"Ne znam s kim nam je teže: s Amerikancima ili avganistanskim talibanima. Prvi preko nas traže izručenje Osame bin Ladena, drugi opet preko nas kažu da ga ne daju. Kako god se okrene, mi ćemo platiti ceh. Jer, ako SAD napadnu Avganistan, što je sasvim izvjesno, naša zemlja će ponovo biti prepuna izbjeglica. Gore i teže od toga je to što će nam se avganistanski politički uspaljenici i militaristi svim sredstvima svetiti zbog saradnje s Vašingtonom. Dobro je poznato da mi s Amerikancima sarađujemo samo kad moramo", kaže za Vreme jedan pakistanski politički analitičar koji "zbog ukupne situacije" želi da ostane anoniman. On dodaje da je teško kontrolisati situciju u ovom dijelu svijeta u "najnormalnijim vremenima, a kamoli kad se na jednu od problematičnih susjednih zemalja okome SAD". Po njegovom mišljenju, američki vojnici možda mogu da unište najznačajnije baze talibana i Osame bin Ladena, ali je teško povjerovati da će na taj način "uništiti uzroke i korijene terorizma".

Drhtav glas našeg sagovornika, dugačke pauze između pojedinih dijelova rečenica i oprez da ne kaže nešto više od onoga što se već zna ubjedljivo govore o strahu ne samo ovog stamenog i nekada šali i cinizmu sklonog analitičara. Možda se ostaci njegovog specifičnog humora mogu prepoznati jedino u poruci da su se "Pakistanci više uplašili američkih aviona nego Avganistanci", za koje usput kaže da su se "ionako davno oprostili od pameti".

Naravno, ne plaše se samo Pakistanci američkih projektila. Jer, ako uslijedi žestoko i dugotrajnije raketiranje ciljeva u Avganistanu, talibani ("studenti teologije", što nema nikakve veze s njihovim obrazovanjem) će morati da traže skloništa, legalno ili ilegalno, u susjednim zemljama i, kako pretpostavljaju upućeniji, pokušaće da u njima "posiju sjeme svojih ideja". Toga se ponajviše plaši Iran, čije vjerske vođe i državni funkcioneri imaju izrazito neprijateljski odnos prema talibanskom nakaradnom tumačenju islama.

TALIBANIZAM: Talibani su (1994) ušli na avganistansku političku scenu kao topovsko tane. Došli su upravo iz Pakistana gdje su imali svoje baze za obuku. U to vrijeme u Avganistanu je međusobno ratovalo osam oružanih grupacija. Prva njihova poruka glasila je da sigurno neće biti deveta rupa na svirali u totalnim vojnim obračunima. Dotadašnji oružani sukobi pokazivali su da ne postoji nijedna pojedinačna vojna grupacija, ili pleme, koja može izvojevati pobjedu nad ostalim rivalima.

Talibanski duhovni vođa Muhamed Omar bio je svjestan da većinu siromašnih Avganistanaca može okupiti jedino ako im obeća da će biti zaštićeni od pljačkaša i neobuzdanih grupa koje su harale i ubijale. Istovremeno, obećao im je da će biti uvedeno islamsko pravo – šerijat. Među masama on je dočekan i doživljen kao "spasilac od komunističkog jarma". Podsjećanja radi, Sovjetski Savez je ovu zemlju držao pod okupacijom punih deset godina. Sada se često može čuti uzrečica da su sadašnji talibani posljedica nekadašnje sovjetske okupacije.

Socijalni i vjerski momenat bio je odlučujući u animiranju masa koje više ionako nisu znale kom vođi i vojskovođi da se priklone. U tome se može tražiti odgovor na pitanje: kako su uspjeli da za dvije godinu ovladaju sa 85 odsto teritorija, što do tada nikome nije pošlo za rukom iako je među vojskovođama pojedinih frakcija bilo i poznatih generala i heroja iz prethodnih ratova.

U početku su se iranske i pakistanske vodeće ličnosti ponadale da će talibane držati pod kontrolom i da će ih usmjeravati po svojoj ideološkoj i vjerskoj šemi. Ubrzo se pokazalo da su to bile njihove puste želje. Jer, talibani su počeli da se predstavljaju svijetu kao jedini pravi tumači Kurana (sveto pismo muslimana) i zaštitnici islamske izvorne tradicije. To je osnovni razlog što su njihovu državu do sada priznali jedino Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Talibani su strogu primjenu šerijatskih propisa (odsjecanje ruke zbog krađe) pravdali opštim haosom u zemlji. Taj potez je pozdravila većina stanovništva koje se bukvalno nalazilo na ivici egzistencije. Svaka presuda pozdravljana je euforično. Mnoge javne ličnosti koje su se zalagale za laičku državu počele su da "uviđaju smisao šerijatskih propisa". Muhamed Omar znao je to dobro da iskoristi pa su se teške kazne primjenjivale i u slučajevima kad nije bilo opipljivih dokaza da je neko počinio krivično djelo. Tada se u Avganistanu mogla čuti parola "Što više odsječenih ruku to više straha i reda".

ŠTO GORE TO BOLJE: Uvidjevši da ta vrsta političke strategije dobro prolazi na domaćem terenu, duhovni vođa talibana je, po starom demagoškom receptu, počeo da iznalazi strane neprijatelje i zavjerenike "izvornog" islamskog učenja. Prvo je upro prstom u SAD, ali i na susjedni Iran, čije je vjerske velikodostojnike proglasio šarlatanima. Oni su mu, na nešto višem nivou, uzvraćali karakterišući postupke talibanskih vlasti "fosilnom" i politikom srednjeg vijeka. Vjerske vođe u Pakistanu bile su mnogo opreznije plašeći se osvete. One su imale u vidu da je njihova zemlja, ipak, ostala najveće utočište talibana u kojoj postoji i velik broj fanatičnih pristalica saudijskog disidenta Osame bin Ladena.

Stvaranjem stalne atmosfere straha da će neko sa strane napasti Avganistan, talibani su uspješno držali sunarodnike na uzdi ubjeđujući ih da su oni jedini koji ih mogu zaštititi. I u tome leži dio njihovog "uspjeha". Pri tom treba imati u vidu da je Avganistan jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta i da je preko 90 odsto stanovništva nepismeno.

Primanjem Osame bin Ladena kao "stalnog gosta", talibani su gurnuli prst u oko Amerikancima što je dovelo do sadašnje situacije. Avganistanski političari po tome donekle kopiraju iračkog predsjednika Sadama Huseina, koji se suprotstavio "cijelom razvijenom svijetu" (zalivski rat 1991), kao i bivšeg predsjednika Srbije i SRJ Slobodana Miloševića. Oni, međutim, imaju nešto veće ambicije. Jer, smatraju da će vojna intervencija na njihovu zemlju izazvati teške potrese u susjednim zemljama i da će "rat protiv Amerike stvoriti sveopšti islamski front protiv satana iz Vašingtona".

Sudeći po onome što se može saznati iz više islamskih zemalja, o takvom "frontu" talibani mogu samo da sanjaju. U prvom redu što su i sami na veoma lošem glasu u tim zemljama zbog isključivosti i "brukanja islama". Drugo, malo je čak i militantnih organizacija sa islamskim predznakom koje će pružiti podršku talibanskim vlastima koje su "veoma zatvorene" i teže da "postanu vodeća snaga u čitavom islamskom svijetu". Treće, u SAD se dogodila prevelika tragedija da bi se sad neko poigravao sa vodećom svjetskom silom. Četvrto, većina pokreta i organizacija, na primjer u arapskim zemljama i u Čečeniji, smatra da su terorističke napade na SAD neke države iskoristile za napade protiv njih. O tome svjedoči ofanziva ruskih snaga u Čečeniji i izraelskih jedinica na palestinski grad Dženin. I to upućuje na zaključak da će talibani, zbog gostoprimstva Osami bin Ladenu, biti prilično usamljeni u "nametnutoj borbi protiv SAD".