Umrla je Olivera Marković, glumica velike snage, širokog spektra i dubokog traga, stasala u prvoj generaciji Pozorišne akademije u klasi Mate Miloševića 1948; Darja u "Tihom Donu"; Maša u Tolstojevom "Živom lešu"; Agafja u Gogoljevoj "Ženidbi"; Aleksandra u Anujevoj "Kolombi"; Juliška u Nušićevom "Putu oko sveta"; Libera u Goldonijevim "Ribarskim svađama"; Arkadina u Čehovljevom "Galebu»; Klara u Krležinoj «Ledi»; Filamenta u Molijerovim "Učenim ženama"; Madam Parnel u "Tartifu"; Brehtova Majke Hrabrosti; Nušićeva Živka ministarka; Stankovićeva Koštana. Poznata je po ulogama u komadima "Mačka na usijanom limenom krovu" Tenesi Vilijamsa; "Vučjak" Miroslava Krleže; "Lov na veštice" Artura Milera; "Pigmalion" Bernarda Šoa…

Bioskopska publika je pamti po ulogama u 63 filma: debitovala je 1954. godine u "Sumnjivom licu", a onda su sledili: "Poslednji kolosek", "Vlak bez voznog reda", "Uzavreli grad", "Dr", "Kozara", "Put oko sveta", "Sibirska ledi Magbet" (režija Andžej Vajda), "Nacionalna klasa", "Petrijin venac", "Majstori, majstori", "Moj tata na određeno vreme", "Balkan ekspres", "Već viđeno", "Braća po materi", "Sabirni centar", "Urnebesna tragedija, a posle pauze, bila je specijalna gošća u filmovima «Seljaci» i «Mrtav ‘ladan» (2002).

Avgusta 1987, dobila je životnu nagradu "Slavica" za uloge u jugoslovenskoj kinematografiji, 1964. – Zlatnu arenu u Puli za ulogu u filmu «Službeni položaj»;

1983. – Zlatnu arenu u Puli za ulogu u filmu «Balkan ekspres» 1997. – Dobričin prsten, za životno delo; 2007. – Statuetu zlatni ćuran u Jagodini, za životno delo.

Za televiziju je snimila 13 drama i 26 serija (Grlom u jagode 1976: Bolji život 1987-1990; Srećni ljudi 1993-1996; Otvorena vrata 1995; Porodično blago 2001.

Snimila je više šou-programa, a igrala i pedesetak uloga u radio-dramama. Najšira publika je pamti kao izuzetnu pevačicu ruskih romansi i šlagera.

Olivera Marković se rodila u Beogradu 3. maja 1925, a umrla u Beogradu u 87. godini života, 2. jula, posle duge i teške bolesti.

Pozorišnu karijeru započela je u toku okupacije, kada s grupom mladih entuzijasta, gimnazijalaca i studenata, među kojima je i njen budući muž i najčešći partner na sceni Rade Marković, na Kolarcu, a potom po raznim beogradskim stanovima, priprema pozorišne predstave, otišla u partizane.

Po povratku iz rata završila je akademiju, bila članica Beogradskog dramskog pozorišta od 1957. do 1965, zatim Narodnog pozorišta do 1991, često je gostovala i u Ateljeu 212 i Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Svoj ispunjeni život je posvetila sceni, a i oni sa kojima je živela pripadaju scenskim umetnostima: prvi muž glumac Rade Markovic (5 November 1945 – 16 November 1964); drugi muž Dusan Bulajić ( koji je umro 3. juna 1995), i sin Goran Marković, filmski reditelj.