Ovog proljeća moderne su dvije riječi – dijalog i miting. Da je zemlja podijeljena i da tenzije rastu, jasno je čak i u Briselu. Otud i intenzivni pokušaji Željka Mitrovića da pred kamere dovede dva tipa neistomišljenika – jedne kojima je to radna obaveza i druge, od čijeg mišljenja i djelovanja ionako ništa ne zavisi. Cilj ovako smišljenog dijaloga je simuliranje procvata slobode govora i uvreda; nešto kao borba trećerazrednih boksera, na brzinu angažiranih uslijed izostanka glavnog meča.

Naime, Aleksandar Vučić kaže da nikada, pa ni tada, neće razgovarati sa Draganom Đilasom, Vukom Jeremićem i Boškom Obradovićem. Ovi mu uzvraćaju istom mjerom. "To kako se on ponaša – da citiram i ja jednom predsednika – da nisam pristojan, rekao bih idi leči se, čoveče", kaže Đilas. Da li su ovo posljednje riječi predstavnika dvaju suprotstavljenih tabora? Ovdje moramo biti banalni i reći da u politici nikad nema nikad.

Sada dolazimo i do druge ključne riječi – miting. Od kako su počele protestne šetnje, Vučić je već četvrti mjesec u defanzivi. Reklo bi se da mu kampanja "Budućnost Srbije" baš slabo ide: hoćeš-nećeš, ispala je kao špediterska akcija dovoženja voljnih i nevoljnih statista da šef države i partije ne bi galamio na pustim trgovima. Da se razumijemo – malo tko sluša i govore njegovih oponenata, ma koliko oni bili uskraćeni za minutažu i prostor u vodećim medijima. Ali, razlika između ova dva okupljanja bitna je i velika: građani se okupljaju o svom ruvu i kruvu, slobodno raspravljaju, opozicioni lideri im podilaze umjesto da ih njihovi čauši ugone u ograde na javnim površinama i slično, toliko puta već viđeno na režimskim hepeninzima. Uglavnom, protestne šetnje rađaju javno mnjenje, a samo njegovo postojanje korozivno djeluje na svaki autoritarni režim.

To su uočile i vođe opozicije, te zakazale veliki miting za 13. april. Bez svježih ideja i inicijative, Vučiću nije palo na pamet ništa drugo nego da posegne za kontramitingom, slično Slobodanu Miloševiću 1996… Nema nikakve sumnje da će naprednjački skup biti znatno veći i brojniji – u njegovu organizaciju upregnuta je cjelokupna državna, paradržavna i stranačka mašinerija. Na taj način Vučić želi demonstrirati snagu pred domaćom i stranom publikom, odnosno, pokazati da ne postoji bilo kakav razlog za dijalog za "tajkunima i fašistima".

No, već sada se vidi da ovo pokazivanje mišića maši svrhu. Kao što opozicioni miting neće oboriti aktualnu vlast, tako ni kontramiting uprkos svim transparentima podrške, prijetnjama i obećanjima sa bine ne može riješiti ništa od onog što žulja režim. Naprotiv – implicitno će priznati da je opozicija realna politička snaga, a svako eventualno Vučićevo popuštanje biće tumačeno kao slabost i početak njegovog urušavanja.

Prognoza za proljeće/ljeto 2019. zato glasi: povećanje netrpeljivosti i daljnje produbljivanje krize. Koliko će sve skupa trajati? Mada se rok ne može odrediti, izvjesno je da će prije ili kasnije doći do neke vrste dijaloga. A kako stvari stoje – uz strane posrednike. Biće da nam je to usud.