"Tačno znam kako će da bude – da nam stave nešto što ne možemo da prihvatimo, a sa druge strane, što ne biste smeli da odbijete", rekao je Aleksandar Vučić članovima Glavnog odbora Srpske napredne stranke govoreći o kosovskom problemu. Ili, kako je to svojevremeno sažeo Nikola Pašić zvani Baja – "Spasa nam nema, propasti nećemo."

Međutim, postoji ogromna razlika u čuvenom kontekstu. Baja Pašić citirane riječi izgovara kada je Srpska vojska poslije sloma 1915. izbila u Albaniji na Jadransko more sa krajnje mračnom perspektivom daljnjeg opstanka. S druge strane,Vučić je nakon dugogodišnjeg samohvalisanja da je Srbiji izborio najveći ugled u svijetu i najjači diplomatski položaj u novijoj istoriji, najavio – praktično – ultimatum velikih sila. Što li bi od četiri rukovanja sa Donaldom Trampom, rekordnim brojem sastanaka sa Vladimirom Putinom i onom nepojedenom šniclom kod Angela Merkel?

Čitalac nije naivan, pa zna: radi se o klasičnom Vučićevom prenemaganju. Kad dođe pet do dvanaest, on će – kako kaže – uraditi najbolje za Srbiju i spriječiti "njeno ponižavanje". Drugim riječima, proglasiće diktat Vašingtona i Brisela za trijumf svoje mudre politike.: "Može da bidne, ne mora da znači", opisao bi Baja Pašić ovu vrstu politike.

Kako god da "bidne", nije predsjednik SNS-a okupio članove Glavnog odbora zbog Kosova. Oni se tu pitaju koliko i ostali građani Srbije. Dakle – ništa. Vučić je prvenstveno sazvao naprednjačke glavare zbog parlamentarnih izbora. Za njega je svaki rezultat ispod 48,2 posto loš, tako će onaj tko ga ne ostvari snositi posljedice – stavio je na znanje i ravnanje Glavnom odboru. Dakle, sve isto kao i do sada: crni džipovi, zastrašivanja, funkcionarska kapanja, propagandni teror, Bugarski voz, utjerivanje sigurnih glasova, mrtve duše, slikanje glasačkih listića… Za vladavina prava, demokraciju, parlamentarizam i evropske standarde kad je vlast u pitanju, Vučić ne daje ni pet para. Još mu je samo falilo da kao Baja Pašića kaže: "Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja Gledston."

Ostanimo još malo kod izbora. Poput biblijskog proroka, Vučić saopćava: "ja vam kažem, bojkot je propao. Ne zanima me koliko ljudi nije izašlo na izbore." Hm… Ako je tako, čemu onda toliko difamiranje bojkotaške opozicije za razliku od onih stranaka koje izlaze na izbore? Nešto se tu ne uklapa. Zato će – ako je to još moguće – dodatno ojačati pritisak na nezavisne i kritičke novinare. Kako se to odvija i kud vodi, najbolje govore ogavni napadi na Slavišu Lekića poslije njegovog dokumentarca "Vladalac" ili na Olju Bećković nakon svakog "Utiska nedelje" – da na navedemo samo ova dva primjera.

"Svaki pravi predsednik vlade mora da čita opozicionu štampu, jer ono što njegovi pišu unapred zna", mogao bi reći Nikola Pašić. Ipak, ma koliko da je bio partijski čovjek, njemu nije padalo na kraj pameti da poput Vučića zatuče svaki slobodni medij i svakog tko razmišlja svojom glavom. A ni još mnogo toga što krasi lik i djelo predsjednika Srbije.