i političke mudrosti jučer, danas još i više, i očuvat će se sutrašnjica. Uistinu je smiješno slušati danas, sutradan nakon poraza socijalista, jednog Žaka Langa, ministra kulture, kad govori o " spontanim reakcijama mladosti naše zemlje koje nam ulivaju povjerenje". Jer, to je ona ista mladost koja u većini nije ni izašla na birališta da Langu & Com. dâ svoj glas. Kad se spas traži u naraštaju koji još izlazi iz adolescencije, nije ni čudo što je opća slika politike toliko infantilna.

Predsjedniku Širaku će biti kudikamo lakše dobiti predsjedničku nego parlamentarnu većinu, a ljevica će sada učiniti sve da na zakonodavnim izborima spasi što se spasiti može. No, Širak je već počeo emitirati signale da bi ovu veliku ulogu, u kojoj se našao zbog niza svojih golemih grešaka – ulogu "spasitelja nacije", – mogao shvatiti i kao jedinstvenu priliku da završi neke svoje račune na desnici, posebno s centristima.

Ovo je Pirova pobjeda i za samog Le Pena osobno, ali to nije uputno reći jer, zaboga, kucnuo je čas oslobođenja porobljenih naroda od povampirenog fašizma. Le Pen je, naime, za cijele svoje političke karijere najdosljednije pobijao samog Širaka i ovaj mu je uzvraćao istom mjerom, a sada, neočekivanim svojim uspjehom, tom svom smrtnom neprijatelju osigurava završnu pobjedu.

Ako bi trebalo tražiti lekciju od 21. aprila, najznačajnijom nam se čini slijedeća: ako se izborna pobjeda traži u centru – Zentrum, da se i mi poigramo povijesnim reminiscencijama, onda se izborni poraz pomalja na ljevici ili desnici, i "uspon k ekstremima" je osiguran.