Na naprednjačkom mitingu učestvovale su iskrene pristalice lika i dijela Aleksandra Vučića, partijski šefovi iz svih ešalona, zaposleni u javnim službama kojima je to bila radna obaveza i plaćeni statisti. Među ovim dobrovoljcima i nasilnom mobiliziranim, našla se i premijerka Ana Brnabić. Ona je na binu izišla kao statistkinja sa zadatkom.

Poznato je da premijerki ne leže govori o bilo čemu, a pogotovo oni politički. Ipak, stisnula je zube i spremno stala pred mikrofon – ima već neko vrijeme kako uporno vježba što se dobro vidi i čuje. Svoj zadatak Brnabić je štreberski ispunila: red podilaženja Vučiću, red "hejtovanja" opozicije, red samohvalisanja. Doseg njenog govora odgovara nošenju transparenta sa slikom predsjednika države i partije ili skandiranju "Aco Srbine" iz mase.

U tom kontekstu, premijerka je spomenula "moj tim." Jasno je da nije mislila na ministre iz vlastite vlade, već na ekipu okupljenu oko Vučića. Uz nju, Dačića, Vulina, dr Stefanovića i slične, u tom timu igraju i DJ Žex, D.J. Vučićević, ali i neki drugi koji se ne slikaju, niti drže govore. To su oni koji zidaju na Pančićevom vrhu, okruženi desetinama mrkih i nezgodnih momaka pomno prate iz obližnjih kafića opozicioni miting, pod fantomkama pale asfaltne baze na jugu Srbije… U slučaju kakvih problema – na primjer, potjernice iz Prištine za Milanom Radičićem zbog sumnje da je umješan u likvidaciju Olivera Ivanovića – čitava stvar nestaje istog trenutka kada Vučić saopći da je dotični prošao poligraf. Bar u današnjoj Srbiji.

Poput svih iz spomenute ekipe, tako je i premijerka timski igrač sa konkretnim zaduženjima. Na početku mandata, izigravala je eksperta donekle na distanci od klasične naprednjačke mašinerije; za stvaranja dojma prosvjećenosti pobrinuo se lično Vučić javno "autovavši" njenu seksualnu orijentaciju. No, to je vrijeme prošlo. Sada se Brnabić našla na novom zadatku takmičenja sa Vulinom, Martinovićem, dr Stefanovićem i ostalim režimski baronima u svim disciplinama neoradikalizma bez granica. Svrha mu je uspostavljanje "nacionalnog jedinstva" zastrašivanjem svakog tko razmišlja vlastitom glavom.

Mada je premijerkino zalaganje impresivno, kao statistkinja na ovom i svim drugim poljima svog djelovanja nije ostavila iole zadovoljavajući dojam. Drugačije ne može: rezultat nedostatka talenta, vokacije i znanja uvijek je neubjedljiva šmira. Sve što se tu može reći kao olakšavajuća okolnost jeste da nikad i nije dobila pravu priliku – na srpskoj političkoj sceni ima mjesta za samo jednog jedinog aktera. Ipak, kad-tad biće zanimljivo slušati opravdanja Ane Brnabić o "višim interesima" koji su je odveli među statiste za zadatkom. Sigurno je i da će mnogi od njih imati slična, podjednako nemušta objašnjenja.