"Što se mene tiče, ja znam da im se nikad neću dopasti i ja znam da oni, ako jednog dana dođu na vlast, za mene i za moju porodicu – takav je slučaj i sa Atlagićem i sa Bečićem i sa Orlovićem i sa manje više svima nama i sa Komanjskim – teško da će biti mesta u Srbiji".

Poslije ove izjave Aleksandru Martinovića umrla je svaka nada. Drugim riječima, Srbija još jednom pristupa izborima na naprednjački način.

Šef njihove poslaničke grupe u Narodnoj skupštini, zapravo je održao kolegama i čitavoj Srpskoj naprednoj stranci motivacioni govor. Preveden na normalni jezik on glasi: ne ispuštajmo vlast za živu glavu, jer ukoliko je izgubimo, tko će nas ovakve kakvi smo zaposliti, nećemo imati gdje da se ugrađujemo, propašće nam kaldrmisanja, nacionalni stadioni i ostali kapitalno-privatni poslovi i, nipošto na posljednjem mjestu, sami najbolje znamo koliko sve to ima malo veze sa zakonom – najblaže rečeno.

Mada dolazi u jeku bojkota koga je proglasio Savez za Srbiju, istup Martinovića nikog ne treba čuditi. Zna on dobro da će novom skupštinskom sazivu glavnu opoziciju neoradikalima Aleksandra Vučića izigravati originalni radikali Vojislava Šešelja, ali i da će prvi sljedeći izbori nakon ovih biti narodni referendum o svima njima. Jer, jedino što aktualni režim može dobiti na predstojećim, jeste produbljivanje ionako preduboke političke krize.

U tom smislu, Martinovića i ekipu plaši avet Petog oktobra. Svjesni su da se istorija ne ponavlja, u zemlji i svijetu sve je drugačije, ali opet… Tko zna kakvu će formu dobiti neminovni izraz narodnog nezadovoljstva i ogorčenosti? A do njega, prije ili kasnije, dođe kada nedodirljiva klika vlada zemljom kombinacijom neobjavljenog ratnog stanja i organiziranog navijačkog nasilja. Prosto, dogori narodu do nokata.

Znači li navedeno da je opozicija bojkotom pogodila u centar mete i sada treba samo sačekati da se režim uruši sam od sebe? Ni najmanje.

Aktiviste i stranačke lidere tek čekaju prava iskušenja, veća od svih dosadašnjih. Pred tri čovjeka i ispred trideset hiljada ljudi, na ulicama gradova i po zaseocima sa nekoliko kuća, od vrata do vrata i gdje god može, opozicija mora artikulirati probleme Srbije i, umjesto spiska lijepih želja, ponuditi realna rješenja. Drugo im ništa nije preostalo – proglasivši bojkot, spalili su mostove iza sebe. I neka se ne zavaravaju: svakog dana i svim sredstvima na to će ih podsjećati i Martinović i Vučić.

Mogu li, dakle, opozicioni lideri istrajati i na strašnom mjestu opstati? Da se ne lažemo – većina ne. Nekolicina, valja vjerovati, može. Također i da se izostankom pritiska koalicionih kvota za odborničke i poslaničke liste, ukazao prostor za toliko iščekivane nove ljude; svakako, ekipa iz "Samoodbrane" ovdje nije na začelju. Ukoliko svi oni zakažu, eto konačno opuštanja za Martinovića, Atalagića, Bečića, Orlovića, Komanjska i ostale – smješka im se doživotna vlast.