Slikar Miodrag Dado Đurić preminuo je 27. novembra u Parizu, nakon teške bolesti u 77. godini života. Po sopstvenoj želji, Dado će biti sahranjen na Cetinju. RTV Crne Gore uz vest o njegovoj smrti kaže da je umro jedan od najznačajnijih crnogorskih umetnika svih vremena.

Dado Đurić je rođen 4. oktobra 1933. godine, na Cetinju. RTV CG podseća da ga je godine 1944, kada je umrla njegova majka, prihvatio ujak, takođe slikar, da je život nastavio u Sloveniji, u Ljubljani. Umetničku školu je završio u Herceg Novom 1952. godine, a potom Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Marka Čelebonovića. Prvi put izlagao je u Rijeci, sa francuskim slikarima 1958. godine. Po doprinosu nadrealizmu neki ga porede s Dalijem i Šagalom.

Kako piše Miodrag B. Protić, Dado Đurić, jedan od najizrazitijih predstavnika današnje figuracije, potekao je u krugu Mediale uz Vladimira Veličkovića, 1935, Ljubu Popovića, 1934, (svi u Parizu), i Radomira Reljića, 1938. Dado je bio deo beogradske mitologije šezdesetih, po talentu, po pripadanju grupi Medala i po boemskom životu o čemu umesto omaža ovde podsećamo pomoću tekstova Bore Ćosića i galeriste Danijela Kordijea.

Hronike kažu da su godine 1953. u Domu omladine, koji se tada nalazio na Obilićevom vencu u Beogradu, na izložbi o Le Korbizjeu – studenata arhitekture Leonida Šejke i Siniše Vukovića – došli slikari Dado Đurić i Uroš Tošković, i neki to smatraju prvim kontaktom članova buduće grupe Mediala jer oni, tu, na samoj izložbi odmah nalaze zajednički jezik.

Jezgro grupe se polako širi kada se, 1957. godine formira društvo prijatelja Baltazar, koje pored Dada Đurića sačinjavaju Leonid Šejka, Siniša Vuković, Miro Glavurtić, Mišel Kontić, Uroš Tošković, Vukota Vukotić, Peđa Ristić i Olja Ivanjicki.

Prvi zajednički nastup grupa je imala na izložbi pod nazivom – Medijalna istraživanja.

Marko Čelebanović mu pomaže da ode u Pariz sredinom pedesetih godina i od tada Dado je živeo u Francuskoj, u mestu Šamon an Veksan blizu Pariza, gde je imao atelje. Boravio je kratko u Njujorku, a potom u Centralnoj Africi. Prvu samostalnu izložbu u Francuskoj imao je u Galeriji "Danijel Kordije". Izložbom Dada Đurića "Zorzi elegije" u Palati "Zorzi" u Veneciji, otvoren je paviljon Crne Gore na 53. Bijenalu savremene umetnosti.

Pre desetak godina ugledni istoričar umetnosti Alan Boske o njegovom delu objavio je monografiju "Dado, univerzum bez odmora", a nedavno mu je posvećen i jedan dokumentarni film. U avgustu ove godine dodeljena mu je Trinaestojulska nagrada za životno delo, najveće državno priznanje Crne Gore, a izložba njegovih slika organizovana je od 15. septembra do 31. oktobra u Paviljonu Crne Gore, na Svetskoj izložbi u Šangaju.

U Beogradu je poslednji put izlagao juna ove godine u Galeriji Haos, kada je Dado Đurić ustupio svoje skicen blokove i seriju "Trente têtes couronnés" ("Trideset krunisanih glava"), njegovih najrecentnijih crtačkih intervencija bojom na štampanim portretima slavnih naučnika, vladalaca, mislilaca, koji predstavljaju umetnikov izbor trideset ličnosti koje su na ovaj ili onaj način bile "krunisane glave svoje epohe". Predmet Đurićevih kreativnih intervencija na toj izložbi su Henri VIII, Kopernik, Marija Mediči, Papa Lav X, Ana od Austrije, Martin Luter… Tada su bili izloženi i Đurićevi najraniji crteži, blokovi i sveske sa crtežima iz različitih faza, neka dela iz osamdesetih, kao i nekoliko kolaža rađenih u saradnji sa umetnicom fotografije Ev Morkret (Eve Morcrette).

Pre toga 2005. izložba "Medijala" u galeriji NIS slike Dada Đurića bile su izložene uz slike Olje Ivanjicki, Leonida Šejke, Milića od Mačve, Uroša Toškovića, Vladimira Veličkovića, Ljube Popovića, Koste Bradića, Vladana Radovanovića, Siniše Vukovića, Mira Glavurtića, Svetozara Samurovića, Milovana Vidaka. Pre toga retrospektivna izložba Mediale u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorićbila je kulturni događaj u Beogradu 1981.

Pored ulja i crteža, Dado je radio grafike, kolaž, instalacije, asamblaž, a njegova dela se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama širom sveta.

Umesto omaža prenosimo tekst Bore Ćosića, i Danijela Kordijea sa sajta www.dado.me i www.dadto.fr

Bora Ćosić

Ni glad ni hladnoća «ne mogu ništa»

U zimu godine 1953. veoma mraznu, penjao sam se pod krov jedne kuće u ulici Strahinjića Bana; tu, u sobi sa nezastakljenim prozorima, živio je Dado Đurić, lumpenproleter, kepec-filozof, « čovjek od gvožđa », kome elementarne sile ne mogu ništa, najzad jedan od najboljih slikara koje znam. Prostor u kome sam, ne skidajući kaput i ne sjedajući (jer nije bilo stolice), razgovarao sa Dadom o smislu « sveg ovoga » što treba da postane sadržaj slikarstva, umjetnosti, enterijer tog našeg nedjeljnog, prijepodnevnog eseja pamti se i poslije skoro 20 godina; u sobi se nalazio kostur kreveta (sem žice na njemu nije bilo ničega), nekoliko slika na gomili, okrenutih zidu, jedan sto sa koga se farba izgubila. Na stolu se nalazila krletka bez ptice, dvije lobanjice, pretpostavljam glodarskog porijekla, i jedna prastara anziskata sa rozikastim, bradatim Faustusom austro-ugarskog tipografskog porijekla. To je bilo apsolutno sve i ma koliko se trudio da od ovih elemenata sastavim sasvim docnije neku « sliku » Dadovog života, nekakav prikaz njegovih « prilika » na asketskim počecima jedne karijere, sve se raspadalo u potpuni besmisao jer se pomoću tih šest predmeta nije moglo « živjeti, u realističkom, praktičnom i pragmatičnom smislu, ni jednog jedinog dana ». Budući dijete prirode, nesalomljivi fizikus kome ni glad ni hladnoća « ne mogu ništa », prenebregavši praktičnu stranu « problema », Dado je, vjerovatno riješio da postoji na način « simboličan », sintetičan, skvrčen na svojoj žici-krevetu pokriven kratkim kaputićem skinutim sa sebe. Dado je u tom potpuno praznom prostoru morao da sanja jedan mnogopredmetni, pretrpani svijet, koji se uskoro počeo da pomalja na njegovim platnima. Faustus sa austrougarske ušećerene anziskarte bio je neka vrsta njegove legitimacije, programa, slika filozofsko-estetskih preobražaja koji su ga očekivali. Lobanjice glodara označavale su ne samo ideogram smrti, kojoj je Dado na najbukvalniji način pokazivao « dugi nos », već i vrhunsku temu njegovog slikarstva, temu ogoljavanja. (Već tada on je bio naslikao svog Plavog biciklistu što se rastače na pozamanterijske pojedinosti od kojih je bio sastavljen, sliku koja je htjela da pokaže kako se sve, pa i jedan biciklista može rastaviti na sastavne djelove, « bez krvi », kao neka mehanizovana, mnogodjelna lutka). Ostaje još kavez, opet jedna simbolična stvar, predmet koji ne služi svojoj namjeni, već opominje, brani sopstvenim prisustvom smisao slobode, Dadu toliko drage.

Ovaj dadovski inventar, ta simbolična kritika ne umjetnosti, već « okoline » koja ovu uslovljava, pokazuje jedno « čisto stanje » egzistencije, ne njegov svakodnevni tok, već njegov praznični, kategorijalni vid, ne njegov oblik, već njegovu suštinu. Smišljajući svoj dubretarski kosmos, svoju košmar-civilizaciju u kojoj se predivotni svijet XX vijeka kužno rastače na sopstvene djelove. Dado je, zauzvrat, živio « kao na slici » u praznom prostoru, ni u čemu. Ovaj faustovski dogadaj, ova zbrka oblasti, ta inverzija života i umjetnosti, odigravala se i odigrala se, kako rekoh, u zimu godine 1953. na moje oči.

Trinaest godina docnije, u jesen 1966, otišavši na sada već poznati majur Eruval, ustanovio sam da je Dado samo kvantitativno obogatio i prostorno razgranao svoj simbolični način života, doktrinarno započet u ulici Strahinjića Bana. Prelazeći preko najovještalijih navika civilizacije (električna struja, vodovod, telefon) kao preko stvari vrijednih da budu zanemarene, nastanivši se prije više godina u ovoj zablaćenoj oblasti, šumovitoj, čistoj i strašnoj, mimo platna koja je nastavio da snabdijeva personalom svoje podzemne civilizacije, memorijom povratnika iz pakla, Dado je počeo da islikava svaki djelić tog posjeda, da artistički organizuje i estetički preobražava sve što se u kompleksu tih prostranih odaja moglo podvesti pod crtu kreacije i stvaralaštva. Koračajući kroz ovaj lavirint soba, penjući se škripavim ste-penicama i zavirujući pod krov nijesam prestajao da pronalazim nove djelove te prostrane kuće-slike, tog sumanutog dvorca-skulpture, sačinjenog od blata, otpada-ka, ideograma, simboličkih predmeta, upropašćenog namještaja, vatre i misli jednog genija. Kao u nekoj vrsti rastresitog skladišta, kao u kakvom magacinu poslije seobe, iz koga su iznesene glavne stvari, « roba », dok su ostali samo tragovi šalâ onih koji su ovdje radili, Dadova francuska kuća ispunjena je crtežima po zidovima, dovajanim skulpturama, rashodovanim i « slikarski » dopravljenim pokućstvom, onesposobljenim lutkama, ogledalima iz drugog carstva, ispunjenim životinjama, amerikanskim suvenirima i jednom stolicom – kolicima « koja su pripadala sekretaru Napoleona III za njegovu šetnju Luksemburškim parkom » , nedavno kupljenim na jednoj licitaciji. Izlazeći dosta rijetko iz svog ateljea smještenog u susjednoj zgradi, Dado je tokom dugih godina ovog dobrovoljnog izgnanstva minuciozno izvedenim crtežima ukrašavao zidove i ragastore, pretvarajući mrlje, pukotine, kvarove u malteru, na način potpuno leonardovski, u elemente i sastojke svoje linearne igre. Moglo bi se svakakao izbrojati nekoliko hiljada crteža kojima je Dado ispunio unutrašnjost jednog starog zidnog časovnika, kojima je prekrio dvije zastrašujuće kvaziantičke glave, mnoge lutke-modele njegove slikarske svakodnevnice, uglavnom obezglavljene ili na drugi način unakažene. Ne bivajući zadovoljan onim što je uradio na jednoj slici, Dado je počeo da puni crtežima njen ram, pokazujući na slikovit način ekspanziju jedne umjetnosti kojoj granice, ograničenja, « ramovi » idu na nerve.. Loveći u okolnim baruštinama razne životinjice, uglavnom i ponovo, glodare, Dado ih je preparirao, a zatim stavljao na različita mjesta po kući, na predmete (čineći ovima pakost i uvredu), najviše medutim, na jedno školsko gipsano poprsje, slično našim « Njegošima » i « KaradMima », a koji su, kako se sjećam, glavni medijumi mučeničkih časova crtanja ovdašnjih osnovaca. Na tog francuskog « Njegoša », odlomljenog nosa i prilično osramoćenog, Dado je izučavao rezultate svog skupljaštva, stvarajući jedno pravo eruvalsko božanstvo, pežorativno shvaćeno penatsko ovaploćenje čuvarkuće, strašno, smiješno i sintetično istovremeno. Nemajući druge želje do da slika, Dado je, svojim razgranatim, crtežom, ovom jednostavnom « slikom » koja malo-pomalo prekriva cijeli njegov gogenovski egzil, cijelu tu rajsku štalu i obećani dvor, ipak na pragu da ostvari jedan cjeloviti artistički univerzum, život u slici, švitersovski merc, jednom riječju.

Danijel Kordije

U centru ćovečanstva koje krvari

Dada sam upoznao preko Kalinovskog 1957. godine. Bio sam, i jos uvijek sam zbunjen pojavom tog bradatog, malog čovjeka, rascupanog, prijatnog glasa, pravilnog izražavanja, u isti mah podrugljivog i tužnog, koji zivi u u nepopravljivom neredu, okruženog sovama, mačkama, ovcama i djecom.

Svake nedjelje sam, tokom vikenda, išao da vidim Dada. Istovremeno je radio na tri ili četiri slike, čiji obrisi su mi se činili eksplicitni i potpuni. Bijesnio sam, kada bih naredne nedjelje slike bile uništene i neprepoznatljive. Često je napustao ostecenu i uništenu sliku u ćošak ateljea, ili bi je prefarbao preko svake mjere dosadnim bojama u umornu i nedjelotvornu masu. Ponekad bi se desilo čudo, ekstravagantni likovi bi silazili iz njegovog pogleda na platno krasno opisujući sjetu Vremena koja obezvređuje i bića i stvari.

Nebrojeni crteži, savršeno i brižljivo urađeni, nalazili su se na podu, prljavi, pocijepani, probušeni. Praktično ne postoji nijedno Dadovo djelo koje nije prvo bilo kod restauratora pa tek onda prikazano u javnosti. Uvijek sam mu kroz smijeh govorio da ga je mržnja prema prodavcu njegovih djela nesvjesno primoravala da ih uništi, da bi time kod trgovca izazvao gadjenje. Dadova umjetnost je umjetnost spokoja izvan ocaja. Koncentrirani svemir u kojem se svrgnuti čovjek pridružuje životinjskim korijenima : svijet atomskh katastrofa u kojem ce necija genijalnost poslužiti samo da pokvari duh i unakazi tijela svih drugih ; tragedija rodjenja ciji nebrojeni otpaci, defekacije, iscrpljeni organi, pretvaraju svijet u čudovišnu bolnicu u kojoj se bića naprežu u bolu i sramu. Fina paleta, roza klementina i ruzicasta lavanda, pogoršava nocnu moru precioznoscu insceniranja. Iznenadjen sam kada čujem da njegova djela kritikuju kao patoloska. Zar ona ne razotkrivaju stvarnost koja nas okružuje ali koju se ne usudjujemo pogledati, stideći se našeg zdravlja, našeg komfora, naše ravnodušnosti ? Ako je ovo slikarstvo katastrofe, sto je optužuba, meni se cini kao prirodni ambijent moje misli, to je vjerovatno zato što je užas moja utjeha.

Dadovo slikarstvo je slikarstvo instinkta, u kojem četkicu vodi intuicija, crta, briše i obnavlja teme kojih postaje svjesna u trenutku u kojem ih stvara.

Čini se da je ljudski jad nasao utočište u njegovim rukama i pretvorio tog već načetog čovjeka, mladalačkog hoda, u kolosalnog proroka milosrđa i užasa.

Kada se govori o nekom slikaru, primjereno je interesovati se za njegovu tehniku, njegove teme, inspiracije : posebno u naše vrijeme kada su te vrijednosti zamijenjene drugim koje su naizgled iscrpljene prije pola vijeka, ali čiji izostanak, nakon tako dugog izgnanstva,počinje da se osjeća. Mi, dakle, govorimo o netjelesnom objektu koji pluta ko zna gdje, odvojen od čovjeka koji ga je napravio i koji ga posmatra. Govori se mnogo, tu i tamo, o nekom « novom oblikovanju ». To je, zaista, plastičan problem kao i povratak neke slike prirode na platna.

Sa Dadom smo daleko od estetike, u centru smo čovječanstva koje krvari, bez literature i bez samozadovoljstva. Njegove slike su toliko šokantne (u najjačem smislu, tako reći nezaboravne) da ćemo ih, dugo vremena nakon njihovog posmatranja, doživljavati u našim srcima kao kajanje.

Slava slikara-dijeteta biće u njegovoj moći da povrati slikarstvu izgled koje mu je nedostajao, i zbog kojeg je umiralo a da to nije ni znalo.

Dado je majstor « nove humanizacije ». To nije plastičan problem, za to su potrebni srce i malo nadarenosti.

Daniel Cordier