Tog simboličnog proljeća 2000. godine, s gradskom pustoši i dosadom u kafe-baru Voodoo u Osijeku borili su se Os (Hrvoje Osvadić) i Rizva (Nenad Rizvanović). Netko je rekao, ‘ajmo napraviti književnu večer. Konzultirali su Borivoja Radakovića, pisca i dobrog poznavatelja britanske scene, na kojoj tradicionalna javna čitanja donose znatan prihod autorima. Predložio je da se uglavnom čita proza, jer pjesničkih čitanja ima na pretek. Budući da imam iskustva u vođenju tribina, zamolili su me da vodim i ova dvonoćna čitanja. Sve je organizirano u istom tom Voodoou, krštenom imenom FAK, što je tada značilo Festival alternativne književnosti, dvanaestak autora se rado odazvalo i dogodilo se čudo: ovacije, aplauzi, smijeh do suza, bliskost, pomalo hipi đir. Netko je rekao: "Ovdje je kao na Woodstocku", "Idući put svi spavate kod mene", "Ovo morate ponoviti", i FAK je bio rođen. Onda su uslijedili prigovori da kakva smo mi alternativa kad svi najbolji pisci nastupaju s nama. Uzaludno je bilo ponavljati da je to alternativno po načinu prezentacije koja je po atmosferi bliža rok koncertu, po prostoru svakodnevici, neobavezna i bitno spontana. Promijenili smo ime u Festival A književnosti i sve ponovili u Zagrebu, u klubu Gjuro II, samo s još više pisaca i gostima iz inozemstva. Nakon tri dana čitanja, posve iscrpljeni, sa zadovoljstvom smo gledali reakcije; mediji su bilježili fenomen "nove književnosti", "novu generaciju", dobar duh…

BRUTALNI REALIZAM: Trezven analitički um uspjeh FAK-a objasnio bi pomoću nekoliko činjenica. Tijekom prve polovice 90-ih topovi su nadglasali muze. Upad brutalnog realizma u literaturu vidljiv je po dokumentarističkim žanrovima koji prevladavaju; dnevnici, memoari, uknjižene kolumne… Potkraj devedesetih izlazi nekoliko knjiga koje zapravo znače povratak književnosti u užem smislu, fikciji. Osim, ili možda bolje prije, scene razorena je i infrastruktura, od izdavaštva do distribucije. Tranzicija je bila kompletna i dojam je da se starije generacije, uz časne iznimke, u njoj nisu najbolje snašle.

Te nove knjige, na koje je FAK zapravo bitno naknadno skrenuo pažnju, objavljene su u polusamizdat uvjetima, kod malih izdavača, u nekakvoj doista alternativnoj strukturi, odmaknutoj od velikih izdavača i institucija. O FAK književnosti nema smisla govoriti u poetičkom smislu jer zajednička platforma ne postoji, niti se traži. Jedna od tajni uspjeha FAK-a vjerojatno leži u tomu što se FAK postavio iznad generacijskih, lobističkih ili poetičkih zabrana. Lobiji u hrvatskoj književnosti stvarno su smiješni i nikom normalnom nije jasno koji im je smisao jer tu nema ni novca, ni stanova, ni ljubavnica, eventualno reprezentacijska funkcija u medijima koju zamjećuju samo dokoni statističari i kustosi muzeja voštanih figura.

NEUGODNA PITANJA: Selektorski trio (B. Radaković, N. Rizvanović i ja) na FAK je pozivao sve one koji su izdali po njihovoj procjeni zanimljivu prozu i voljni su je javno pročitati. Naravno, selekcijska funkcija je neodvojiva od profilacijske i proliferacijske. Većinu proze koja se čita na FAK-u čine različite varijante neorealizma. Literatura je usidrena tu negdje, na dohvat ruke i memorije – u suvremenost ili bližu prošlost – a jezik kojim je progovorila je blizak razgovornom, s puno slenga i dijalekata. Autoritetima se s guštom podsmjehuje, time ih dekonstruira, a od svih inačica humora neobično je česta crnohumorna. Tematski je vezana za grad ili, podjednako često, predgrađe, što su statistički mjerljivi sociološki momenti o nestajanju građanstva i apologija najproduktivnije, srednje klase koja je opasno osiromašila i približila se anonimnosti i anonimcima niže, aliterarne klase koju dobrim dijelom artikulira. Pisci devedesetih odreda su vezani za novine, profesionalno kao novinari, kritičari, kolumnisti ili povremeni suradnici, pa u neposrednosti tog toucha i činjenici svakodnevnog pisanja treba tražiti njihova nagnuća realizmu, sklonost demonstriranju vještine vladanja žanrovima, "primijenjenim književnostima" od pisanja na zadane teme do scenarija. Medijsko iskustvo i percepcija nije im vezano samo za tiskane medije, nego se dobro snalaze i u elektronskim medijima, pa tako i u performingu. Na FAK-u svatko ima pravo na neograničen broj grešaka, jer greške su uvijek autentične, i ta je činjenica od mnogih, na prvom nastupu zbunjenih ili zadihanih autora u kratkom roku napravila performere s mjerom i ukusom koji izlaze na stage zbog publike. Pri tom se pokušavaju predstaviti, onakvi kakvi jesu, demistificirati status pisca, jer i sami simpatiziraju spektakl autoironije, jednostavnosti i domišljatosti. A ja se kao voditelj brinem za to da uvijek strepe pred neugodnim pitanjima, jer samo im elegantni odgovori na takva pitanja daju autentiku.

LJUDI PRED LJUDIMA: FAK ima i nekoliko uvjeta. Naplaćivanje ulaza je obavezno, jer ovdje se radi o trudu koji treba honorirati. U blizini mora postojati šank, ne prebučan, ali stalno otvoren. Pravi FAK traje dugo, dramaturški gledano ima niz malih, ženskih kulminacija, ali stalno stremi dalje, prema velikom orgazmu. Zato i traje tako dugo, jer publici nenavikloj na ovakvu komunikaciju treba vremena da se opusti, da uhvati vibru, a pri tom pomaže i spomenuti šank. FAK je radost i vitalnost, vesela ekskurzija, i dok bude tako ići će okolo u različitim varijantama. Prirodan kontekst FAK-a je čitanje u sredinama gdje ga svi razumiju bez prevođenja, kao što su Novi Sad ili Beograd. U Londonu i Berlinu, a to su gostovanja koja se već spremaju, tekstove će morati čitati našijenci, ljudi s dobrim znanjem engleskog ili njemačkog i s hrvatskim naglaskom. Istodobno FAK je i kozmopolitski, antiksenofobičan, zbog čega s "maticom" uvijek nastupaju i strani pisci, primjerice, dosta bliski, engleski Novi puritanci.

Sve je ovo bilo jasno nakon zagrebačkog FAK-a, a onda se sve to potvrdilo u Puli, ponovo u Osijeku, Novom Sadu. Objavljen je i zbornik novih ili "zabačenih" tekstova autora koji su sudjelovali na FAK-u, a koji je pokazao da se tu i mimo live nastupa radi o respektabilnoj koncentraciji kvalitete. FAK je organizirao i nekoliko različitih akcija, od antirasističkog fotografiranja s romskom djecom, do FAK-a na kajkavskom i sudjelovanja na Motovunskom filmskom festivalu, gdje su po scenarijima FAK-ovaca snimani trominutni filmovi. Trenutno su izgledni FAK stipendija i CD, no prije toga s velikim zadovoljstvom nastupit ćemo u Beogradu, oči u oči, kao ljudi pred ljudima. Premda nitko nije ovlašten za kolektivne izjave ili potpisivanje kapitulacije, mislim da mogu reći kako ne osjećamo nervozu nego uzbuđenje, što je dobar ulaz u FAK. A ako pak niste uzbuđeni, dovoljno je da dođete, počnete i – FAK će se dogoditi.