In memoriam
Ivo Brešan (1936-2017)
Umesto omaža: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
U 81. godini života umro je Ivo Brešan, hrvatski književnik, dramatičar i scenarist. Iznenada i tiho, Brešan je umro u Zagrebu gdje se preselio nakon smrti supruge Jele Godlar Brešan, koja je preminula u rujnu prošle godine.
Brešan je rođen u Vodicama 27. svibnja 1936. godine. U Šibeniku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Radio je kao srednjoškolski profesor u šibenskoj gimnaziji, potom kao umjetnički voditelj Centra za kulturu i Međunarodnogh dječjeg festivala.
Počeo je pisati još u gimnazijskim danima, a prvi veliki uspjeh doživljava 1971. djelom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Ubrzo postaje jedan od najpopularnijih dramskih pisaca u bivšoj državi, a njegove drame prevedene su i igrane u mnogim europskim državama, osobito Poljskoj.
Pisao je i filmske scenarije, dobitnik je mnogih nagrada za književnost.
Od 90-ih uglavnom piše romane, a posljednjih godina zbirke pripovijedaka.
( Stari meštar ispisao svoj zadnji roman: umro Ivo Brešan, slobodnadalmacija.hr, 03.01.2017. | 15:23)
Prvi dramski tekst
Četiri podzemne rijeke
objavljen mu je 1970. usplitskom časopisu
Vidik.
Iduće godine na daskama zagrebačkog TeatraITD, nakon petogodišnjeg uzaludnog nastojanja da mu neko od kazalištaizvede tekst, prikazana je groteskna tragedija
Predstava Hamleta u seluMrduša Donja
u režiji Božidara Violića. Nakon premijere izvedena je ugotovo svim kazalištima u zemlji, a prevedena je i izvođena u Poljskoj,Austriji, Njemačkoj, SSSR-u, Bugarskoj i Švedskoj.»Glasovito Shakespeareovo djelo, koje neuki seljaci u zaostalom djeluDalmatinske zagore uvježbavaju po frontovskom zadatku, uzeo je kaotematski predložak i mjeru zbivanja, dok je samo uvježbavanjedramaturški zamislio i postavio kao kazalište u kazalištu. Tečajem radnje,međutim, od odluke seoskih rukovodilaca da se Shakespeareovatragedija mora prilagoditi shvaćanjima sela i aktualnim, poslijeratnimdruštveno-političkim prilikama, Brešan ostvaruje i grotesknu parafrazu
Hamleta
, koja je određena, kao i njegovo djelo u cjelini, jezičnimidiomom Dalmatinske zagore, parodijskom identifikacijom kraljevskogmakrosvijeta Shakespearea i seljačkog mikrosvijeta Donje Mrduše, teironičko-satiričkom osudom dogmatske vlasti i primitivizma«. (B.Hećimović)Osim
Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja
, Brešan je objavio sljedećedrame:
Nečastivi na Filozofskom fakultetu
(1975. ),
Smrt predsjednikakućnog savjeta
(1978. ),
Svečana večera u pogrebnom poduzeću
(1979. ),
Viđenje Isusa Krista u kasarni VP2507
(napisama 1973. ,objavljena 1988. ),
Arheološka iskapanja kod sela Dilj
(1981. ),
Anera
(1983. ),
Hidrocentrala u Suhom dolu
(1985. ).S redateljem Krstom Papićem napisao je scenarije za filmove
PredstavaHamleta u selu Mrduša Donja
(1972. ),
Izbavitelj
(1976. )
i Tajna Nikole Tesle
(1985. ) a 1990. tiskan je prvi Brešanov roman
Ptice nebeske.
Ivo Brešan- Predstava Hamleta u selu MrdušaDonjascribd.com )
UMESTO OMAŽA: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (odlomak)
Ivan Brešan
Nezapamćena predstava Hamleta u selu Mrduša Donja općine Blatnik, održana u organizaciji Mjesnog aktiva Narodnog fronta, Poljoprivredne zadruge i Mjesnog aktiva Partije, uz samoprijegoran rad i nesebično zalaganje ovih drugova:
MATE BUKARICE – rečenog BUKARE, upravitelja zadruge i sekretara Mjesnog aktiva Partije, u ulozi kralja Klaudija
MILE PULJIZA – rečenog PULJE, predsjednika Mjesnog aktiva Narodnog fronta, u ulozi Polonija
ANĐE – njegove kćeri, u ulozi Ofelije
MARE MIS – rečene MAJKAČE, seoske krčmarice, u ulozi kraljice Gertrude
MAČKA – predsjednika Upravnog odbora Zadruge, u ulozi Laerta
JOCE ŠKOKIĆA – rečenog ŠKOKE, seoskog momka, u ulozi kraljevića Hamleta
ANDRE SKUNCE – seoskog učitelja, kao režisera predstave
ŠIMURINE – komentatora i tumača predstavei ostalih seljaka i seljanki iz Donje Mrduše
PRVI DIO
PRVA SLIKA
(Društvena prostorija Narodnog fronta u Donjoj Mrduši. Na zidovima vise zastave od papira, parole ispisane nevještim rukopisom: Živija Narodni front, Naprid u nove pobjede, Svi u seljačke radne zadruge i sl. Prostorija je zapuštena. Na mnogim mjestima otpala je žbuka, stakla su razbijena, a umjesto njih stavljen je ambalažni karton. Između dva prozora vise Zidne novine. U pozadini je na povišenom mjestu stol prekriven narodnim ćilimom, a ispred njega dugačke drvene klupe na kojima sjede seljaci i seljanke. Kad se zastor digne, na pozornici je graja. Seljaci živo razgovaraju.)
PRVI SELJAK: Ajde, Mile, počni jedanput, bogati! Nemam ja vrimena. Sutra rano tribam kukuruz brati.
DRUGI SELJAK: Evo mi se prisvitla zalipila za klupu od čekanja!
TREĆI SELJAK: Ja, budala, moga sam već sa ženom biti u postelji, umisto da tude sidim za ništa.
ČETVRTI SELJAK: Šta čekaš, Mile, da ti pivci počnu kukurikati? Svi smo se mi umorili u polju.
PULJO: (Sjedne za stol.) Evo, evo, drugovi, odma’, vrag odnija i prišu! Drugovi i drugarice! Otvaram sastanak Mjesnog aktiva Narodnog fronta i predlažem ovi dnevni red. Prvo bi bilo, kako da kažem, kulturno-prosvitna aktivnost u našem selu. A drugo razno. Usvaja li se?
PETI SELJAK: Pa si nas za to zva! Aj’ lipo u božju strinu, ti i kultura i prosvita!
ČETVRTI SELJAK: Šta će nama ta kreketačina! Stavi ti na dnevni red da se nabavi,metnimo li, mehanizacija i motorizacija, a ne da se tute ubijamo od posla. Vidi ruku kakve su mi!
PRVI SELJAK: Da se i ubijaš za što, nego za onih posranih sto kili kukuruza!
DRUGI SELJAK: Može li se tom kulturom ‘šenica pođubriti, a, Mile?
PULJO: Molim vas, drugovi, malo tišine! Doći će na red i to vaše. Samo se strpite!Nemojte vi misliti da su kultura i prosvita, razumite me, ništo ki »muzla baba jarca«. To su napredne stvari, drugovi i drugarice, još kako… Eto, drugovi, prije rata se ona buržoazija nije brinula za nas seljake da bi nas, metnimo li, prosvitlila, nego nas je,razumite me, držala tute u nikom mraku i neznanju, pa smo bili ki telad. A danas, drugovi i drugarice, naša narodna vlast stara se da budemo kulturni, da znamo, metnimo li,čitati i pisati, uvodi nam tute u selo higijenu, pa industrijalizaciju, letrifikaciju, nacionalizaciju,emancipaciju i druge kulturne i prosvićene stvari. I mi, drugovi, moramo pripomoći nastojanja naše narodne vlasti, i sami se prosvićivati.
TREĆI SELJAK: A oćeš li ti misto meneka kopati, ako se ja budem prosvićiva?
PETI SELJAK: Dosta je nama toga prdekanja! Dajte vi učinite jedanput ništo, a ne uvik: , tribalo bi ovo, drugovi, tribalo bi ono!
PULJO: Molim vas, drugovi, molim vas, molim vas … Evo, drug Mačak ima rič.
MAČAK: Ovaj … kako da kažem… mislim da su niki drugovi malo skrenuli s linije. Ima ih tute koji nepravilno postavljaju da nama ne triba, stavimo kazti, kulturno-prosvitne aktivnosti. Ja bi kritikova dotične drugove i drugarice. Triba, drugovi, žaliti šta su kultura i prosvita tute kod nas u zadnje vrime, stavimo kazti, pale dolika. Ja se pitam, drugovi, kako ćemo mi unapreñivati našu socijalističku poljoprivredu, ako u namika ne bude prosvićenosti…
TREĆI SELJAK: Ajde, Mačak, ne tamburaj! Otkad su te primili u Partiju, počeja si da glancaš, a prije si socijalizmu sve bogove skida.
PETI SELJAK: Najprije se ti prosvitli, pa onda namika dođi soliti pamet.
DRUGI SELJAK: Bolje bi bilo da kažeš di su nestale zadružne pare, umisto da tute tareš jezik za ništa!
MAČAK: Šta ja imam o tome kazti? Nisam ih ja uzeja.
DRUGI SELJAK: Ne znam ja ništa ko ih je uzeja. Njih nema.
MAČAK: Ti se ništo puno zalićeš, Šime. Moga bi dobiti dvi po gubičetini.
DRUGI SELJAK: Od koga? Od tebe? Aj, dođi samo, udri!
PULJO: Drugovi, mir! Jesmo li na sastanku ili nismo, majku mu! Nećemo se tute, šta ja znam, fizikalno obračunavati. Sad govorimo o kulturi i prosviti, a ne o nikim, razumite me, financijskim manjkavostima. Drug Mačak ima rič. Nastavi ti, Mačak, i ne slušaj nikog!
MAČAK: Šta sam ono tija reći … Aha! Eto, drugovi i drugarice, kad smo se mi tute zadnji put kulturno i prosvitno uzdizali? Ima više od godinu dana da su ono drugovi iz Gornje Mrduše svirali u ‘armonike i plesali narodna kola. I od onda ništa. A tribalo bi jedanput i mi da spremimo niku prestavu. I to, drugovi, prestavu u kojoj će izaći na vidilo, stavimo kazti, naša socijalistička stvarnost, ono šta je, metnimo li, pozitivno i ono šta je negativno. Pa kad naš radni čovik vidi taku prestavu, on može doći onom svom pretpostavljenom drugu i reći mu: Tako i tako, druže, ovo ti valja, a ovo ti jope ne valja.
PRVI SELJAK: Ne triba nama nikakve prestave. Znamo mi i bez prestave šta kome ne valja.
TREĆI SELJAK: Dok si iša magarcu iza repa, nije ti prestava ni na pamet padala!
PETI SELJAK: Skini gaće, Mačak, pa onda govori! Bit će ti lakše.
BUKARA: Dobro, en ti mliko Isusovo, šta je ovo! Jesmo li mi tute došli da slušamo ničija reakcionarna zafrkavanja, ili da donesemo nike zaključke? Ja mislim, druže Mile,da ne triba puno mudrovati. Oće li narod prestavu? Oće! Onda, brte, ima da se spremi, i kvit. A ako se to kome narodnom neprijatelju ne sviđa, eno mu vrata! Nećemo mi nikoga moliti.(Pauza.)
PULJO: Eto, drugovi i drugarice,čuli ste šta je reka drug sekretar. Ja mislim da on pravilno govori. Narod oće prestavu, i zato, brte, nema tute mile-lale, nego suči rukave bez diskusije!
ČETVRTI SELJAK: Aj dobro, vrag odnija i prestavu, neka bude. A red ti meni ko će je spremiti? Tute su potribni pismeni i kulturni ljudi, koji će se, metnimo li, priobući, koji će izaći na pozornicu i prestavljati. Di ćete vi naći te ljude?
MAČAK: Di ćemo naći ljude? A šta će nama ko? Sami ćemo, drugovi i drugarice! Evo, ja ću se prvi priobući i izaći na pozornicu ako triba. A prestavu će spremiti drug učitelj. On je tute najpismeniji među namika.
ŠKUNCA: Ne, ne, drugovi, oprostite! Molim vas da mene izostavite. Ja to nikada nisam radio i… ne osjećam se sposoban. A osim toga, kao što znate, ja sam bolestan čovjek. Mene bole jetra.
BUKARA: Ti se, druže učo, u zadnje vrime ništo pimo izvlačiš od društvene aktivnosti. Ne iđe to tako. Ti si, druže,član naše socijalističke zajednice i ti moraš izvršavati obaveze koje narod prid tebeka postavlja. Ne možeš ti tute na račun džigerice izmicati. Ko je mene pita boli li me šta kad je tribalo na bunkere ići!
ŠKUNCA: Dobro, dobro, drugovi! Priznajem. Bio sam malo isuviše ličan… Pa da, imate vi pravo, džigerica je sasvim privatna stvar, i trebalo bi je zanemariti kad se radi o narodnim interesima. U redu, spremitćemo predstavu.
PULJO: Pa kud ćeš, brte, nego je spremiti. Ti si tute, razumiš li me, učen i školovan čovik. Ko bi drugi… Nego reci, šta bi mi mogli onako da dajemo, a?
ŠKUNCA: E, drugovi, nemojte opet tako, bogamu! Nisam ja sveznajući. Dajte mi malo vremena … da razmislim. Ne može se to ovako… naprečac.
ŠIMURINA: Molija bi za rič!
PULJO: Evo, drug Šimurina se javlja za rič.
ŠIMURINA: Drugovi i drugarice! Vi svi znate da ja nisam ni učen ni školovan čovik. Ja se ne razumim u te, kako bi reka, kulturne i prosvićene predmete, a jope nikako tija bi da vam stavim tute jedan pridlog. Prije dvi godine bija sam u Zagrebu, kad me uno drug predsjednik posla da zagrebačkoj »Vinariji« prodam dvista ‘ektolitara vina. I kad sam ja tako lipo svršija posal i potpisa sve une formulacija šta i’ je tribalo potpisati, jedan mi drug iz »Vinarije« veli: »Aj ti, druže, s namikare večeras u tejatar«. A tejatar, drugovi i drugarice, to vam je nika velika kućetina di se svaku večer daje nika prestava, ki u nas tute za narodni praznik.
PRVI SELJAK: Pa jesi li iša?
ŠIMURINA: Vidi njega! Kako neću ići kad me čovik zove… I kad je un to reka, ja, ne budi lin, poša s njima. I moj brte, da ste vi vidili toga čuda! Uša vam ja, a uno svitlo ki usrid bila dana od puste letrifikacije šta je unutra. A svita ki u tri naša sela. I nike katrige šta skaču gorika udma čim se digneš s nji’. Nema… stani — pani!
DRUGI SELJAK: A kako se zvala prestava?
ŠIMURINA:Čekaj, majku ti božju… Jest… Pari mi se da se zvala »Omlet«.
ŠKUNCA: Nije »Omlet«, nego »Hamlet«.
ŠIMURINA: Muči ti, učo, ne prekidaj me! Omlet ili Amlet, šta nije isti belaj. I eto,drugovi i drugarice, ta mi je prestava ostala nikako u pameti, pa sam tija pridložiti da je i mi dajemo.
ŠKUNCA: Što! »Hamleta« da dajemo … Pa ti si lud? Ti ne znaš šta govoriš.
PULJO: Nemoj ti tako, druže učitelju! Neka si ti svršija škole, ti tute, razumeš li me,nepravilno postavljaš. Drug Šimurina samo pridlaže, a mi smo tute da bi taj pridlog,razumiš li me, stavili na diskusiju.
MAČAK: Ja mislim, drugovi, da bi drug Šimurina moga onako u dvi riči pripoviditi šta je vidija tute u toj prestavi. Da znamo je li taj, kako se zove, Amlet, iđe, stavimo kazti, unaš sektor ili ne iđe.
ŠIMURINA: Oću, drugovi, kako da neću! Eto, da vam pravo kažem, ni sam ne znam šta sam sve tute vidija. Izašlo ti, moj brte, pustog svita na pozornicu, i sve u nikim odorama kakve ne nose ni seljaci ni gospoda. Ne moš pripoznati jesu li u gaćama ili bez nji’. Pa tise dadoše u niko skakanje i deračinu, i na koncu ti se pobiše između sebe, svi, i muško i žensko. I kad sam se diga da iđem kući, na pozornici ti ostaše ležati sami mrtvaci. Velim vam, takvog čuda još nisam vidija u svom viku.
BUKARA: Nemoj ti, druže, da nam pričaš ovako, idi mi — dođi mi. Nego lipo, po redu:Najprije je, drugovi, bilo to, pa onda to, pa onda to …
ŠIMURINA: Dobro, druže Mate, kad ti veliš, dobro! E, pa, drugovi, kad baš oćete,prestava je išla ovako: Najprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija. Pa kad je un jedanput spava u polju, dođe ovi njegov brat i ne budi lin, ulije mu ništo u uvo, razridi mu moždane i na mistu ga usmrti. I unda, kad je to napravija, počeja se meračiti na njegovu ženu udovicu. A una,vraga izila, u prvo se vrime nikako šticavala i pravila se ki da joj se ne rači. Pa sve tako,oću li, neću li, drž’ ovamo, drž’ onamo, un ti nju priokrene, š njome u postelju, i sutradanti se una lipo š njime vinča…
