Predsjednika Slovenije Boruta Pahora u Skupštini Srbije nije dočekala opozicija. Poslanici iz njenih redova konačno su bojkotirali parlament.

Njima je do ćevapčića u skupštinskom restoranu i naplate putnih troškova, breca se Aleksandar Marinović, šef naprednjačke i svih ostalih poslaničkih grupa vladajuće većine, uključujući i satelite. Slobodno je mogao dodati i da tuku žene, kradu, upropaštavaju zemlju i slične uvrede iz standardnog režimsko-tabloidnog vokabulara. To svakako nije najkrupniji, ali jeste veoma ilustrativan razlog zbog čega opozicioni poslanici već dugo nemaju što tražiti u skupštinskim klupama; samo im još fali da ih tamo počnu i mlatiti.

U čemu je onda problem? Zašto se Martinović ljuti? Zar on, Maja Gojković, Marjan Rističević i ostale neoradikalske perjanice ne padaju u amok svaki put kada neki poslanik koji ne glasa na zvuk zvonca uzme riječ? Otkud to da im odjednom nedostaju?

Odgovor je prost. Bojkot skupštine pokazao se uspješnim pošto vijest više nije još jedno rutinsko priznanje iz Evropske unije stabilokratskom režimu Aleksandra Vučića, već činjenica da je on suočen sa rastućim otporom u Srbiji – kao što do prije dva mjeseca nitko nije mogao zamisliti masovne proteste građana u Beogradu i drugim gradovima, tako sve do sada ni zajedničku i efikasnu akciju opozicionih stranka. Da je od svega ovog Vučiću i te kako skočio pritisak, svjedoči njegova medijsko-botovska mašinerija: nema te laži, trača ili spina iz svog prebogatog arsenala za kojom nisu posegnuli ne bi li raspalili sujete opozicionih lidera i javnih ličnosti, posvađali ih i podijelili… Nasjednu li, to će se izučavati kao rijedak fenomen političke patologije izazvane narcizmom, moralnim sljepilom i pomračenim mozgovima.

Nego – držimo se teme. Pravu sol na rane predsjednika Srbije utrljao je slovenski ministar vanjskih poslova Miro Cerar. Gledajući na televiziji proteste, izjavio je da su posljednja dešavanja u zemlji neka vrsta političke krize. Da li je time poručio i da za Evropsku uniji Vučić više nije jedini sugovornik u Beogradu? Šef Srbije, očito, misli da jeste čim je Ceraru odbrusio da ne vodi on ovdašnju politiku, a i da je svoju izjavu dao zato što mu se "nešto tog jutra dogodilo" – dakle, sasvim u skladu sa uređivačkom politikom naslovne strane "Informera".

Međutim, Vučić tu nije stao. Onako kako samo on zna, uz domaće, uspio je pred Pahorom uvrijediti i građane Slovenije. Naime, rekao da je opozicija ne može pobijediti u Srbiji sve da za nju glasa i čitavo slovenačko biračko tijelo od milion i sto hiljada osoba, poredeći na taj način veličinu ove članice Evropske unije i vlastitih političkih oponenata u zemlji. Sve u svemu – šaka jada u oba slučaja. Ali to još nije sve: ističući svoju ni sa čim ograničenu moć u koju je Cerar posumnjao, Vučić se u nedostatku poligrafa mašio za istraživanje javnog mnijenja. Opozicija je, veli, u "slobodnom padu" – sa 16 spustila se 12,5 posto podrške građana, dok je za rast njegovog rejtinga nebo granica. I onda poanta: "ljudi nisu naročito zainteresovani za dreku i buku."

Zanemarimo li širenje i omasovljavanje protestnih šetnji po cijeloj zemlji, odnosno, početak početka oslobađanja od straha kroz tu "dreku i buku", Vučić bi mogao biti u pravu. Uvjet je samo jedan – da opozicija iziđe na izbore organiziranim po dosadašnjem modelu, pogotovo sa primjerom Lučana pred očima. U tom slučaju i tih Vučićevih 12,5 posto podrške građana biće joj nedostižan san.

Bojkot nije cilj, ali jeste sredstvo. Poslanici opozicije demonstrirali su i koliko može biti efikasno. Onaj tko misli drugačije, neka dobro razmisli i kaže kako se drugačije može osporiti legitimitet autoritarne i osione vlasti jednog čovjeka koji iz dana u dan sve više pokazuje da mu uvažavanja zahtjeva građana, poštovanje Ustava i demokratski dijalog nisu ni na kraj pameti.